Saborska zastupnica SDP-a Martina Vlašić Iljkić upozorava kako je interes djece i njihova zaštita u sustavu socijalne skrbi, za koju je nadležno mega Ministarstvo rada, mirovinskog osiguranja, obitelji i socijalne skrbi u ovoj Vladi je ozbiljno ugrožen.
Svakodnevno dobivamo povratne informacije s terena, iz centara za socijalnu skrb, domova, udomiteljskih obitelji, o neodrživosti sustava i nedostatnog kapaciteta u ustanovama i udomiteljskim obiteljima. Korisnici i radnici u sustavu socijale skrb se obraćaju pravobraniteljici za djecu, s obzirom na zabrinjavajuću činjenicu o velikom broju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja su smještena u ustanovama i sa činjenicom da su stručni djelatnici centara za socijalnu skrb onemogućeni u obavljanju poslova zaštite prava i dobrobiti djece jer nemaju kamo smjestiti djecu koju je nužno izdvojiti iz obitelji.
Djeca se prilikom žurnog izdvajanja iz obitelji smještaju po dnevnim boravcima ustanova, zbog nedostatnog kapaciteta i njihova prava i dobrobit su dodatno ugrožena jer osim što su prošli teška i traumatska iskustva zbog nebrige, zanemarivanja i zlostavljanja u obitelji, dodatno su nezaštićena u sustavu – jer za njih nama akekvatnih mjesta i stručnih radnika koji trebaju voditi brigu o njima u ustanovama.
Na Odboru za obitelj, mlade i sport smo upozorili na poražavajuću čninjenicu o nedostatnom broju udomitelja, te tražili konkretno pokazatelje provedbe izmjena zakona o udomiteljstvu, na što je Vlašić Iljkić dobila ogdovor da je vrijeme prekratko da bi se određeni rezultati već vidjeli. To je samo pokazatelj nedovoljne svijesti o gorućim potrebama u sustavu, nepoznavanje i nedovoljne borbe za svako dijete u sustavu socijalne skrbi.
Posebno je teško osigurati skrb izvan vlastite obitelji kada dijete ima značajne poremećaje mentalnog zdravlja koji se manifestiraju agresijom i autoagresijom zbog koje trpi dijete i svi članovi obitelji. Gotovo u pravilu takve se korisnike nema kamo smjestiti, centri za socijalnu skrb ne pronalaze slobodna mjesta u domovima socijalne skrbi, te se problem rješava pojedinačnim intervencijama nadležnog Ministarstva, pritiskom roditelja ili se uopće ne riješi. Primjer prekapacitiranosti je Dječji dom Zagreb, u kojem se trenutačno na smještaju nalazi 90 djece, iako Dom ima smještajni kapacitet za samo 61 dijete, a s tim je problemom upoznato i nadležno Ministarstvo.
Ovakvo zanemarivanje u sustavu se može nazvati strukturalnim nasiljem nad djecom, koje neporesdno provodi Ministarstvo koje treba štititi prava djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Proces transformacije ustanova i deinstitucionalizacija domova je zastao i ništa se ne događa godinama u pogledu osiguravanja novih kapaciteta za smještaj. S druge strane, imamo provedbu novih zakonskih izmjena u sustavu socijalne skrbi gdje novi zakonski propis nije učinio ništa za bolju uslugu obiteljima i provedbu mjera, jer stručni radnici od preopterećenosti u sustavu nemaju uvjete za pružanje usluga onakako kako bi europski standardni nalagali, gdje jedan stručni radnik vodi 150 slučajeva s teškim obiteljima, naspram 30 kako to nalažu europski standardi.
Što se tiče rada u pravosuđu u obiteljsko pravnim predmetima, događa se ono na što upozoravamo konstantno, potrebna je edukacija sudaca, jer je nepojmljivo da u obrazloženjima stoje krajnje neprimjerene ni stučno ni pravno utemeljene teze pa Europski sud za ljudska prava poništava odluke Ustavnog suda.
Dok dugotrajni postupci traju na nižim i višim sudovima u pogledu roditeljske skrbi za djecu, nitko se ne pita koje su to posljedice za najranjivije, djecu, i što sustav čini da ih zaštiti u svim tim postupcima. Zar stvarno ovom društvu nije stalo za ove tužne dječje sudbine, kakvi smo mi to ljudi?