Nažalost, i ove godine Pride nije prošao bez nasilja – fizičkog i verbalnog, nije prošao bez najgorih manifestacija uskogrudnosti, šovinizma, ksenofobije i diskriminatorskog mentaliteta zamotanog u celofan ’prava na drukčije mišljenje’…. Kako su stvari krenule ne bismo se trebali začuditi kada bi se u skorije vrijeme pojedinci zadojeni mržnjom prema svemu što se ne uklapa u njihove obrasce ’normalnog’ i to podignutog na n-tu potenciju, počeli pozivati na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije kako bi obranili svoj radikalni, rasno čisti pogled na svijet. Skandalozno je da su državne strukture svojim nečinjenjem Hrvatsku svrstale među države koje daju legitimitet organiziranim i prethodno najavljenim neonacističkim skupovima.

I evo, prošao je još jedan, osmi po redu Zagreb Pride…. Nažalost, i ove godine Pride nije prošao bez nasilja – fizičkog i verbalnog, nije prošao bez najgorih manifestacija uskogrudnosti, šovinizma, ksenofobije i diskriminatorskog mentaliteta zamotanog u celofan ”prava na drukčije mišljenje”… Kako su stvari krenule, a krenule su logikom apsurda, ne bismo se trebali začuditi kada bi se u skorije vrijeme pojedinci/nke zadojeni/e mržnjom prema svemu što se ne uklapa u njihove obrasce ”normalnog” (bijela rasa, katolička vjeroispovijest, heteroseksualnost, hrvatska nacionalnost, desna politička orijentacija), i to podignutog na n-tu potenciju, počeli/e pozivati na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije kako bi obranili/e svoj radikalni, rasno čisti pogled na svijet.

Ono što, nažalost, također možemo očekivati jest da će u takvom tumačenju stvarnosti i odredbi Zakona dobiti i podršku određenih dijelova tzv. glavnih struja javnosti, ali i državnih struktura.

Postavlja se pitanje je li, i ako jest po čemu to ovaj, osmi po redu Zagreb Pride bio toliko različit od prijašnjih zagrebačkih Povorka ponosa? A jest, bio je različit, ali ta se različitost ne odnosi samo na veći broj sudionika/ica Povorke, već se razlikuje i po tome što je ove godine državna vlast pala na ispitu iz zrelosti demokracije i poštivanja ljudskih, Ustavom garantiranih prava.

Netko će reći da su to vrlo grube ocjene, ali nekoliko simptoma potvrđuje tu iznimno zabrinjavajuću dijagnozu. Kao prvo, usprkos mnogobrojnim upozorenjima od strane predstavnika/ica civilnog društva i progresivnih političkih stranaka na neo-nacističke, rasističke, ksenofobne, diskriminatorske i nasilne karakteristike najavljenog anti-gay prosvjeda, Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo je dopustiti održavanje prvog pravog neo-nacističkog skupa u Hrvatskoj, duboko protivnog Ustavu Republike Hrvatske, odredbama Kaznenog zakona i Zakona o suzbijanju diskriminacije, pa čak i Zakona o javnom okupljanju.

Policija je odlučila zanemariti i ignorirati vrlo zabrinjavajuće ciljeve djelovanja grupacije Hrvatskih nacionalista, jednog od organizatora anti-gay prosvjeda, koji su sve do prije nekoliko dana bili jasno i transparentno istaknuti na web stranicama te, navodno, udruge građana. Između ostalih rasističkih, neonacističkih, ksenofobnih i diskriminacijskih proklamacija, jednim od ciljeva djelovanja ove ”građanski simpatične” i ”bezopasne” udruge traži(lo) se i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Naravno, sve bogato začinjeno (neo)nacističkim simbolima i ikonografijom. Vjerojatno u izokrenutoj logici pojedinaca/nki iz te skupine rušenje ustavnog poretka RH spada u domoljubne aktivnosti što, iako iznimno žalosno nakon svih tragedija 2. svjetskog rata i holokausta, i nije ništa neobično za takve induvidue, ali je iznimno neobično da je za našu policiju i MUP ”rušenje ustavnog poretka RH” normalni cilj djelovanja neke kakti domoljubne, nacionalno osviještene udruge.

Organizatori prosvjeda – Hrvatski nacionalisti i Hrvatska čista stranka prava – nisu se tu zaustavili, već su na svoju neonacističku veselicu putem ”pitoresknog” filmića postavljenog na YouTube pozvali svekoliko, ali naravno samo ”čisto” hrvatsko pučanstvo. Zašto? Vjerojatno zato kako nitko ne bi imao bilo kakve dvojbe oko predznaka tog ”anti-gay” skupa. I nitko ih i ni nije imao – osim, naravno, naše policije i MUP-a, jer ni taj iznimno uznemirujući i nedvosmisleno neonacistički sadržaj nije motivirao MUP da ipak razmisli o zabrani ovog, za modernu europsku državu civilnih vrijednosti, skandaloznog skupa.

Tu, naravno, nije kraj blamaže državnih struktura povezanih s ovogodišnjim Zagreb Prideom jer, i to sasvim u skladu s očekivanjima, policija nije okom trepnula na verbalno vrijeđanje i prijetnje, govor mržnje te pljuvanje sudionika/ica Zagreb Pride-a od strane izbezumljenih i iskeženih sudionika/ica ”anti-gay” prosvjeda, a još ih manje riječima i djelovanjem zaustavila. Ovo sam homofobno mahnitanje osjetila i na svojoj koži kao sudionica Povorke ponosa, a tom mahnitanju svjedoče i brojne snimke policijskih i drugih kamera.

Propusti policije svakako su to što nije zabranila nedvojbeno diskriminacijski i protuustavni ”anti-gay” prosvjed, to što je dopustila govor mržnje, vrijeđanje i pljuvanje sudionika/ica Zagreb-Pridea te to što nije zadržala iza ograda sve tzv. ”anti-gay” prosvjednike/ice, već im je dopustila da slobodno šeću, prijete, urlaju i pljuju s tramvajskog stajališta na Trgu bana Jelačića.

I tu treba reći da do većih izgreda nije došlo samo zahvaljujući dobroj organizaciji Povorke ponosa, jer su svi sudionici/ice Zagreb-Pride-a, a za razliku od neonacista/tkinja na Trgu bana Jelačića, dobili/e jasne upute da ne nasjedaju na provokacije te da na nasilje odgovaraju isključivo nenasiljem.

No, u očima naše policije i osobe iz Povorke ponosa i osobe iz ”anti-gay” prosvjeda su iste, jer je za naše represivne strukture očigledno svejedno tko tuče i tko biva pretučen, tko pljuje i biva popljuvan, barem dok je pretučena i popljuvana osoba ona drukčije seksualne orijentacije ili pak podržava prava te/tih manjine/a. O tome svjedoče i dosadašnje osude i kvalifikacije napada na osobe drukčije orijentacije koji su svi, osim jednog slučaja zločina iz mržnje, kvalificirani redom kao prekršaji. Iako evidentno napadi, država u napadima najčešće vidi sukobe jednako odgovornih strana.

Post festum

Skandalozno je da su naše represivne državne strukture svojim prethodno opisanim nečinjenjem Hrvatsku svrstale među države koje daju legitimitet organiziranim i prethodno najavljenim neonacističkim skupovima.

Što to znači? To znači da šutke odobravaju govor mržnje i nostalgično zagovaranje rasističke države. A to nipošto nisu kvalitete koje se traže u Europskoj Uniji kojoj, navodno, streme i stranke vladajuće koalicije. Ako ni zbog čega drugoga, onda je upravo zbog očekivano kritičnih reakcija europske administracije na održavanje subotnjeg neo-nacističkog skupa, bilo logično očekivati da će državne strukture zabraniti taj skup. Jer je, očigledno, pretjerano očekivati da država zabrani takvo najružnije zagovaranje crne prošlosti zbog vlastite opredijeljenosti za izgradnju demokratskog društva civilnih vrijednosti, među kojima je pravo i poštivanje različitosti jedan od temeljnih stupova.

Upravo zbog toga što mi u Hrvatskoj, očigledno, nemamo pravo na različitost i život bez diskriminacije na temelju spola, roda, seksualnog opredjeljenja, pripadnosti naciji, rasi, klasi, vjeri itd. možemo kroz koji dan-dva očekivati ”packe” iz Europske Unije.

I tako će, nažalost, biti sve dok sami ne spoznamo da nam razvoj demokracije i društva civilnih vrijednosti, koje podrazumijeva pravo na različitost, treba zbog nas samih, a ne zbog pohvala činovnika iz briselske administracije.

Što reći nakon subotnjeg iskustva? Nažalost, još je jako dug put pred nama i nipošto nije dovoljno zbog Europske Unije izglasati nešto progresivniji Zakon o suzbijanju diskriminacije. Treba ga i provoditi, a na provedbi ovog Zakona država je u subotu pala. I to nosom na zemlju.

Izvor: www.zamirzine.net