Teško je ovih dana s dostojanstvom govoriti o žrtvi Vukovara koju ćemo sutra komemorirati. Previše je onog sitnog politikantstva u javnom prostoru. Baš zato, kao saborska zastupnica osjećam obvezu s ovog mjesta pozvati na razboritost i povratak na izvore kada pričamo o Vukovaru. A nema boljeg izvora od čovjeka koji je u paklu vukovarske drame ispisao možda najljepše stranice ljubavi, prijateljstva i nade – nikad prežaljenog Siniše Glavaševića.

Jer što je moglo bolje opisati ruševine u koje je Vukovar pretvorio velikosrpski agresor od Sinišinih izvještaja, što je moglo ljudima više podignuti moral i pružiti im nadu od njegovih Priča iz Vukovara?

Njegove riječi i danas odzvanjaju, one su ujedno i poruka i opomena. Jer sve ono što je neprijatelj 91. radio Vukovaru, danas mu možda radimo mi. Riječi koje ispaljujemo u želji da na žrtvi Vukovara profitiramo zabijaju se u sjećanje na hrabre ljude koji su ga branili – poput granata ispaljivanih 91.

Vukovar ne može i ne smije biti grad jednog čovjeka ili jedne političke stranke. Ako to dopustimo, od sjećanja na Vukovar neće ostati ništa. Svijeću za Vukovar trebamo ponijeti svi mi, sa svojim različitostima, posebnostima, drugačijim svjetonazorima. Ponajviše to moramo činiti mi u ovom visokom domu, neovisno o političkoj pripadnosti, jer zahvaljujući braniteljima Vukovara i njihovoj žrtvi mi smo danas zastupnice i zastupnici.  A moj je skromni dojam da smo toga rijetko svjesni.

Naša je dužnost sjetiti se i čuvati uspomenu na svih koji su dali i jedno zrnce svoga bića u obrani Vukovara. I među njima ne raditi razlike je ni oni nisu radili razlike među ljudima koje su branili. Davati prednost plakatima i simbolima ispred poginulih i živih branitelja pogrešan je put. Jer ako simbol postaje vrjedniji od čovjeka koji ga je nosio, žrtvi prijeti padanje u zaborav, a novi razdori uzimaju maha.

Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala. Riječi su to, izrečene baš u Vukovaru, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na kojega se najviše pozivaju oni koji svojom retorikom pospješuju rast tih klica. Vukovar zaslužuje da iz žrtve njegovih branitelja izraste ljubav, a ne mržnja. Za to najveću odgovornost ima hrvatski narod kojemu i sama pripadam i koji je bio žrtva svirepe agresije. Pružiti ruku, prihvatiti iskrene riječi pomirenja znači biti velik i u tuzi i u pobjedi. Pružena ruka ne umanjuje žrtvu, naprotiv, pružena ruka ju približava vječnosti namjesto zaborava.

Za mir i razumijevanje potrebno je dvoje, pa je i od političkih predstavnika Srba, ali i srpske manjine u Hrvatskoj opravdano očekivati iskreno kajanje i sućut za žrtvu Vukovara. U političkim utakmicama performansi su legitimni, ali u odavanju iskrenog pijeteta ne smije im biti mjesta. U tom smislu politička trgovina trebala bi ustupiti mjesto političkoj razboritosti. I ljudskosti na obje strane.

Sutra ćemo hodati u jednoj Koloni. Ne u dvije ili tri. Jer Kolonom, koju svake godine sačinjavaju desetine tisuća ljudi, evociramo uspomenu na kolonu iz 91. koja je bila fundamentalni čin ljubavi preostalih branitelja. Oni su tada svjesno žrtvovali svoju slobodu i život da bi spasili civile. Imajmo to na umu kada budemo koračali ulicama Vukovara sa svojim prijateljima, kolegama, suborcima, djecom. Jer s nama u srcima sutra će koračati i oni koji više nisu s nama, njima dugujemo dostojanstvo. Vukovar mora biti mjesto arhitekture mira, a ne sukoba i rata. Jer kako kaže Siniša u svojoj Prvoj priči: „Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega u sažaljenju mogao iznova prljati.“ Nemojmo prljati ono za što je netko dao život.

Potaknimo djecu da čitaju Sinišine priče. Jer u tim pričama pronaći će ljubav i nadu. A tada ćemo moći biti sigurni da će Hrvatska biti zemlja uvažavanja i ljubavi jer će neki novi klinci cijeniti vrijednost vukovarske žrtve i mira, najljepšeg dara kojeg su nam na čuvanje ostavili oni naši vukovarski klinci iz 91. kojih se s ponosom zauvijek sjećamo.

Mirela Ahmetović,
politička tajnica SDP-a