Oznake rokova trajanja povezane su s bacanjem 9 milijuna tona hrane godišnje u EU, upozorila je SDP-ova Biljana Borzan. 

Europska komisija objavila je veliku studiju o utjecaju oznaka rokova trajnosti na bacanje hrane u EU. Rezultati terenskog istraživanja pokazuju da se oko 9 milijuna tona hrane godišnje, 10% od ukupne količine bačene hrane, baci u EU iz razloga povezanih s oznakama trajnosti prehrambenih proizvoda.

Biljana Borzan, zastupnica u Europskom parlamentu

“Nakon smjernica za doniranje hrane, Komisija je ispunila drugi ključni zahtjev iz izvještaja kojeg sam napisala u ime Europskog parlamenta. Pretpostavljali smo da su velike količine bačene hrane povezane s krivim označavanjem prehrambenih proizvoda te nerazumijevanjem razlike između „upotrijebiti do“ i najbolje upotrijebiti do“. No, sada imamo čvrste podatke i statistike na temelju kojih se mogu predložiti zakonske i druge mjere za suzbijanje problema.”

Prema istraživanju, koje je obuhvatilo 2296 proizvoda kupljenih u 109 trgovina na teritoriju osam država članica, najviše potencijala za smanjenje bacanja hrane u kontekstu rokova trajanja ima kod mliječnih proizvoda, jogurta, svježih sokova te pakiranog mesa i ribe.

Manje od pola građana EU razumije razliku između „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“, oznaka koje su propisane europskim zakonodavstvom. Iako nakon isteka ove druge oznake hrana može biti dobra za jelo još danima, tjednima i mjesecima, ona se masovno baca  na dan isteka.

„Najbolje upotrijebiti do“ znači da proizvođač tvrdi da je do tog dana proizvod najkvalitetniji, da npr. zadržava optimalnu hrskavost i boju. U Švedskoj i Norveškoj su eksperimentalno zamijenili tu oznaku s „najbolja kvaliteta do“ i „najbolje do, ali upotrebljivo nakon“. Europska komisija bi svakako trebala  tu inicijativu uzeti u obzir.”

Jedan dio proizvođača koji su obuhvaćeni istraživanjem je izjavio da namjerno koriste kraće rokove trajanja nego što bi trebali jer se time štite od potencijalnih problema. Nadalje, istraživanja europskih potrošačkih udruga su pokazala da se ta strategija ponekad koristi i kako bi proizvodi kraće bili na policama, odnosno da trgovine moraju češće naručivati.

“Istraživanje je pokazalo da isti proizvodi u različitim zemljama nose različite rokove trajanja i upute za skladištenje, što može zbuniti korisnike jer su ponekad na istoj etiketi. Proizvođači su to objasnili razlikama u temperaturama na kojima se čuvaju proizvodi u trgovinama. Prosječna temperatura rashladnih jedinica u Njemačkoj je viša nego u Danskoj i stoga proizvodi za njemačko tržište imaju kraće rokove nego za dansko. Smjernice EU ili propisane temperature na cijelom zajedničkom tržištu bi riješile taj problem.” 

Studija se bavi i pitanjem proširenja popisa dugotrajnih namirnica koje su prema EU regulativi izuzete od obveze nošenja roka trajanja poput soli, šećera, octa, vina, svježeg voća i povrća te kruha. Spominju se suprotstavljeni argumenti da se na taj popis dodaju npr. tjestenina, riža i kava. Jedni tvrde da bi se time smanjilo bacanje tih namirnica, dok drugi kažu da bi ih potrošači više bacali iz predostrožnosti.

“Dobar dio od 90 milijuna tona hrane koliko se godišnje baci u EU je iskoristiv i zato EU i države članice imaju moralnu i političku obvezu da poduzmu mjere da se to smanji.  Čak i da nema redova ispred pučkih kuhinja i činjenice da je skoro četvrtina građana u riziku od siromaštva, radi se o ogromnim količinama hrane u čijoj proizvodnji su utrošeni resursi poput vode, tla, goriva i radnih sati.”

Link na studiju: https://tinyurl.com/yddbf3r5