Pred nama je u javnom savjetovanju reforma sustava socijalne skrbi koja se sastoji od paketa sedam zakona, od kojih su dva ključna – Zakon o socijalnoj skrbi i Zakon o udomiteljstvu, pet zakona kojima se reguliraju profesije u području socijalne skrbi te donošenje tri nacionalna plana – Nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Nacionalnog plana razvoja socijalnih usluga i Nacionalnog plana izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom.
Saborska zastupnica SDP-a Martina Vlašić Iljkić istaknula je da već u samom početku dolazi do manipuliranja činjenicama.
“Akcijski plan unapređenja sustava socijalne skrbi nije donesen konsenzusom na visokoj razini, kako to ministar Aladrović izjavljuje jer tako predstavljenu reformu nije podržala Komora socijalnih radnika, niti znanstvena zajednica Studijskog centra socijalnog rada, Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji su ključni u provedbi reforme. Apsolutno je neprihvatljivo i suprotno svim dosadašnjim iskustvima i praksama, dugogodišnjeg rada centara da se sustav socijalne skrbi organizacijski podredi nekom novom sustavu kao modelu, Zavodu za mirovinsko osiguranje ili Zavodu za zapošljavanje”, rekla je.
Nažalost, to je prva posljedica nepoznavanja sustava i spajanje tri velika resora. I dok se na svim razinama potiče decentralizacija, sustav osjetljiv kao sustav socijalne skrbi se prevodi na centraliziran sustav. Uvodi se Hrvatski zavod za socijalni rad, područne službe, uvode se uputnice, koje su bile i dijelom zamišljene reforme sustava socijalne skrbi 2011. godine, te kao takve kao i zavodi, ukinuti su nakon primjene od nekoliko mjeseci.
Prema Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine, stoji kako će se „Ojačati uloga centara za socijalnu skrb kao ključnih aktera u socijalnoj politici i unaprijediti njihova uloga u socijalnom planiranju radi razvoja i dostupnosti potrebnih socijalnih usluga u lokalnoj zajednici. Posebna pozornost posvetit će se smanjenju javnih ovlasti, koje nisu u uskoj vezi sa sustavom socijalne skrbi i standardizaciji stručnog postupanja, uz osiguranje primjerenih uvjeta rada i trajno usavršavanje i kontrolu kvalitete rada stručnih radnika.“
Reforma je očito u suprotnosti s Nacionalnom strategijom ili je u najmanjem slučaju ne prati, smatra Vlašić Iljkić.
Od smanjenja javnih ovlasti jedino navodite naknadu do zaposlenja koja prestaje postojati, a koje je pravo marginalno u opterećenju stručnih radnika (1838), naspram brojnosti korisnika osobnih invalidnina (38 551) i doplataka za pomoć i njegu (84 822). Znači, ukupno 123 373. Također imamo povijest obiteljskih centara kao samostalne ustanove, pa ustanove pripojene centrima za socijalnu skrb, te sada ponovnog razdvajanja obiteljskih centara od centara za socijalnu skrb, nakon sedmogodišnjeg rada unutar CZSS-a. U sadašnjim podružnicama obiteljski centar je zaposleno vrlo malo ljudi, sastoji se od predstojnika podružnice i dva ili tri stručna radnika – socijalnog radnika, psihologa ili pravnika, čija je djelatnost usmjerena na preventivni rad u lokalnoj zajednici. I sada takve male podružnice postaju ustanove, prema nacrtu zakona o socijalnoj skrbi, trebaju imati zaposlenog ravnatelja, imenovano upravno vijeće, pa onda i administratora i računovodstvenog radnika, za koje su poslove do sada obavljali računovodstveni radnici centra za socijalnu skrb. Bespotrebno trošenje proračunskih sredstava.
Ako je do sada obiteljski centar radio unutar sustava, i dalje će biti dio sustava, samo će biti zasebna ustanova sa većim troškovima jer kako ministar kaže da se “destigmatizira rad obiteljskog centra i približi lokalnoj zajednici”. I da bi apsurd bio veći unutar obiteljskih centara se uvodi obavljanje psihosocijalnog tretmana, radi prevencije nasilničkog ponašanja, koji ima za cilj zaustaviti nasilje među partnerima ili u obitelji.
Dakle, ne može se govoriti o prevenciji o nasilničkog ponašanja, ako mu je za cilj zaustaviti nasilničko ponašanje. Očito funkcija obiteljskog centra i dalje nije jasna niti je jasan smjer razvoja.
“Možda, ministre, da ste pitali predstojnike obiteljskih centara, a nema ih puno, tek 21, možda bi imali jasne smjernice razvoja obiteljskih centara”, rekla je Vlašić Iljkić.
Predlaže se i ukidanje obiteljskih domova, te se propisuje rok od 5 godina da se reorganiziraju u ustanovu, budući prema mišljenju ministarstva nisu ispunili svrhu smještaja, poglavito starijih osoba. Slučajevi u kojima su starije osobe na smještaju u nekim od domova stradale i sa smrtnim ishodom, te provedeni nadzori su povod ovakve odluke. Kontinuirana marginalizacija sustava socijalne skrbi, a poglavito skrbi o starijim osobama su dovele do manjkavih rješenja – nedostatak nadzora nad ustanovama što jedino može dovesti do ukidanja, naspram povećanje kvalitete smještaja, adekvatnih sankcija i pružanja podrške, čime se ovo ministarstvo nije bavilo.