Glasovac za Nacional: Mjera roditelj odgojitelj bila je ponižavajuća za žene koje su postale ovisne o partnerima

    Proteklih dana svjedočili smo medijskoj i političkoj hajci na gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića zato što je odlučio ukinuti mjeru roditelja odgojitelja, s obzirom na to da do sada nije donijela pozitivne rezultate. Grad će time uštedjeti oko 320 milijuna kuna godišnje. Udruge roditelja odgojitelja najavljuju tužbe. Kako SDP gleda na tu odluku?

    Kao prvo, demografski učinak mjere je izostao jer je 2019. rođeno manje djece nego 2016., kada je sama mjera uvedena. Kao drugo, mjera je dugoročno štetna i za roditelje, odnosno majke koje ostaju kod kuće, s obzirom na to da su 88 posto korisnika te mjere žene, ali i za djecu. Sva znanstvena istraživanja pokazuju da je za psihofizički razvoj djeteta, socijalizaciju i njegov uspjeh u daljnjem obrazovanju važno pohađanje predškolskog odgoja i obrazovanja. Budući da korisnici mjere roditelja odgojitelja ostvaruju svoje pravo samo pod uvjetom da djeca ne idu u vrtić, mi djeci ovime činimo medvjeđu uslugu. Odnosno, ne oduzimamo im pravo na jedan vrlo važan dio odgoja i obrazovanja prije kretanja u školu, koji se kasnije teško nadoknađuje. A treće – ako je ova mjera trebala biti socijalna, onda ni tu nije postigla svoju svrhu. Jer korisnici ove mjere mogle su biti samo obitelji s troje i više djece, neovisno o svom financijskom statusu. Dakle, to su mogle biti i žene čiji muževi imaju natprosječno visoka primanja, dok su, s druge strane, tom mjerom potpuno destimulirane socijalno ugrožene obitelji koje imaju jedno ili dvoje djece ili roditelji djece s teškoćama u razvoju. Ako potičemo rađanje djece, onda ne treba biti bitno je li to dijete prvo, drugo ili peto po redu. Da zaključim – mjera „roditelj odgojitelj“ nije bila ni demografska, ni socijalna, ni poticajno obrazovna mjera. Dodamo li tome njenu financijsku neodrživost, ona je potpuno promašena.

    Zar nije nazadno u 21. stoljeću poticati žene da sjede doma i rađaju? Nije li to nastavak Tuđmanove ognjištarske politike, koja je upravo propagirala tu ideju da je ženi mjesto u kući, da bude potpuno financijski ovisna o mužu ili partneru?

    Točno, kada govorimo o ženama, ta je mjera, iako joj to možda i nije bio prvotni cilj, rezultirala poticanjem nezaposlenosti i stimuliranjem žena da daju otkaze kako bi mogle postati korisnice. Međutim, što se događa s tim ženama kada prestanu koristiti mjeru? Na primjer, žena koja rodi s 35 godina ima pravo na naknadu kao majka odgojiteljica do 15. godine života djeteta, dakle, do svoje pedesete godine. U trenutku kada prestane koristiti mjeru, ona izlazi na tržište rada teško zapošljiva jer u strukturi nezaposlenih dominiraju upravo žene iznad pedeset. Dakle, tom mjerom ženama doslovce onemogućavate da uopće sudjeluju na tržištu rada. Samim time osuđujete ih na financijsku ovisnost o partneru. A ta pozicija nije samo za žene, već za svakog čovjeka, zapravo ponižavajuća. Ne samo iz financijskih, već i niza drugih razloga – osjećaja korisnosti, vlastitog dostojanstva, doprinosa zajednici. Uostalom, zato i u Ustavu piše da svaki čovjek ima pravo na rad.

    Nova gradska vlast koja je iza Bandića našla pregolem gradski dug, upozorila je na financijsku neodrživost tih mjera. No čini se da to ne dopire dovoljno ni do medija ni do javnosti?

    To je točno, možda se nedovoljno jasno komuniciraju konkretne brojke vezane uz mjeru pa sam se i sama malo informirala o ciframa. Ova mjera je građanke i građane Zagreba koštala mjesečno oko 40 milijuna kuna, što je nešto manji iznos od onog kojim se financiraju plaće svih zaposlenih u predškolskim ustanovama, odnosno, vrtićima u Gradu Zagrebu, što je suludo. Za ukupan novac koji je izdvojen za ovu mjeru od 2016. – a to je milijardu i 800 milijuna kuna – Grad Zagreb je do sada mogao izgraditi 27 vrtića.

    Bili ste pomoćnica ministra obrazovanja Željka Jovanovića u vladi Zorana Milanovića. Što ste vi na toj funkciji učinili za podizanje razine predškolskog obrazovanja?

    Prije svega, moram napomenuti da su, po zakonu, osnivači vrtića jedinice lokalne samouprave, a ne država, i u tom smislu Ministarstvo je ograničeno u svom djelovanju. Međutim, imali smo velikih problema s uspostavljanjem i primjenom državno-pedagoškog standarda propisanog za sve predškolske ustanove u Republici Hrvatskoj. Prvak u nepridržavanju tog standarda i u prekrcavanju jaslica i vrtića bio je upravo Grad Zagreb. A gradonačelnik Bandić nije pokazivao interes da to stanje promijeni. U kratkom periodu u kojem ga je mijenjala Sandra Švaljek, mogli smo primijetiti da je taj interes ponešto porastao, međutim, ona se prekratko na toj funkciji zadržala. Kada se sada vratim u prošlost, vrlo je lako moguće da se pokojni gradonačelnik, svjestan nehumanih uvjeta u vrtićima, nepridržavanja zakonom propisanih pedagoških standarda i mogućih nadzora zbog kojih bi nekoliko stotina – ili čak tisuća – djece u danu moglo završiti nezbrinuto izvan vrtića, dosjetio uvesti mjeru roditelja-odgojitelja. Naime, Grad Zagreb, uz ogromna proračunska sredstva od preko 10 milijardi kuna godišnje, nije bio u stanju graditi vrtiće i osigurati adekvatnu skrb za predškolce, ali se pokojni gradonačelnik uredno predstavljao kao veliki zaštitnik djece. Zato je javni novac dijelio šakom i kapom na sve strane i još uvijek nismo do kraja sagledali razorne posljedice njegove dvadesetogodišnje vladavine.

    No ni SDP, dok je bio na vlasti i imao veliku natpolovičnu većinu, nije se baš proslavio. Bivša ministrica socijale Milanka Opačić, umjesto za izgradnju vrtića, zalagala se za uvođenje institucije dadilja – koje su trebale otvoriti svoj obrt i usprkos manjku kvalifikacija skupo naplaćivati svoje usluge. Taj model, srećom, nikada nije zaživio. A kada bi vrtići bili besplatni, što nije toliko velik trošak za državu koja se demografski urušava, sigurno bi više zaposlenih roditelja imalo više djece?

    Priznajem da projekt dadilje doista nije bilo najsretnije rješenje. No država ni onda, a ni sad, nema bitnije ovlasti nad vrtićima, pa tako ni nad formiranjem cijene vrtića. To čine osnivači. Za razliku od osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, gdje država još uvijek plaća sve zaposlenike i osigurava decentralizirana sredstva za njihovo funkcioniranje, kod vrtića je sustav potpuno decentraliziran, osnivači su jedinice lokalne samouprave i oni formiraju cijene i radno vrijeme vrtića, sklapaju kolektivne ugovore sa zaposlenicima te ovisno o proračunu određuju i koliko će biti smještajnih jedinica, odgovorni su za gradnju i održavanje objekata, sukladno svojim razvojnim planovima, a modeli su različiti. Ta decentralizacija, koliko god u nekim segmentima možda bila i dobra, sprječava državu u tome da osigura jednaku dostupnost i kvalitetu predškolskog odgoja i obrazovanja svoj djeci u Hrvatskoj, neovisno o tome gdje su se rodila. Razlika između Zagreba i ostatka Hrvatske je u tome što je u Zagrebu novca bilo i curio je na sve strane. Utoliko je još nelogičnija priča da se izbjegavala izgradnja smještajnih kapaciteta za djecu. Zato se ljude i pokušalo „udobrovoljiti“ mjerom koja znači da majka sjedi doma, dobiva plaću od 4800 kuna, a Grad ne mora brinuti o tome da djeca idu u jaslice ili u vrtić. Što će s tim majkama i djecom biti poslije, nikoga nije bilo briga.

    Iako su svjesni toga da se radi o populističkim mjerama koje država sebi ne bi mogla priuštiti jer su preskupe, pa ih Plenković nikada nije ni pokušao uvesti, iz HDZ-a sada žestoko napadaju Možemo! i novu gradsku vlast. Kako to komentirate?

    Nevjerojatno je da se ljudi koji su držali ljestve Milanu Bandiću, koji su s njim doveli Zagreb u situaciju da je premrežen raznoraznim interesima koji su sve samo ne javni i ima deficit od cijelog jednog godišnjeg proračuna, 8,2 milijarde kuna, sada usuđuju uopće išta reći. Samo ću podsjetiti na to da je taj isti HDZ koji se sad zalaže za mjeru roditelj odgojitelj, zaboravio da 2019. godine u zagrebačkoj Skupštini nije podržao Demografsku strategiju. Kao što je zaboravio na to da je obećao delimitiranje roditeljskih naknada i mjeru roditelj odgojitelj za cijelu Hrvatsku. Dakle, oni prigodničarski mijenjaju svoje stavove, ali sustavno ne ispunjavaju obećano.

    Iako se ova vlada kune u demografsku politiku, popis stanovništva pokazao je da nas je sve manje, kao i da mladi i obrazovani ljudi odlaze jer ovdje ne mogu osnivati obitelj…

    Problem je u tome što HDZ zapravo nema demografsku politiku, sve je to demagogija. Jer ako tražimo uzroke toga što se sve manji broj mladih parova odlučuje i za prvo dijete, onda ćemo uvidjeti da je problem prije svega u egzistencijalnoj neizvjesnosti i nepostojećoj stambenoj politici. Trebalo bi uzeti primjer Beča ili nekih drugih europskih gradova, u kojima država i grad namjenski grade društvene stanove za najam koji su cjenovno prihvatljivi za obitelji koje nisu kreditno sposobne. Tako im osiguravaju stambenu sigurnost bez straha da će ih najmodavac sutra izbaciti na cestu, a istovremeno nakon određenog perioda mogu taj stan i otkupiti, s tim da se do tog trenutka plaćene najamnine tretiraju kao sufinanciranje. Osim posla i stanovanja, važna je dostupnost vrtića – i kapacitetima i cijenom, koja mora biti socijalna – a nakon toga i prilagodba radnog vremena vrtića zaposlenim roditeljima.

    Ima li SDP uopće pripremljen paket demografskih mjera, s obzirom na to da vas stalno optužuju da se time uopće ne bavite?

    Nemamo zaseban paket demografskih mjera, već u našem stranačkom i izbornom programu postoji niz gospodarskih, socijalnih i obrazovnih mjera raspoređenih na različita područja, koje posredno pomažu demografskoj obnovi. One uključuju i rješavanje pitanja zapošljavanja, stanovanja, dostupnosti predškolskog obrazovanja za svu djecu, rješavanje pitanja socijalnih i zdravstvenih usluga. Osim toga, u demografske mjere pripada i borba protiv korupcije. Kako ćemo spriječiti odlazak mladih i visokoobrazovanih ljudi, koji bi trebali biti nositelji ovog društva, a koji ovdje ne vide prostor za sebe? U ovom društvu vlada atmosfera beznađa, korupcije, klijentelizma i nepotizma, a većina mladih ne želi pripadati određenom stranačkom toru da bi mogli doći do radnog mjesta, napredovati, zasnovati obitelj, skrasiti se. Zato i odlaze iz Hrvatske.

    Pogotovo iz nekih dijelova Hrvatske koji su praktički potpuno pusti, poput Slavonije, Dalmacije, Like…

    A tko je tamo na vlasti? HDZ! Zašto manje ljudi odlazi iz Istre, Rijeke, sa sjevera? Jer su razvijeniji, imaju veće plaće, bolje uvjete života. Što je Slavonija dobila u posljednjih šest godina? Nekakav PR projekt Slavonija-Baranja-Srijem od kojeg imaju koristi samo članovi HDZ-a, njihovi donatori, rođaci i prijatelji. Hrvatska je već sada prepoznata po vrlo lošem iskorištavanju europskog novca. A sada se hvalimo pustim milijardama koje smo dobili u novoj sedmogodišnjoj financijskoj perspektivi, kao i sredstvima iz Fonda solidarnosti. Tko će od toga imati koristi?

    Kad smo kod korupcije, prošloga tjedna svjedočili smo uhićenju bivše ministrice i članice predsjedništva HDZ-a Gabrijele Žalac, kao i ravnatelja Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU-a Tomislava Petrica. Je li vas to iznenadilo, jer čini se kao da premijera jest?

    Mene, nažalost, nije. Podsjetit ću vas na to da je prije nekoliko godina SDP u svojim zahtjevima za opozivom targetirao i Gabrijelu Žalac, kao potencijalni problem i osobu opterećenu aferama. Svi, pa čak i mediji, ismijavali su nas i cijelu opoziciju, govoreći da se radi o još jednom neuspjelom pokušaju opoziva za koji nemamo dovoljno ruku. Međutim, usprkos svim tim neuspjelim pokušajima, na kraju je 14 ljudi iz Plenkovićeve vlade – ne Sanaderovih, već Plenkovićevih odabranika – otišlo zbog ozbiljnih sumnji na korupciju. Evo, i sad gledamo epilog jednog takvog slučaja.

    O tom slučaju mediji su pisali dvije godine, no USKOK nije ni proveo istragu. SDP i Zeleno-lijevi blok zbog toga traže osnivanje istražnog povjerenstva koje bi ispitalo kako funkcioniraju financiranje i povlačenje novca iz fondova Europske unije, a Most je skupio potpise za dovođenje državne odvjetnice u Sabor kako bi je ispitali o radu DORH-a i USKOK-a. Bi li do tog uhićenja došlo da OLAF nije proveo istragu?

    Pa to i jest najveće pitanje – zašto hrvatske institucije u aferi Software, o kojoj je jedan medij vrlo detaljno pisao, nisu vidjeli nikakve elemente za pravovremeno postupanje? Zašto su se morale uključiti europske institucije da bi došlo do tih uhićenja? Zato što se radilo o Gabrijeli Žalac – koja, doduše, više nije ministrica, ali je još uvijek članica predsjedništva HDZ-a. Očito je neovisnost institucija u Republici Hrvatskoj nešto što premijer Plenković ne trpi. Ni neovisno pravosuđe, ni neovisne medije, ni neovisno Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, ni neovisnu instituciju povjerenika za pristup informacijama, na kojeg su nedavno također udarili zakonom. Premijeru smeta i neovisnost pučke pravobraniteljice, kao i ostalih pravobranitelja, za koje znamo što su im sve radili. To je hrvatski problem –HDZ percipira Hrvatsku kao svoju privatnu prćiju. Stranka koja je sa svojim bivšim premijerom pravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija zbog korupcije i krađe javnog novca, s Plenkovićem na čelu dokazala je da je princip ostao isti, a sve su ostalo nijanse. Međutim, u opustošenom hrvatskom proračunu više se nema što krasti pa su posegnuli za europskim novcem. Samo što se taj novac puno ozbiljnije kontrolira. I sada smo od Europe dobili šamar kojem se Plenković vjerojatno nije nadao.

    No to nije jedina afera zbog koje bi OLAF mogao reagirati?

    Točno, pitam se koliko je još takvih „projekata“ u PR projektu Slavonija, Baranja i Srijem, koji je trebao zaustaviti iseljavanje i ponuditi perspektivu, a vidimo da nije lišen afera. Pitam se i gdje još ima takvih slučajeva. Što se događalo s europskim novcem za vrijeme bivšeg ministra regionalnog razvoja i europskih fondova Marka Pavića, koji je dijelio novac namijenjen neprofitnim medijima i udrugama civilnog društva po vrlo sumnjivim kriterijima? Ima tu još puno pitanja na koje se nadam da ćemo dobiti odgovore. Skandalozno je i uhićenje šefa SAFU-a Tomislava Petrica, koji je, pazite, trebao kontrolirati provedbu i vršiti nadzor nad transparentnim korištenjem europskih sredstava, a postao je osumnjičenik. Sve je to jedna velika sramota, ne samo za HDZ, već za Republiku Hrvatsku.

    Pred SDP-om su izbori za lokalne organizacije. U Zagrebu je prilična gužva – kandidirali su se Matej Mišić, Darko Lijović, Danica Juričić Spasović, Viktor Gotovac i Aleksandar Gavrilović. Danica Juričić Spasović u svojoj objavi otkrila je da je bila izložena pritiscima da podrži jednog od muških kandidata, da je kampanja bila prljava i da je trebalo puno hrabrosti da bi se sve to izdržalo. Kako to komentirate, znači li to da borbe unutar SDP-a i nakon raskola nisu prestale?

    Nadam se da će se SDP – i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj – nakon ovih unutarstranačkih izbora konsolidirati. Želim vjerovati da će time završiti jedan prilično mučan proces koji je utjecao i na naš rad posljednjih godina i na rejting stranke koji je posljednjih mjeseci alarmantno nizak. Mi smo se predugo bavili sami sobom, unutarstranačkim odnosima, a u drugom planu bilo je ono zbog čega su nas građani birali – a to je detektirati njihove probleme i dati na njih odgovore. Nisam čula za ovaj slučaj Danice Juričić-Spasović i ne znam o čemu se konkretno radi pa mi je teško komentirati, jer nisam uključena u izbore nigdje osim u svojoj zadarskoj organizaciji, a kod nas je relativno mirno. No istina je da uvijek u unutarstranačkim izborima ima dosta strasti. Što i nije loše, sve dok je to pokretačka strast i dok se ne prijeđe granica nakon koje ljudi više ne mogu surađivati jednom kada izbori završe.

    Je li vam žao što je došlo do takvog raskola unutar stranke, za koji su mnogi rekli da znači kraj SDP-a?

    Ako problemi postoje dugi niz godina, iluzorno je očekivati da će se oni riješiti sami od sebe ili guranjem pod tepih. Mi smo se odlučili suočiti s problemima i početi ih rješavati. Možda metodologija nije bila uvijek najbolja, ali morali smo posložiti neke stvari unutar sebe. Logično je da nam je rejting padao ako smo medijski prostor koristili samo za međusobne obračune. Time smo samo zbunjivali i odbijali vlastite birače, koji su sve više govorili da ne znamo voditi ni sebe, pa kako ćemo onda sutra voditi državu. No tek nakon određenog vremena – za godinu, godinu i pol – moći ćemo reći jesmo li pogriješili ili nismo. Teško mi je i samoj prognozirati hoće li potezi koji su se ove godine povukli doprinijeti razvoju ili stagnaciji i rastakanju SDP-a. Sve je na nama. Imamo dovoljno vremena do sljedećih parlamentarnih izbora za sustavan i težak rad na svim razinama, na sadržaju. Zapravo, imamo toliko sjajnih ljudi na terenu, gradonačelnika, načelnika, župana koji uživaju veliko povjerenje birača. Imamo i puno ljudi koji su godinama u organizacijama, u nekom trećem planu, poput neotkrivenih dragulja, kao što je, na primjer, kolega Branko Kolarić koji je došao u prvi plan tijekom pandemije. Upravo se zbog tih ljudi ne bojim za budućnost SDP-a.

    Klub izbačenih i izašlih iz SDP-a drugi je po veličini u Saboru. Vi ste i dalje potpredsjednica Sabora, hoćete li to i ostati?

    Pravilo je do sada bilo da vladajuća većina ima tri potpredsjednika Sabora – i te funkcije sada obnašaju kolege Sanader, Reiner i Furio Radin. Druga dva potpredsjednika imaju dva najveća kluba. Do sada su ta dva najveća kluba bila SDP-ov klub i Klub Domovinskog pokreta i potpredsjednici smo bili kolega Škoro i ja. Međutim, kao što znate, došlo je do promjena. Sada su dva najveća opozicijska kluba Klub Socijaldemokrata i SDP. Tu ne bi trebalo biti nekih većih problema, jedino je na kolegama socijaldemokratima da se konačno dogovore međusobno tko će to od njih biti.

    U tjednu u kojem izlazi ovaj broj Nacionala održat će se Kolona sjećanja u spomen na žrtve Vukovara. Kako komentirate odnos vlasti prema Vukovaru i prijetnje novinaru Dežuloviću zbog kolumne u kojoj je optužio državu da lešinari nad tim gradom i od njega namjerno stvara grobnicu, osobito oni koji ni na koji način nisu sudjelovali u njegovoj obrani?

    Vukovar je dio Slavonije i sasvim sigurno spada u ovu priču o neuspješnom projektu oživljavanja dijela države koji je u svakom pogledu najpogođeniji. Tim više i Vukovar, kao simbol svih strahota koje su se dogodile u Domovinskom ratu. Međutim, ne činiti ništa da bi se u Vukovaru vratio život, a prigodničarski jednom godišnje odlaziti na komemoracije, pokazuje da vlasti Vukovar tretiraju kao spomenik, a ne kao potencijal koji treba razvijati i udahnuti mu novi život. Što se tiče Dežulovića, mislim da nije pretjerao. Koristio je jedan malo drugačiji diskurs, koji je nekima možda uvredljiv. Međutim, ja nemam problem s time kojim će jezikom netko govoriti ako se slažem sa sadržajem i ako taj govori istinu. Važniji mi je sadržaj od pakiranja. Imam veći problem s onima koji govore lijepim jezikom i istovremeno kradu i lažu. Draža mi je gorka istina od slatkih laži.