Država mora početi borbu protiv nelikvidnosti

Podsjetila je da je SDP već prilikom donošenja proračuna za 2009. godinu izašao s antirecesijskim mjerama:

Kad smo već donosili Državni proračun za 2009. godinu mi smo zapravo izašli sa prvim prijedlozima antirecesijskih mjera koje smo pretočili u zakone s namjerom da se prije nego što raspravimo Prijedlog proračuna za 2009. godinu otvorimo pitanje kako riješiti krizu koja je već tada bila evidentna. Međutim, taj pokušaj nije urodio plodom. Proračun je donesen, mi smo tek nakon nekoliko mjeseci raspravljali o tim početnim zakonima.

Međutim, to nas nije obeshrabrilo. Mi smo i dalje išli sa prijedlozima koji su dijelom bili zakonski prijedlozi, a dijelom su bile interpelacije o radu Vlade koje su zapravo završavale određenim zaključcima što bi trebalo činiti u pojedinačnim slučajevima. Vlada je priznala da smo u krizi tek u veljači kada je donijela paket od 10 antirecesijskih mjera i jedna od njih pod brojem tri bila je upravo ova, borba protiv nelikvidnosti.

Bili smo zadovoljni što je i Vlada uočila zapravo ovaj problem, međutim ocjenjujući da se od veljače do travnja kada je bio deveti mjesec kontinuiranog rasta nelikvidnosti u platnom sustavu mi smo tada izašli i s prijedlogom zakona koji smo dali u proceduru još u lipnju prošle godine.

Dakle, od tih 10 antirecesijskih mjera među kojima je i borba protiv nelikvidnosti dobila je svoju operacionalizaciju u jednom dijelu koji smo i mi podržali. Trebalo je proći 13 mjeseci da bismo mi nešto konkretno učinili i kroz ova dva modela kreditiranja sigurno će biti i određenih pomaka što se tiče smanjenja nelikvidnosti.

U svom mišljenju Vlada je rekla da je poduzela sve i da je sada što se tiče plaćanja obveza sve u nekim normalnim rokovima. Međutim, to nije tako. Ako idemo promatrati samo kroz 3 razdoblja kako se objavljuju podaci o stanju likvidnosti u sustavu onda smo u travnju bilježili 16,2 milijarde kuna blokiranih računa. Već u srpnju je to bilo 18.2 milijarde, a zadnji podatak objavljen za prosinac koji je 18. mjesec za redom kako raste nelikvidnost, zabilježeno je 27.1 milijarda kuna neplaćenih računa. Međutim, to nije definitivni podatak jer već smo rekli to kad smo obrazlagali našu interpelaciju, to su samo one obveze koje su evidentirane na blokiranim računima.

Koliko je ustvari neplaćenih međusobnih obveza između vjerovnika i dužnika zapravo je teško procijeniti, s obzirom da tamo gdje još poslovanje je u tijeku zapravo nema utuživanja, pa se onda takva neplaćena potraživanja niti ne evidentiraju. Problemi i posljedice koje donosi nelikvidnost mogu se poistovjetiti s problemima i posljedicama koje donosi korupcija. Zapravo zato bi i borba protiv nelikvidnosti morala biti oštra i nemilosrdna prema onima koji unose nered u platni sustav. Posebno je opasno kada ne plaćaju oni koji imaju sredstva na računu, a ne podmiruju niti obveze prema vjerovnicima, a oni najčešće niti ne isplaćuju plaće svojim radnicima. Dugotrajna i visoka nelikvidnost u Hrvatskoj kakva je danas nije zabilježena u zadnjih 10 godina. Sjećamo se još onog teškog stanja, financijskog stanja u platnom sustavu krajem '99. godine. Tada se i rješavalo po određenom modelu, tada dospjelih ili evidentiranih 23 milijarde kuna koje je potraživala država. Sjećate se da smo donosili i posebni Zakon o nagodbama.

Ovakva situacija direktno utječe i na smanjenje gospodarske aktivnosti. Povećanje rokova plaćanja zapravo unosi nered u platni sustav, a takve pojave ugrožavaju one koji su aktivni i sposobni za daljnje poslovanje. Sigurno da jednim dijelom ekonomske probleme donosi i kriza za koju mi kažemo da nije samo posljedica globalne ekonomske krize koja je zahvatila svijet već i samog sustava i strukture našega gospodarstva. Da u tome su aktivnu ulogu imala i država i državna poduzeća govore i podaci o dugovanjima koji su tada bili, kada smo mi donosili zakon. Dakle, samo Ministarstvo financija je objavilo da je krajem lipnja su dugovanja državnih tvrtki koje oni prate bilo 11 milijardi kuna. Nemoguće je da je samo u nekoliko mjeseci kada je Vlada

dala, u petom mjesecu, kada je Vlada dala mišljenje da je moglo tako velika suma dugovanja koje su imala državna poduzeća svesti u neke normalne okvire. Problem neplaćanja utječe ne samo na visinu prihoda i visinu dohotka u trgovačkim društvima ona utječe i na zaposlenost. Tako su za devet mjeseci naše tvrtke u realnom sektoru zabilježile pad bruto dobiti od čak 30%. Što se dešava sa zaposlenošću ne treba ni govoriti. U siječnju 2010. u odnosu na siječanj 2009. godine manje imamo 8,7% zaposlenih, a samo u odnosu na prosinac prošle godine u siječnju je zabilježeno 3% manje zaposlenih. Nezaposlenost rapidno raste i mi nismo zapravo ništa učinili da bi se smanjila nezaposlenost.

U siječnju u odnosu na prosinac povećalo se broj nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje za čak 16 tisuća. Po nekim procjenama, mada Hrvatski zavod za zapošljavanje do sada ažurno objavljivao podatke o stanju nezaposlenosti krajem mjeseca, ovaj puta je zakazao, a procjene su da je ta brojka više od 317 tisuća. Ako tu uključimo još oko 73 tisuća koji rade u poduzećima u kojima se ne isplaćuje plaća ili se neuredno isplaćuje plaća, zapravo dolazimo do ogromnog broja ljudi koji nemaju redovna primanja.

Dakle, sigurno da nelikvidnost ima utjecaj na poslovanje. U devet mjeseci, naše tvrtke su ostvarile višak prihoda od oko nešto manje od 22 milijarde kuna, već sam rekla da je to za 30% manje nego što je to bilo u razdoblju prošle godine. O tome, na to utječe značajnim dijelom i struktura u kojoj dominira trgovina, prerađivačka industrija, građevinarstvo, međutim, oni su i vodeće djelatnosti kada se govori o onima koji su najveći dužnici. Imamo pad proizvodnje za gotovo 10%, imamo pad trgovine na malo od 16%, pad opsega građevinskih radova za oko 4%. Dakle, nema realnog rasta plaće a nakon uvođenja tzv. Kriznog poreza ili posebnog poreza na plaće, zapravo su realno plaće i pale.

Da bi država morala biti i njezina poduzeća uzor kada se govori o podmirenju obveza, to bi trebala biti normalna stvar. Država bi morala biti uzor kako naplaćuje svoja potraživanja, međutim, zabrinjava činjenica da država u ovom trenutku potražuje gotovo 11 milijardi kuna tzv. javnih davanja. To znači da se na vrijeme ne reagira, a kada na vrijeme ne reagirati takva tvrtka koja ne plaća obveze prema svojim vjerovnicima, među njima je i država, zapravo ju dovodite sve težu i težu situaciju, i ona dolazi u situaciju kada na kraju više nije moguće poslovati, na takav način zapravo mi gubimo gospodarske subjekte.

Da je problem nelikvidnosti i insolventnosti prisutan i u drugim državama ne samo u Hrvatskoj, to je činjenica, međutim, u Europskoj uniji, sama Europska unija kao asocijacija, i pojedine njezine članice, poduzimaju različite mjere kako se riješiti nelikvidnosti i insolventnosti, a ja ću ovdje navesti samo jedan dio načina kako se to regulira kroz tzv. Direktivu o borbi protiv kašnjenja u plaćanju, to je direktiva 2000./35. koja je donesena 2000. godine, a njezine izmjene su bile u prošloj godini. Između ostalog, oni utvrđuju obvezu da tijela državne vlasti, i država i sva poduzeća u državi ali i lokalne jedinice u pravilu obveze plaćaju u roku od 30 dana. Njom se obvezuje da se presuda za neosporena utužena potraživanja mora donijeti u roku od 90 dana, a ne da godinama traju postupci kao što se to dešava u Hrvatskoj.

Tom direktivom se utvrđuje i iznos kamata, ovom slučaju sedam posto, jer su tamo kamate inače niže, od prvog dana nakon roka dospijeća te obveze te naknada za oporavak, dakle ako se kasni u plaćanju, u iznosu od 10% od ukupnog iznosa potraživanja. Cilj ovakvih mjera je poboljšanje novčanog tijeka posebno u uvjetima usporavanja gospodarskog rasta, a većina zemalja Europske unije su ovu direktivu zapravo pretočile u zakon o financijskom poslovanju, a ovaj zakon onda osigurava i način reguliranja prisilne naplate, ovrhe i stečaja.

Dakle, ne kažemo da je to nešto što se dešava samo u Hrvatskoj, ali način kako mi zapravo žmirimo i puštamo da ovaj problem eskalira je nedopustivo. Zato smo i krenuli s ovakvim zakonom koji bi najprije regulirao rokove plaćanja koja se odnose na državu i državna poduzeća i sankcije koje bi trebale podnositi oni koji upravljaju državnim proračunom, oni koji upravljaju državnim poduzećima, ali i obveze i sankcije za one koji vrše nadzor u takvim ustanovama i poduzećima - zaključila je Zgrebec.