Glasovac za Glas Istre: Državi u kojoj caruje nepotizam, klijentelizam, primitivizam i konformizam kvalitetno obrazovan čovjek najveća je prijetnja

    Potpredsjednica SDP-a Sabina Glasovac rođena je u Našicama gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je jedno vrijeme radila u tamošnjoj gimnaziji. U razgovoru za Glas Istre otkriva zbog čega se otisnula u političke vode, kako promatra naš obrazovni sustav, rad Vlade, inflacijsku krizu te druge aktualne teme.

    – Po struci ste profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Što vas je motiviralo na bavljenje politikom?

    – Motivacija? Mladenački bunt i potreba da mijenjam stvari. Možete sjediti sa strane ili se uključiti i pokušati mijenjati stvari. Ja sam se odlučila za ovo drugo. Doduše, tada kad sam ušla u Forum mladih SDP-a na poticaj mog fakultetskog kolege Željka, prije više od 20 godina, bila sam jako mlada, idealist i nepopravljivi optimist. Nije mi ni na kraj pameti bilo da će mi politika u nekom dijelu života postati profesionalni poziv. Mi smo tada bili aktivisti, mladost koja je željela i sanjala drugačiju Hrvatsku – modernu, otvorenu, napredniju, civiliziraniju, perspektivniju za nas – mlade ljude. Bilo je to posebno vrijeme. Dugo prije i nakon toga nije se osjećao takav naboj za promjenom, društveni optimizam i vjera da naša zemlja može i mora bolje, što je i kulminiralo 3. siječnja 2000. godine.

    – Prije prvog mandata u Saboru bili ste potpredsjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Kako vidite naš obrazovni sustav? Smatrate li da ima manjkavosti?

    – Naš obrazovni sustav promatram kao veliki potencijal koji ostaje neiskorišten. Namjerno i svjesno. Državi u kojoj caruje nepotizam, klijentelizam, primitivizam i konformizam kvalitetno obrazovan čovjek najveća je prijetnja. Uz to, obrazovanim ljudima teže se manipulira. Zato se znanje u Hrvatskoj stalno gura u stranu. Naš obrazovni sustav ima manjkavosti. No, kad uzmete u obzir koliko se malo ulaže u obrazovanje, znanost, istraživanje i razvoj, kolike su plaće i društveni ugled ljudi koji obrazuju Hrvatsku za budućnost, izostanak jasnog sustava osiguravanja kvalitete, onda možemo zaključiti da je naš sustav još i dobar. Mi smo htjeli da bude puno bolji pa smo 2014. godine zajedno sa stručnjacima predvođenim prof. Budakom i Borisom Jokićem krenuli putem promjena u obrazovanju, ali su te promjene u godinama koje su uslijedile zaustavljene. Šteta po Hrvatsku!

    – Nedavni slučaj maturantice Laure Mikić podijelio je mišljenja oko pravila na državnoj maturi. Kakav je Vaš stav oko pravila o nepotpisivanju i, s druge strane, oko predaje praznog papira koji ne znači pad?
    – Državna matura je oblik vanjskog vrednovanja koji se u cijeloj Hrvatskoj polaže isti dan, u isto vrijeme, pod jednakim uvjetima i kriterijima za sve učenike. Njime učenici gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola stječu završnost, ali ju morate položiti i ako želite upisati fakultet. Upravo u tom dijelu je ona i jedan od antikorupcijskih mehanizama. Da bi učenici bili objektivno vrednovani na kraju obrazovanja i prilikom upisa na fakultete morate osigurati objektivnost ocjenjivanja mature i lišiti ju bilo kakvih vanjskih utjecaja. To je razlog zašto se ispiti državne mature pišu pod šiframa i ne smiju se potpisivati imenom i prezimenom. Tako je bilo oduvijek. Tako treba i ostati. Da bivša ministrica Divjak nije promijenila pravila i omogućila da ispit državne mature možete položiti bez da “položite” esej kao njezin sastavni dio i da praktički možete proći maturu predavši prazan papir, nikada mi o ovom slučaju ne bismo razgovarali. Znači, ono što treba mijenjati je ta suluda odluka.

    – Svojevremeno ste bili i predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova. Koliko su hrvatski građani zapravo osviješteni po tom pitanju, a ne samo deklarativno?

    – Istraživanja pokazuju da su žene u Hrvatskoj danas samosvjesnije i doma uživaju sve veću slobodu negoli je to bio slučaj prije 10, 20 godina. Pomaka ima, ali su spori. Ukazuju i na jedan pomalo neobičan trend, a to je da su mladi konzervativniji od svojih roditelja. Stoga je ključno u obrazovnom sustavu veću pažnju posvetiti edukaciji o problemu rodne neravnopravnosti koji je uzročnik diskriminacije žena, nasilju nad ženama, prepreka njihovoj punoj ekonomskoj neovisnosti, ravnopravnom sudjelovanju na tržištu rada, uklanjanju jaza u plaćama i mirovinama između muškaraca i žena. Od malih nogu moramo djevojčice i dječake odgajati i obrazovati na način da shvate važnost uspostavljanja društva jednakih šansi koje neće u startu odbacivati potencijal 51 posto svog stanovništva.

    – Je li, po Vašem mišljenju, Hrvatska patrijarhalna država?

    – Prof. Inge Tomić-Koludrović je 2015. i 2018. sa suradnicima provela dva ozbiljna istraživanja koja su pokazala da “privatni patrijarhat” slabi, a “javni patrijarhat” jača. To bi značilo da su žene u svojim privatnim okvirima počele širiti svoj prostor slobode, muškarci su obiteljski angažiraniji, više sudjeluju u kućanskim poslovima i brizi o djeci. No, žene i dalje mahom preuzimaju brigu o starijim članovima kućanstva. U području obrazovanja su se granice izbrisale, čak su i nešto povoljnije za žene. Više žena završava fakultete, obrazovanije su, no to ne korespondira sa sudjelovanjem na tržištu rada, napredovanjima, jednakim plaćama, a onda posljedično ni s jednakim mirovinama. I dalje većinu nezaposlenih i najslabije plaćenih čine žene. Muškarci su u svim stavovima tradicionalniji od žena. Budući da muškarci čine većinu na pozicijama, time jačaju institucionalnu podršku patrijarhatu. Dodamo li tome i konzervativne udruge koje posljednje desetljeće dobivaju jako puno medijskog prostora te izostanak edukacije o rodnom egalitetu u školama, ne treba nas čuditi ovakvo stanje. Kao ni ozbiljni udari na dosegnuta prava žena kao što je pravo na reproduktivno i spolno zdravlje kojima svjedočimo u zadnje vrijeme. U Hrvatskoj “javni patrijarhat” jača uz pomoć vladajuće ideologije kojoj zdušno asistiraju crkveni i konzervativni krugovi civilnog sektora koji su premrežili hrvatsko društvo i pozicije moći kako bi ispunjavali agendu vraćanja žena na “tradicionalne tvorničke postavke” koji ženski identitet vide samo kroz tri dimenzije – kućanice, rađalice i majke.

    – Jeste li, kao žena u visokoj politici, ikada osjećali da se morate na neki način više boriti za svoje mjesto u odnosu na muške kolege?

    – Mislim da je to svakodnevica svake žene koje se bave poslovima koji se tradicionalno smatraju “muškima”. Posebno je to naglašeno u politici, biznisu, financijama, vojsci, obrani. No ovog “fenomena” nisu lišena ni neka druga područja.

    – Potpredsjednica ste SDP-a. Mnogi prozivaju stranku da već duže vrijeme i nije prava oporba, posebno nakon izbacivanja nekadašnjih članova koji su sada Socijaldemokrati. Kako to komentirate?

    – SDP je, uz sve probleme koje je imao ili ima, i dalje najjača oporbena stranka u Hrvatskoj.

    – Bojite li se konkurencije bivših stranačkih kolega?

    – Ne. Ne samo konkurencije bivših stranačkih kolega, nego bilo koje vrste konkurencije. Naprotiv. Ako imate natjecateljski duh, onda je konkurencija i više nego dobrodošla jer je izniman motivirajući faktor. Najgore je kad se uljuljuškate i “zaspete” u zoni komfora. Onda tu nema ni rasta ni razvoja.

    – Kako ste osobno doživjeli sav taj prošlogodišnji sraz struja unutar SDP-a? Znamo da su neke Vaše kolege, poput Predraga Freda Matića, javno izrazile nadu da će sadašnji Socijaldemokrati shvatiti da im je zapravo mjesto u SDP-u. Sjećam se da ste izjavili da ste bili zadnji idealist po pitanju prošlogodišnje, po Vašim riječima, “talačke krize” u stranci.  

    – Teško. Istina, bila je to talačka kriza. I kao zadnji idealist nadala sam se do zadnjeg da do toga neće doći. Iskreno sam željela da nađemo zajednički jezik i probamo funkcionirati u okolnostima u kojima jesmo. Uvijek je saborski Klub zastupnika na neki način izraz želje prethodnog vodstva, a u međuvremenu se promijeni vodstvo stranke. Svih prethodnih godina stranka je tako uspijevala funkcionirati. U ovom mandatu, nažalost, to više nije bilo moguće. Bio je to baš mučan period. Ne samo za mene. Vjerujem da je takav bio za sve one koji su u tome sudjelovali, ali i za dobar dio naših članova i simpatizera. Oni su s nevjericom pratili što se događa i upravo zbog toga se ne bih više na to vraćala. Završilo je kako je završilo. Potpuno je besmisleno sad si post festum postavljati pitanja je li moglo i trebalo drugačije. Da je moglo, bilo bi.

    – Imate li ambicije biti na čelu SDP-a?

    – Na to pitanje sam odgovorila sigurno jedno dvadeset puta. No, očito moram i dvadesetiprvi put. Nemam.

    – Kakav je Vaš stav oko uvođenja eura kao službene valute odnosno ulaska u Eurozonu?

    – Apsolutno podržavam uvođenje eura i za to smo mi iz SDP-a i glasali. Međutim, treba istaknuti da je sam trenutak uvođenja eura u Hrvatskoj značajno drukčiji u odnosu na vrijeme kada su ga uvodile druge zemlje Eurozone. Neke ga nisu uvele i svaka za to ima svoja opravdanja. No, smatram da argumenti za uvođenja eura u Hrvatskoj prevladavaju nad onima koji su protiv. Problem je što mi debelo kasnimo u samim pripremama. Ova Vlada uvijek kasni u svemu. Hrvatska tek sada u rujnu starta s onim što je primjerice Slovenija počela godinu dana prije samog uvođenja eura. Za ono što je Slovenija svladavala u godinu dana, mi sebi dajemo četiri mjeseca. Vladajući nas i dalje uvjeravaju da neće doći do porasta cijena, a činjenica je da je u svim zemljama koje su prešle na euro došlo do porasta. Ministri u HDZ-ovoj Vladi se mijenjaju kao na traci, a nisu bili u stanju pitati naše susjede: pa dobro, ljudi, što je funkcioniralo, a što nije? Dakle, podržavam uvođenje eura, ali s mnogo ozbiljnijom pripremom od ove koju provodi naša Vlada. Treba nam ozbiljnija borba s inflacijom, a ne ovo što HDZ petlja.

    – Koje bi, po Vama, konkretne mjere mogle olakšati borbu s inflacijom?

    – Inflaciju su prouzročili pandemija i rat u Ukrajini, ali i neke slabosti hrvatskog gospodarstva. Za talijansku inflaciju, odnosno odgovor na nju, odgovorna je talijanska Vlada, a za hrvatsku – hrvatska Vlada. A vidjeli smo da jedino čime se hrvatska Vlada bavi su cijene goriva. Pri čemu se uglavnom oslanjaju na molitvu da cijene nafte na svjetskom tržištu padnu. SDP je predložio sveobuhvatan set mjera u borbi s inflacijom. Cilj naših mjera je iskoristiti sredstva koja Vladi stoje na raspolaganju, u prvom redu kako bi se usporila inflacija te od rasta cijena zaštitile najniže dohodovne skupine – umirovljenici i građani bez ili s najmanjim primanjima. Moramo osigurati da plaće i mirovine ne gube na vrijednosti. Izlaz vidimo u novom načinom obračuna mirovina kojim bi se mirovine uskladile s realnim porastom cijena te u povećanju neoporezivog dijela dohotka na 5.000 kuna. Predlažemo da se na jesen ide s još jednim krugom isplate inflatornog – energetskog dodatka umirovljenicima i osobama s primanjima manjim od 4.000 kn. Predložili smo i cijeli set intervencija prema gospodarstvu. Vlada ima sredstava, ali ne reagira. Zato smo predložili model dugoročne energetske tranzicije. Treba uvoditi energiju iz obnovljivih izvora. To će donijeti i stabilnost cijena i pokazati veću odgovornost prema okolišu. Prošli tjedan smo u saborsku proceduru uputili prijedlog da se pod hitno počne sa štednjom energije uz potpuni prelazak na obnovljive izvore, povećanje razine investicija HEP-a i Ine, ali i poticanje građana na ugrađivanje solara. Svjesni činjenice da nam je oko pitanja energetike potreban nacionalni konsenzus, prošli tjedan smo u saborsku proceduru uputili prijedlog o osnivanju Nacionalnog savjeta za energetiku i energetsku tranziciju RH. Ovo tijelo u kome bi bili stručnjaci i političari artikuliralo bi nacionalni interes u energetici i energetskoj tranziciji, ključne korake i potrebne aktivnosti u smislu političkog konsenzusa kojima bi se osigurao kontinuitet, te uspješno provođenje strateških projekata i inicijativa u interesu RH i svih njezinih građana.

    – Smatrate li da Vlada nije dovoljno empatična prema vlastitim građanima?

    – Ova Vlada svoje građane sustavno ignorira. One građane koji doslovno ovise o pomoći države uz to još gazi i ponižava. Na žalost, nemam ljepše i prikladnije riječi za Vladu koja u dvije godine nije u stanju obnoviti ni jednu kuću ljudima koji su u sekundi ostali bez svega svoga, koji će očito još jednu zimu dočekati u kontejnerima, umjesto u svojim domovima. Proračun se od studenog zbog na osnovu poreza, a zbog porasta cijena puni kao nikada do sada, ali ova Vlada ne osjeća potrebu da ozbiljniji dio novca vrati građanima kroz pomoći, odnosno investira u očuvanje životnog standarda i kupovne moći građanima. Ova Vlada blagonaklono gleda kako se u sekularnoj državi kroz institucionalni priziv savjesti cijelih bolnica ženama uskraćuje pravo na zdravstvenu skrb i očuvanje reproduktivnog zdravlja žena. Ova Vlada se opasno poigrava s ljudskim sudbinama.

    – Mislite li da bi nas jesen mogla dovesti do većeg broja siromašnih? Čeka li nas, po Vašem mišljenju, nova recesija?  

    – Nažalost, ako Vlada ne poduzme potrebne i pravovremene korake, a kako stvari stoje neće, bojim se da nas čeka teška jesen. Sam guverner je rekao da nam recesija dolazi u 2023. godini. Ako se to dogodi, bit će nam puno teže voditi javne financije nego kada je inflacija. Dok je inflacija, onda se puni proračun, a kada je recesija, onda proračun ide nizbrdo. Cijena električne energije za gospodarstvo je već sada porasla čak tri puta. Te cijene su neizdržive. Moramo pomagati socijalno ugrožene jer su oni u krizi najranjiviji, ali i gospodarstvo, jer smo veliki teret upravo prenijeli na taj sektor. Socijalne naknade moraju imati određeni kontinuitet usklađivanja, moraju doživjeti usklađivanje s inflacijom. Brojni ekonomisti očekuju da će sezona biti dobra, da će država imati više novca nego što se to očekuje. Mi u SDP-u smo više puta istaknuli da na jesen moramo ići sa sveobuhvatnim paketom mjera potpore prema građanima i gospodarstvu. Vlada u borbi protiv inflatornog udara reagira nedovoljno i zakašnjelo.

    – Što trenutno vidite kao najveći uteg hrvatskom napretku? Zbog čega tapkamo u mjestu po pitanju boljeg života građana?

    – Najnerazvijenije županije u Hrvatskoj su županije u kojima je neprestano HDZ na vlasti. Najrazvijenije hrvatske županije su one u Istri, Primorju i na sjeveru. Zajedničko im je to da nikada nisu imale HDZ na vlasti. Kao najveći uteg napretku Hrvatske vidim HDZ. Zbog njihovog koruptivnog i klijentelističkog djelovanja ljudi napuštaju našu zemlju. 

    – Kako komentirate brzinu obnove mjesta pogođenih potresom?

    – Ne mogu komentirati brzinu obnove kad nje nema. Obnova stoji, dinamika je nikakva. Obnova je najveći fijasko ove Vlade. Sjetimo se samo porođajnih muka oko donošenja provedivog zakona iz trećeg pokušaja, svakodnevnih svađa ministra Horvata i šefa Fonda Vanđelića o tome tko je kriv i tko manje radi. Vanđelić je otišao, Horvat je uhićen, a u mjesto njega je na poziciju ministra došao još gori. On dvije i pol godine nakon potresa obilazi gradilišta, slavodobitno nas obavještava da su nakon više od dvije godine uspjeli riješiti nešto dokumentacije, a nema odgovor na osnovno pitanje kada će se ljudi početi vraćati svojim kućama. Ovakvom dinamikom, očito za deset godina. EU nam je morala dati produženje roka za korištenje sredstava, ali ni iz toga nismo izvukli nikakvu pouku. Novac je tu, ali ova Vlada ga i dalje ne zna iskoristiti. Čak ni za one projekte obnove “državnih” zgrada ustanova čijom obnovom direktno upravlja. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

    – Koji je Vaš stav oko otvorenja Pelješkog mosta kojega mnogi već svojataju, počevši od ideje do realizacije?

    – Ovo je jedan nadstranački projekt od velikog značaja za Hrvatsku, cjelokupno gospodarstvo i svakodnevne živote ljudi na jugu. Izgradnja Pelješkog mosta pokazuje kako možemo kad hoćemo. Nadstranačkim suglasjem oko nacionalnih i strateških interesa možemo postići velike stvari. Na ovom mostu se radilo desetljećima i mnogi su dali svoj obol. Od vizije i sna našeg dubrovačko-neretvanskog župana Ivana Šprlje, SDP-ove Vlade koja je odradila pripreme i osigurala financiranje, do ove trenutne koja je most izgradila. Šteta što je ovakav konsenzus za kojega su postojale sve pretpostavke izostao oko drugih stvari koje su Hrvatsku mogle pokrenuti naprijed, npr. oko obrazovne reforme ili teritorijalnog preustroja Hrvatske. Što se tiče same ceremonije otvaranja, naravno da treba obilježiti završetak radova. No, isto tako, ovo vrijeme inflacije, krize, kao i rata u Ukrajini, nisam sigurna koliko je narodu do pompoznih igara kada mu uz svu njegovu skromnost doslovno nedostaje kruha. Ne znam, nisam posebno impresionirana. Možda zbog toga što je ovo bilo treće “otvorenje” Pelješkog mosta pa sam već umorna od tih šepurenja, rezanja vrpci i blagoslova. No, nisam sigurna da je s performansima gotovo. Vjerojatno nas čeka još jedno, ono četvrto, predizborno, kada se završe puni profili pristupnih cesta.