Klub zastupnika SDP-a podnio je danas četiri amandmana na Konačni prijedlog Zakona o zaštiti životinja, tražeći zabranu utrka pasa i novčane kazne organizatorima utrka, zabranu držanja stalno vezanih pasa na lancu ili drugačije vezanih te sedam umjesto deset godina prijelaznog razdoblja za zabranu uzgoja životinja radi krzna.

Držeći se načela da ako ¨ne možemo zaustaviti svu patnju, to ne znači da ne bismo trebali zaustaviti onu koju možemo¨, smatramo da je prijedlog Zakona izraz ozbiljne namjere da se hrvatska javnost dodatno zainteresira za prava životinja, a njihova zaštita osuvremeni, kazao je u ime Kluba zastupnika SDP-a Tonino Picula.

 

Izlaganje Tonina Picule u ime Kluba zastupnika SDP-a:

 

Govoreći o ovom dokumentu treba, prije svega, pohvaliti nadležna tijela državne uprave, stručne službe kao i saborske odbore na razmjernoj otvorenosti prema prijedlozima koji su dolazili od strane udruga zainteresiranih da Hrvatska konačno dobije suvremeni Zakon o zaštiti životinja.

 

Radi se o znatno cjelovitijem dokumentu usmjerenom na probleme zaštite životinja pri držanju i uzgoju, njihove zdravstvene zaštite i pri obavljanju zoo tehničkih zahvata, usmrćivanja, zaštite pri prijevozu, u gospodarskom uzgoju ili pri uzgoju radi daljnje prodaje. Konačni prijedlog govori o zaštiti divljih životinja u zoološkim vrtovima, na izložbama i u svrhu zabave. On bolje uređuje sve ozbiljniji problem zaštite napuštenih i izgubljenih životinja dok je pozornost poklonio i zaštiti životinja za pokuse i druga znanstvena istraživanja.

 

U raspravi o prijedlogu Zakona otvarala su se temeljna pitanja: kakav Zakon donijeti, koje standarde poštovati, kakav opseg zaštite ustanoviti, koliko sredstava predvidjeti i kako ta sredstva osigurati?

 

Kao i zadnji put u saborskoj raspravi, o Konačnom prijedlogu i ovog Zakona može se i mora kritički govoriti. Namjera da se ovaj Zakon učini još efikasnijim kako bi pokrio što širi dijapazon primjene jedini je motiv amandmana koje sam podnio. U svakom slučaju, neupitna je potreba da se na suvremeniji način regulira područje od osobite važnosti ne samo za nacionalnu ekonomiju nego i za jačanje kulture nenasilja i obzirnosti prema živim bićima koja pate, a nisu u stanju pomoć ni zatražiti.

Jedna od dragocjenih novina u Konačnom prijedlogu je i uvrštavanje točke o zabrani uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna. Premda ta dopuna omogućuje da predloženi Zakon u većoj mjeri doživimo kao zakon koji zaista štiti životinje, ipak, odlaganje njene primjene na deset godina umnogome je devalvira.

Predloženo prijelazno razdoblje je predugačko. Tako dugo prijelazno razdoblje samoj odredbi zabrane uzgoja životinja za krzno oduzima na ozbiljnosti. Razdoblje od sedam godina je realnije, a jednako ostvarivo, te ostavlja više nego dovoljno vremena za prilagodbu.

Važno je naglasiti da se prema službenom nezavisnom istraživanju javnog mijenja 73.7 posto građana izjasnilo za zabranu uzgoja životinja za krzno, kao i da za zabranu postoje vrlo važni etički i ekološki argumenti. Prijelazno razdoblje mora biti sto kraće kako bi zabrana zaista dobila na značaju. Sedam godina je također dugo prijelazno razdoblje s obzirom na stalni, nezaustavljiv pad uzgoja životinja za krzno u Hrvatskoj, no s usporedbi s deset godina ipak se radi o realnijoj opciji.

Deset godina je razdoblje u kojem će se u Europi i svijetu dogoditi znatno veći etički pomaci i promjene u zakonodavstvu pa stoga treba smanjiti prijelazni rok zbog učinkovitosti Zakona, kao i ozbiljnijeg shvaćanja prijelaznog razdoblja.

Hrvatska upravo u ovome trenutku ima jedinstvenu priliku postati država u kojoj je uzgoj (kavezi, neprirodni uvjeti…) i ubijanje (gušenje, lomljenje vratova, elektrošokovi…) činčila i ostalih životinja zbog njihova krzna zakonom zabranjen, čime se može ponositi. Međutim, zabrana uzgoja i ubijanja životinja zbog luksuza i prestiža pojedinaca mora stupiti što prije na snagu.

 

Hrvatska ima veliku priliku zaustaviti ovakav oblik okrutnosti nad životinjama budući da nema gospodarskih ograničenja za takvu zabranu dok, s druge strane, ima golemu potporu javnosti te jasne etičke i ekološke argumente koji joj idu u prilog.

 

Pored ovoga, nema razloga zašto bi i utrke pasa bile dozvoljene na bilo kakvim, a ne samo na tzv. tvrdim podlogama budući da se najveća okrutnost nad životinjama krije iza same organizacije takvih natjecanja, u uzgoju pasa za takva natjecanja, držanju životinja za takva natjecanja, a koja se organiziraju isključivo zbog klađenja.

 

Utrke pasa nisu usporedive s konjskim utrkama, jer psi koji su odabrani da postanu trkaći obično žive u kavezima i, zbog ozljeda i bolesti nastalih u uzgoju, pripremama za utrke, transportu i na samim utrkama, malo pasa uspije doživjeti četiri ili pet godina života. U SAD-u, gdje je problem utrka pasa najizraženiji, utrke pasa na svim podlogama su zakonom zabranjene u 34 države. Ovakva okrutnost prema životinjama, i to prema vrsti za koju su građani najviše senzibilni, treba u potpunosti zabraniti. S obzirom da su činjenice postupanja prema trkaćim psima već prepoznate od zakonodavstva država u kojima se takve utrke dugo održavale i u Hrvatskoj treba spriječiti takvu vrstu okrutnost zbog zarade na okladama.

 

Psi koji se utrkuju tretiraju se kao ”strojevi za trčanje”. Uzgajaju se u tolikom broju da dolazi do rješavanja tzv suvišnih pasa i onih koji su ozlijeđeni, stari, prespori ili više nisu profitabilni. Na tisuće pasa se ubije svake godine u pokušaju da industrija utrka pasa ostane na životu. Neki se psi ubijaju u ime selektivnog uzgoja prije nego ikad stanu na trkaću stazu. Psi koji su odabrani da postanu trkaći do perioda između 14. i 17. mjeseca života obično žive u kavezima i nose brnjicu. Mnogima od brnjice nastanu rane i dobiju infekcije od unutarnjih i vanjskih parazita. Premda su neke pasmine poput hrtova vrlo osjetljive na temperaturu zbog toga što u tijelu imaju malo masnih naslaga i tanko krzno, prisiljeni su utrkivati se u ekstremnim uvjetima – od temperatura ispod nule do jakih vrućina. Ozljede i bolesti – slomljene noge, toplinski i srčani udari – efikasno ih ubijaju.

 

Najbolji psi trče brže i skloniji su ozljedama. Drugi psi umiru tijekom transporta od jednog do drugog trkališta. Praksa industrije je da prevoze po 60 pasa u jednom kamionu, s dva ili tri psa u jednom kavezu. Stražnji dio kamiona dosegne vrlo visoke temperature u ljetnim danima, smrtonosne za životinje koje se ne mogu znojiti kako bi se rashladile. Većina pasa koja postane spora i neprofitabilna najčešće odmah bude ubijena.

 

Kada je riječ o psima, zalažem se za još jednu dopunu koja bi onemogućila držanje stalno vezanih pasa na lancima. Izuzetak bi mogli dopustiti ukoliko bi bili vezani za produženu žičanu vodilicu čime bi im se, ipak, osiguralo dovoljno prostora za kretanje. Usvajanje ovog amandmana je potrebno jer veterinarski inspektori ne mogu zabraniti držanje stalno vezanih pasa na lancu ako to nije izričito zabranjeno Zakonom.

 

S druge strane, pozdravljamo promjenu članka 57. u stavku 4. koji nešto razumnije određuje period potreban za udomljavanje životinja iz skloništa. Novo razdoblje od 60 dana bolje odgovara stajalištu da «napuštene životinje ne bi smjele automatski biti kažnjavane smrću zbog neodgovornosti svojih bivših vlasnika.»

 

Međutim, i ovom prigodom treba naglasiti da će troškove koje i po sadašnjem Zakonu za ove poslove snosi jedinica lokalne samouprave, ubuduće trebati planirati u značajno većim iznosima. Naime, problem napuštenih i izgubljenih životinja ne samo da opterećuje proračune lokalne samouprave nego predstavlja iz dana u dan sve veći sigurnosni rizik za građane. Pretpostavlja se da broj registriranih pasa treba uvećati barem za trećinu da se dobije stvarno stanje. Nije više dovoljno da u pojedinim slučajevima intervenira gradska higijeničarska služba nego sve češće ima posla i za policiju, pogotovo kada se radi o opasnim vrstama pasa napuštenima od strane neodgovornih vlasnika. Poseban problem predstavljaju sve češći čopori napuštenih pasa koji se kreću u blizini škola, autobusnih kolodvora, gradskih trgova, trgovina, stambenih objekata itd.

 

Taj problem samo se uvećava kada se životinje nađu na prometnicama gdje izazivaju nesreće i stradavanja ljudi.

 

Suočavanje s ovim sve ozbiljnijim problemom traži ponajprije bolju međusobnu povezanost gradova i općina, te značajniju uključenost županija. Pored toga svaka JLS, pogotovo veći gradovi, mogu reducirati broj pasa lutalica na svom području ukoliko posebnim Odlukama o držanju pasa, ali i kontinuiranim medijskim akcijama utječu na savjest vlasnika životinja. Ovo je posebno važno upravo u vrijeme prije godišnjih odmora kada se broj napuštenih životinja višestruko povećava.

 

Pri samom kraju, izražavam žaljenje što je iz Konačnog prijedloga Zakona ispuštena odredba koja je nalagala da se životinje u seoskim domaćinstvima moraju usmrtiti od strane stručne osobe s prethodnim omamljivanjem. Nije dobro da u trenutku kada se u Hrvatskoj borimo sa svinjskom kugom izbacuje odredba koja zahtijeva stručnu osobu kod klanja životinja i time dovodi u opasnost sigurnost ljudi. Ta odredba nije imala za cilja zabraniti sam običaj kolinja, već je smjerala zaoštriti kontrolu usmrćivanje životinja. Zbog ove izmjene budući Zakon nije u skladu s EU direktivama (kršenje direktive 93/119/EC).

 

 

Klub zastupnika SDP-a, uz izrečene rezerve prema određenim rješenjima, s četiri amandmana želi poboljšati kvalitetu ovog dokumenta. Držeći se načela da ako ¨ne možemo zaustaviti svu patnju, to ne znači da ne bismo trebali zaustaviti onu koju možemo¨ vidimo Konačni prijedlog kao izraz ozbiljne namjere da se hrvatska javnost dodatno zainteresira za prava životinja, a njihova zaštita osuvremeni novim Zakonom.