Već duže vrijeme upozoravamo da je potrebno uskladiti Zakon o hrani zbog osnivanja Državnog inspektorata i prelaska inspekcija iz Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva zdravstva u isti. I evo ga, prijedlog Zakona je konačno pred nama s kašnjenjem više od 3 godine!
U nastavku je kratki osvrt SDP-ovog Savjeta za poljoprivredu i hranu na Zakon.
1. Inspekcijski nadzor i službene kontrole – Zašto su 2019. veterinarska, poljoprivredna, fitosanitarna, lovna i šumarska inspekcija prešle u Državni inspektorat, a ribarska inspekcija ne? Na službenim mrežnim stranicama Ministarstva poljoprivrede Uprave ribarstva u okviru mape „Inspekcija, nadzor i kontrola” stoji: „Najznačajnija je ribarska inspekcija Ministarstva koja je ujedno i jedina strogo specijalizirana za obavljanje inspekcija, nadzora i kontrole u ribarstvu!”.
Unutar Uprave ribarstva djeluje „Sektor za nadzor i kontrolu u ribarstvu” s dvije Područne službe kontrole ribarstva za sjever i jug. Kako je takva organizacija za ribarstvo moguća, a za druga područja ne?
S obzirom da su inspekcijski nadzor i službene kontrole specifične predlažemo da se što prije inspekcije iz nadležnosti poljoprivrede vrate u Ministarstvo zbog pravovremenog, učinkovitog i jednostavnijeg postupanja. Sustav koji se još uvijek uspostavlja stvara kaos koji postaje nemjerljiv, a kasnije ćemo dati i neke primjere.
2. Pravni okvir – Da li je Ministarstvo, ali i Vladin ured za zakonodavstvo, čulo za REFIT program Europske komisije i platformu „Fit for the future”? Cilj tog programa je učiniti zakone EU-a jednostavnijima, ciljanijima i lakšima za usklađivanje. Program je uspostavljen 2012. Tad su i započele aktivnosti na objedinjavanju propisa na nacionalnoj razini. Tako je npr. pripremljen Zakon o poljoprivredi koji je objedinio skoro 10 zakona. Nažalost Ministarstvo nije nastavilo s tom praksom nego donosi nove Zakone dok stari dijelom ostaju na snazi i na taj način se stvara pravna nesigurnost i dodatna administrativna i financijska opterećenja.
Apeliramo na Ministarstvo da žurno pristupi objedinjavanju i pojednostavljenju pravnog okvira. Predlažemo i da se izradi popis svih zakona i podzakonskih akata koji su na snazi kako bi na što lakši način korisnici znali koje su njihove obaveze i kako ih trebaju ispunjavati. Trenutno, da bi imali uvid u važeći pravni okvir u području poljoprivrede morate znati naziv Zakona ili pravilnika što je ponekad nemoguće jer se stalno „proizvode” novi.
Jedna od aplikacija koja se odnosi na veterinarstvo i hranu pod nazivom „Zakonodavstvo SVIS” je u eksperimentalnoj fazi i radi se na punjenju baze sa propisima – tako piše na službenoj mrežnoj stranici Ministarstva. Informiranje javnosti o nacionalnim i EU propisima datira iz 2013. i 2014. a do novih se ne može doći. Do kada?
Naveli smo da se s usklađivanjem kasni više od 3 godine a sad se, ovim prijedlogom Zakona, predlaže donošenje podzakonskih akata u roku od 2 godine. Na taj će se način sustav koji se odnosi na hranu i hranu za životinje uspostavljati 5 ili više godina. To je neprihvatljivo prije svega zbog zaštite potrošača ali i svih ostalih dionika u lancu opskrbe hranom.
3. Fleksibilnost – Člankom 14. stavak 4. prijedloga Zakona o hrani propisane su mogućnosti donošenja nacionalnih mjera i dozvoljenih odstupanja za provedbu propisa EU koji uređuju područje hrane za životinje, između ostalih i onih koja su propisana člankom 2. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 183/2005 kako slijedi:
– neprimjenjivost Uredbe na proizvodnju hrane za životinje za potrebe vlastitog domaćinstva i hranidbu životinja koje se koriste za proizvodnju hrane za potrebe vlastitog domaćinstva ili za djelatnosti iz članka 1. stavka 2. točke (c) Uredbe (EZ) br.852/2004 odnosno izravnu opskrbu malim količinama primarnih proizvoda kojima proizvođač opskrbljuje krajnjeg potrošača ili lokalni maloprodajni objekt koji izravno opskrbljuje krajnjeg potrošača;
– hranidbu životinja koje se ne uzgajaju za proizvodnju hrane;
– izravnu opskrbu manjim količinama hrane za životinje iz primarne proizvodnje od strane proizvođača na lokalnoj razini lokalnim poljoprivrednim gospodarstvima za uporabu na tim gospodarstvima;
– maloprodaju hrane za kućne ljubimce.
Člankom 13. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 183/2005 propisana je mogućnost donošenja nacionalnih mjera za prilagodbu općih higijenskih zahtjeva za sve subjekte u poslovanju s hranom sa ciljem omogućavanja nastavka primjene tradicionalnih metoda u svakoj fazi proizvodnje, prerade ili distribucije hrane za životinje ili odgovaranja na potrebe poduzeća u poslovanju s hranom za životinje koja se nalaze u regijama u kojima postoje posebna geografska ograničenja. Pravna osnova za donošenje nacionalnih mjera je bila propisana i dosada Zakonom o veterinarstvu.
Naprosto je nevjerojatno da iako već godinama imamo mogućnost propisati dozvoljena odstupanja za određene slučajeve proizvodnje hrane za životinje za potrebe vlastitog domaćinstva i hranidbe određenih životinja, za neposrednu opskrbu malim količinama iz primarne proizvodnje hrane za životinje na lokalnoj razini i za maloprodaju hrane za kućne ljubimce te mjera za prilagodbu (fleksibilnost) općih higijenskih zahtjeva za sve subjekte u poslovanju s hranom za životinje apsolutno ništa na tom području u RH nije propisano.
4. Opći plan upravljanja krizom – Člankom 29. prijedloga Zakona o hrani propisano je da je za provedbu općeg plana upravljanja krizom u području sigurnosti hrane i hrane za životinje iz članka 55. Uredbe (EZ) br. 178/2002, a u skladu s nacionalnim planom upravljanja krizom iz članka 115. Uredbe 2017/625, odgovoran Državni inspektorat. Za izradu općeg Plana upravljanja krizom u području sigurnosti hrane i hrane za životinje kako je propisano člankom 6. podstavkom 15. Zakona o službenim kontrolama zadužen je Državni inspektorat.
Važeći Plan upravljanja krizom u području sigurnosti hrane i hrane za životinje verzija 3 je onaj iz veljače 2018. godine i nalazi se na stranicama Ministarstva poljoprivrede na poveznici. U važećem Planu nema ni spomena Državnog inspektorata pošto za objave Plana isti nije postojao a nije imao niti nadležnostima koje ima danas. Obzirom da kriza u području sigurnosti hrane i hrane za životinje uključuje ozbiljan izravni ili neizravni rizik za zdravlje ljudi i uzimajući u obzir geopolitička događanja u Europi nevjerojatno je da nemamo funkcionalni plan za upravljanja krizom u području sigurnosti hrane i hrane za životinje. To samo ide u prilog onome što već duže vrijeme govorimo, o kaosu sustava!
5. Dodatne obaveze – Člankom 33. stavak 7. prijedloga Zakona o hrani je propisana obveza interne sljedivosti subjektima koji obavljanju djelatnosti proizvodnje i prerade hrane, ugostiteljstva, pružanja usluga prehrane u objektima zdravstva, odgoja i obrazovanja i socijalne skrbi, a koji koriste hranu životinjskog podrijetla.
Do sada su za subjekte u poslovanju s hranom bili propisani zahtjevi za sljedivost kako je propisano Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 931/2011 odnosno korak natrag/naprijed, tj. sljedivost koja dokazuje od kojih subjekata u poslovanju s hranom potječe hrana i koje subjekte u poslovanju se opskrbljuje. Objekti u poslovanju s hranom za životinje primjerice sukladno odredbama Uredbe (EZ) br. 183/2005 moraju osim ovakve sljedivosti imati i internu sljedivost (odnosno sljedivost u proizvodnji za svaki sastojak koji su ugradili u hranu za životinje). Interna sljedivost na nivou EU nije propisana (osim po posebnim propisima npr. za goveđe i svinjsko meso gdje se mora znati sa koje farme – životinje potječe meso). Znači ovom se odredbom propisuje rigoroznije pravilo nego što je to u EU.
Predmetne odredbe uređuju dio najveće problematike koja se javlja prilikom postupanja kod hrane koja nije sukladna sa propisima. S druge strane obzirom na fluktuaciju i brzinu kojom se proizvodnja odvija smatramo da ugostiteljstva nisu u mogućnosti provesti odredbu da prilikom skladištenja raspakirane hrane u objektu označe internim oznakama koje ju mogu povezati s popratnom dokumentacijom i da se našim subjektima u poslovanju s hranom nameće dodatna obveza koja nije propisana zakonodavstvom EU.
6. Kućni ljubimci – U članku 36. stavak 5. propisano je da je osoba ovlaštena za provedbu službenih kontrola u obavljanju službene kontrole ima pravo i dužnost donijeti usmeno rješenje za izvršenje određenih mjera osiguranja:
– kada rizik za zdravlje ljudi zahtijeva da se određena mjera poduzme odmah, bez odgađanja;
– kada postoji opasnost od prikrivanja, zamjene ili uništenja hrane ili hrane za životinje ili dokaza ako se mjera ne poduzme odmah.
Smatramo da u članku 36. stavak 5. podstavak 1. iza riječi „ljudi“ treba stajati navod „i životinja“. U ovome zakonu ne radi se samo o hrani za ljude i hrani za životinje već se radi i o hrani za kućne ljubimce i druge životinje te u slučaju ugroze zdravlja životinja hranom za životinje neće biti moguće donijeti usmeno rješenje da se zabrani stavljanje na tržište odnosno narede mjere povlačenja i/ili opoziva i spriječi daljnje poslovanje sa hranom za životinje koja je štetna za zdravlje ili je zdravstveno neispravna.
7. Registracije kao primjer funkcioniranja sustava – Na jednostavan način pokušat ćemo predstaviti samo dio odredbi koji se odnosi na registraciju subjekata i objekata u poslovanju s hranom i hranom za životinje. Registraciju objekata i subjekata u poslovanju s hranom za životinje vrši Ministarstvo poljoprivrede u skladu sa prijedlogom Zakona o hrani a inspekcijski nadzor vrše veterinarski inspektori Državnog inspektorata.
Registracija i odobrenje objekata te registraciju subjekata u poslovanju s hranom životinjskog podrijetla propisana je Zakonom o službenim kontrolama i provodi je Ministarstvo poljoprivrede a inspekcijski nadzor vrše veterinarski inspektori Državnog inspektorata.
Registracija subjekata koji obavljaju djelatnost proizvodnje, prerade i prometa hrane neživotinjskog podrijetla i mješovite hrane propisana je Zakonom o službenim kontrolama i do 22.05.2021. provodilo ju je Ministarstvo zdravstva a inspekcijski nadzor vršila sanitarna inspekcija. Od navedenog datuma odnosno stupanja na snagu Zakona o službenim kontrolama registraciju i inspekcijski nadzor obavlja sanitarna inspekcija.
Evo na samo ovom primjeru vidljiv je kaos cijelog sustava bez jasnih postupaka. Kako se u svemu tome snalaze korisnici Ministarstvu nije važno. Glavno da se pišu novi Zakoni u kojima se samo administracija može snaći.
I što na kraju zaključiti? Ministarstvo donosi odluke „ad hoc” bez jasnog plana i vizije. Zbog izdvajanja inspekcija cijeli sustav sigurnosti hrane je narušen i uspostavljat će se još godinama. Zar je to prihvatljivo potrošačima? Ali, tko ih pita? Vlada i Ministarstvo rade što hoće, a posljedice su nažalost vidljive kako u našim ruralnim sredinama, tako i na tržištu hrane.