“U Hrvatskoj su mediji komercijalizirani; informacija je roba koja se prodaje, pa su i njezin izbor i ambalaža, podešeni interesu kupca, ali i interesu prodavača, oglašivača, vlasnika i dr., a koji interesi nisu uvijek istovjetni interesima “kupaca” kao građana koji imaju pravo na poštenu i nepatvorenu informaciju. Slažemo se da je informacija i roba, ali ona, dakle, nije samo roba. Javno informiranje zato podliježe društvenim regulama koje izražavaju i međunarodne konvencije i nacionalna zakonodavstva, a koja to informiranje štite od svake vrste zloupotreba, političkih (stranaka i političkih tijela), ali i komercijalnih (grupnih i vlasničkih interesa)”, stoji u pojašnjenju SDP-ove interpelacije.

“U Hrvatskoj je u razdoblju koalicijske Vlade 2000–2003. donijeto kompletno novo medijsko zakonodavstvo. Ono je dobilo i pozitivne ocjene predstavnika međunarodne zajednice u kontekstu pristupanja Hrvatske EU, a posebno se ističe zaštitom autonomije medija i, unutar te autonomije, što je najvažnije, zaštitom novinara i novinarske profesije od svih vrsti pritisaka i zloupotreba medija – vanjskih i unutrašnjih. Također, kako je mnogo puta ustanovljeno, u tom razdoblju nije bilo niti političkih pritisaka na medije od strane vlasti. Ta se kratkotrajna idila, međutim, poslije 2003. nije dugo održala. Zakoni se u ovom području, doduše, ne mogu olako mijenjati, ali ih se može izbjegavati, a pritisci se mogu vršiti i mimo njih. To najbolje potvrđuju stalni pokušaji da se mijenjaju ili ne poštuju zakoni o javnoj televiziji, utječe na izbor tijela zaštite njihove autonomije (vijeće HRT-a), javno “uređuju” pojedine emisije, prozivaju urednici i sl.

No, dok svi pritisci na javnu televiziju, budući da se vode pod budnim okom domaće i međunarodne javnosti, nisu urodili plodom, pritisci na jednu drugu medijsku ustanovu od javnog značaja – Vjesnik – budući da se odvijaju iza kulisa, čini se da urađaju plodom. Ne samo da nije dovoljno što je pod takvim pritiscima Vjesnik već postao propagandni bilten vladajuće stranke, o čemu su dokumentirano govorili i neki saborski zastupnici, nego ga se, po svemu sudeći, želi – ili zadržati kao trajni plijen te stranke, ili, onda kada ona više ne bude vladajuća, upokojiti. Tome služi aktualna “reorganizacija” Vjesnika d.d., javnog poduzeća u vlasništvu države, pri kojoj Vlada na posve netransparentan način, bez diobene bilance i konzultativnog prava zaposlenika, postavljanjem podobne uprave, odvaja “gubitaša”, novine Vjesnik, od ostatka kuće – Vjesnika d.d. Potonjem ostaju tiskara, izvanredno (europski) vrijedna dokumentacija i arhiv, poslovne zgrade, jednom riječju, sve ono što je kroz generacije stvarano zajednički, tj. ono čemu su same novine Vjesnik i bile glavni razlog nastanka, a od čega one sada upravo trebaju biti izvlašćene. Prema izjavama samog premijera, “traži se strateški partner” za novu perspektivu Vjesnika – pitamo se: koju i kakvu perspektivu? Prodaju tiskare? Dokumentacije? Poslovne zgrade? Gašenje novina Vjesnik?

SDP-ovi zastupnici interpelacijom upozoravaju da je pitanje agonije i sudbine Vjesnika javno pitanje.

U posljednje se vrijeme održalo više skupova (u organizaciji Društva novinara Hrvatske i drugih), na kojima se jednodušno isticao značaj Vjesnika, ne samo njegove velike tradicije (unatrag), nego i njegove aktualne funkcije (unaprijed), kao još jedinog javnog tiskovnog medija. Iskristalizirala su se i mišljenja po kojima Vjesnik treba ostati izvan polja puko komercijalnih interesa. Ali, biti u vlasništvu države, isticalo se, ne znači biti plijen vladajuće, ili ma koje druge stranke. Javna televizija je pokazala da to ne mora biti tako; njena tijela sačuvala su usprkos pritiscima samostalnost odlučivanja, pa bi model jednog javnog regulatornog tijela do kojeg bi se došlo slično izboru Vijeća HRT-a, mogao očuvati i Vjesnik kao javno glasilo. Napose, kako je Vjesnik u vlasništvu države, država je i slobodna (i dužna) osigurati mu takvu javnu funkciju, jedinstvenu u kontekstu općeg stanja komercijalnih tiskovina. Napokon, loša financijska pozicija Vjesnika generirana je njegovom slijepom ovisnošću o pameti i političkim pritiscima vlasti. Ako danas i neki komercijalni novinski izdavači najavljuju pokretanje “besplatanog” dnevnika, jer valjda u tome imaju i neki komercijalni (a ne samo “humanistički”) interes, ima li država pravo i dužnost čuvati javni interes, interes neovisnosti medija? Ako pojedine lokalne zajednice imaju interes besplatno dostavljati svoje “News” građanima, može li i hrvatska država imati interes da hrvatskim državljanima osigura neovisan list? – čak ne ni besplatno, nego po uobičajenoj cijeni takvog tiska.”

“Vjesnik je javno dobro”, kažu naši zastupnici. “U svojih pola stoljeća i više, dosizao je najviše domete hrvatskog novinarstva. U njemu su stasale generacije najboljih hrvatskih novinara, od kojih mnogi i sada djeluju. Ponikavši u antifašističkoj borbi (1940/41), Vjesnik se razvijao kao jedinstvena kuća, osposobljena tada najmodernijim tiskarskim tehnologijama i poslovnim prostorima, svarajući dokumentaciju nezaobilaznu za svako razumijevanje i istraživanje suvremenog razvitka Hrvatske. I poslije, koncem 1980-ih Vjesnik je dao velik prinos uspostavi demokracije i same Hrvatske kao države, tada postižući i tiraže od oko 70 000 primjeraka. Ako je u Vjesniku bilo nesnalaženja u novim komercijalnim tržišnim uvjetima, to nije bilo samo nesnalaženje Vjesnika, nego i svih nas. Ali, srozavanje Vjesnika ispod 10 000 tiraže, posljedica je prvenstveno njegova vezivanja uz političke diktate. Kada se, početkom 1990-ih, uz napore redakcije i otvaranje možda i malog otklona slobode od pritisaka tadašnje vlasti, Vjesnik počeo i oporavljati, dostigavši i tiražu od oko 30 000 primjeraka, ubrzo je 1994. smjenjen tadašnji glavni urednik, a list je sve više počeo poprimati biltensko-propagandni oblik. Danas je, u tom smislu, Vjesnik poprimio karikaturalne oblike; političke kolumne često čak ni verbalno ne iskaču iz propagandnih fraza jedne posve stranačke apologije vlasti. Tiraža je – kako se službeno navodi – 11 000. O remitendi se i ne govori. Oni koji su željeli takvu sudbinu jedinog hrvatskog tiskovnog javnog glasila u državnom vlasništvu, možda sada i trijumfiraju. Hoće li im to hrvatska javnost dozvoliti?

Interpelacija koju je 22 zastupnika SDP-a podnijelo predsjedniku Sabora 14. IV. 2006., trebala bi rasčistiti ta i druga pitanja, pa i pitanja odgovornosti za sadašnju zakulisnu praksu “reorganizacije” cjeline Vjesnika, kojom se, iza leđa javnosti, zamrlom ali još ne i umrlom dnevniku Vjesnik, kroji mrtvačko odijelo skraćenih rukava, u kojem će ga iznijeti iz vlastite kuće.”

Pročitajte tekst interpelacije.

  Interpelacija_Vjesnik 88,27 kB