Rođen sam 1980. godine u Zagrebu, u radničkoj obitelji. U životu sam se puno selio i prošao gotovo sve zagrebačke kvartove; od Remize, Vrapča, Ljubljanice, Savice pa sve do centra grada. Osnovnu školu sam pohađao na Trnju. Bio sam savjestan učenik s odličnim ocjenama i već tada su me počele zanimati prirodne znanosti. Srednju tehničku školu Ruđer Bošković sam upisao iz dva razloga: jer su me fascinirali izumi Nikole Tesle i jer nismo znali hoće li biti novca za nastavak školovanja, pa sam htio imati završenu struku nakon srednje škole.
Već u prvom razredu, nakon tri jedinice kod profesora Josipovića, zaljubio sam se u fiziku. On me kasnije pripremao za prva natjecanja. Bio sam dvostruki državni prvak u fizici s mojim drugim mentorom Brankom Lemcem. Nakon toga više nije bilo premišljanja. Upisao sam Prirodoslovno matematički fakultet, smjer fizika koju sam na kraju i diplomirao s prosjekom ocjena 4,95.
Oduvijek govorim kako je obrazovanje jedna od najvažnijih stvari u životu – naše nam znanje nitko ne može oduzeti i na tom polju nikad ne smijemo prestati ulagati u sebe. Nastojim te riječi dokazati i na vlastitom primjeru. Znanstveni sam novak na fizici mnoštva čestica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. To je kvantna statistička fizika te sam bio asistent na tom kolegiju, a trenutno sam i na doktorskom studiju na Ekonomskom fakultetu Zagreb, smjer financije. U međuvremenu, upisao sam, a nedavno i završio Chief Executive MBA na Cotrugli Business School jer sam smatrao da se i na tom polju trebam dodatno usavršavati.
Otkud onda politika? Privatni život mi je uvijek bio na prvom mjestu: završiti fakultet, steći zvanje, imati svoj životni put. Ništa u životu ne smijete podrediti tome. No nije bilo lako odrastati u tranzicijskom društvu koje potresa teška gospodarska i moralna kriza. S time će se složiti gotovo svaki moj vršnjak. Nisam mogao mirno stajati sa strane i promatrati. Zato sam se s 18. godina priključio politici, jer su me frustrirale određene stvari – tajkunska privatizacija, poremećen sustav vrijednosti. Nisam se htio povući u sebe ili se boriti protiv toga iz kafića već sam se odlučio za iskorak kako bi u svojim najpotentnijim godinama dao svoj maksimum za ovaj grad i društvo. Jako sam cijenio rad Ivice Račana i zato sam se odlučio za SDP.
U stranci sam prošao sve razine, od tajnika lokalnog foruma mladih, do predsjednika zagrebačkog i državnog foruma te u konačnici predsjednika najjače gradske organizacije – zagrebačkog SDP-a. U tih desetljeće i pol moga života i rada u stranci i sa strankom, naučio sam kako nitko od nas ne smije biti prepušten sam sebi. Svatko mora imati minimum dostojanstva i pravo izbora. Za to se osobno zalažem jer samo na takvim osnovama možemo imati zdravo društvo.
Za to se zalažem i kao zastupnik u Hrvatskom saboru, što sam postao 2007. godine te odrađujem već treći mandat. Na tome sam temeljio svoju politiku i kao predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba od siječnja 2012. do travnja 2013. godine.
Rijetke slobodne trenutke koristim za druženje s obitelji i prijateljima, rekreativno plivam i trčim, a najopušteniji sam kada se s prijateljima popnem na Sljeme.