U sjedištu SDP-a u Zagrebu danas je održana javna tribina na temu „Hrvatska u NATO-u”, u organizaciji Savjeta SDP-a za međunarodne odnose. Na tribini su uvodno govorili prof. dr. sc. Damir Grubiša, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, mr. sc. Zoran Milanović, predsjednik SDP-a i zastupnik u Hrvatskom saboru i dr. sc. Petar Kurečić, savjetnik u Klubu SDP-a u Hrvatskom saboru.

Prof. dr. sc. Damir Grubiša istaknuo je da je ulazak Hrvatske u članstvo NATO-a uspjeh, ali i da se njegovi učinci tek trebaju početi osjećati. Osvrnuo se na kronologiju hrvatskog puta u NATO, ustvrdivši da smo se već 1991. g. deklarativno odredili kao neovisna država za članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. No, onda je došao rat te godine od 1995. do 2000. koje predstavljaju izgubljene godine u pristupu euroatlantskim integracijama, zbog neispunjavanja osnovnih, prvenstveno političkih kriterija za članstvo u NATO-u, formuliranih 1995. g., od kojih valja izdvojiti vladavinu prava i postojanje demokratskih institucija te demokratsku i civilnu kontrolu nad oružanim snagama. Prema standardima NATO-saveza Hrvatska tada bila visoko militarizirana zemlja bez pravoga demokratskog i civilnog nadzora nad Oružanim snagama. Stav tadašnje vlasti u Hrvatskoj je bio da se ne trebamo prilagođavati NATO-ovim kriterijima, pa nismo bili ni smatrani državom koja bi uopće mogla biti kandidat za članstvo u NATO-u ili Europskoj uniji, sve do 2000. g. Od 2000. do 2003. g., za vrijeme Vlade Ivice Račana, napravljen je veliki posao na putu prema NATO-u, jer krenulo se praktički od nule. Tada smo ušli u Partnerstvo za mir, u Akcijski plan za članstvo u NATO-u te poslali naše vojnike u prvu mirovnu misiju u Afganistan. Onda je ponovno uslijedilo razdoblje neprovođenja reformi i to je glavni razlog što u NATO ulazimo tek sada. Istaknuo je i koristi koje ćemo ostvarivati članstvom u NATO-u, na vojno-sigurnosnom, gospodarskom i političkom polju, a za koje javnost i većina građana zapravo ne znaju da ćemo ih ostvarivati, pošto o ulasku u NATO i onime što dobivamo članstvom nije provedena ni javna rasprava. No, ne treba se zanositi, članstvom u NATO-u nismo otvorili vrata članstva u Europskoj uniji niti to članstvo može biti zamjena za članstvo u EU.

Predsjednik SDP-a mr. sc. Zoran Milanović govorio je o svom iskustvu koje je stekao, radeći u hrvatskoj diplomaciji, a posebno kao pomoćnik ministra vanjskih poslova zadužen i za odnose s NATO-om. Ustvrdio je da je prvi put posjetio sjedište NATO-a još pred 12 godina, te već tada objašnjavao inozemnim diplomatima zašto i po čemu je Hrvatska bolja od kavkaskih ili srednjeazijskih država, koje su već tada sudjelovale u radu Partnerstva za mir, dok je Hrvatska u Partnerstvo ušla tek 2000. g. Očito je da nismo bili sposobni ispuniti kriterije koje je NATO postavljao pred europske države, koje su željele započeti neku višu razinu odnosa s ovom organizacijom. Danas, kad smo konačno ušli u NATO, možda je manje bitno tko je nas doveo u članstvo i čije su zasluge najvažnije, jer ipak su najbitnije koristi koje ostvarujemo. Prva, možda najvažnija, a možda i ne toliko važna u vremenu gospodarske krize koja je zahvatila Hrvatsku, su sigurnosna jamstva ovog vojno-političkog saveza, koja dobivamo članstvom. No, možda je sada od toga važnije je da se kroz članstvo u ovom klubu stabilnih, demokratskih i prosperitetnih država trebamo naučiti kulturi rada, demokracije, poštivanju normi i transparentnosti. Tome članstvo u NATO-u može pomoći, jer vidimo da Hrvatska i danas itekako trpi od nepoštivanja pravila i neizvršavanja reformi koje su nužne. Hrvatska nekako uvijek kasni u ispunjavanju potrebnih normi i kriterija koje se pred nju postave. Dodao je i da su u politici ključni čimbenici vrijeme i strpljenje te kako se ne smije odustati, što se sada potvrđuje u pregovorima s EU-om.

Dr. sc. Petar Kurečić ustvrdio je da se u Hrvatskoj kad je u pitanju NATO provlače fantazije koje slušamo od premijera. Najnovija je da je Tuđman trasirao put Hrvatske u NATO. To je ili fantazija ili smisleno iskrivljavanje povijesti, jer Hrvatska do 2000. g. nije bila smatrana kandidatkinjom za članstvo u NATO-u, zbog, uz ostale, neispunjavanja temeljnih političkih kriterija, vladavine prava i postojanja demokratskih institucija. Tko u to ne vjeruje, neka čita službene dokumente o mogućem proširenju NATO-a iz tog vremena, u kojima Hrvatske nema. Druga fantazija lansirana je 2003. g., kad je predsjednik HDZ-a rekao da će nas kao premijer 2006. g. uvesti u NATO, a 2007. g. u Europsku uniju. Činjenice su ga demantirale, pa je pitanje je li tadašnje obećanje bilo neiskreno, ili su dolaskom na vlast shvatili koliko su nesposobni ispuniti obećanja. Koristi koje ćemo ostvarivati članstvom u NATO-u su višestruke, ali ekonomska korist će biti manja nego kod drugih novih članica, jer u NATO ulazimo u vremenu svjetske recesije, koju izrazito osjećaju gospodarstva članica NATO-a. Izostati će inozemna ulaganja koja inače snažno porastu kad se neka država pridruži NATO-u. Izostanak reakcije kod građana prilikom ulaska Hrvatske u NATO, što zaista jest jedan povijesni događaj, može se objasniti prekasnim ulaskom, teškom ekonomskom situacijom u Hrvatskoj, sviješću da nas taj ulazak ne ubrzava prema Europskoj uniji, odbijanjem vlasti da građanima prepusti odlučivanje o ulasku u NATO referendumom i neinformiranošću građana o koristima članstva u NATO-u. Apsurdnost načina hrvatskog ulaska u NATO najbolje pokazuje činjenica da je odluka o ulasku u članstvo u Hrvatskom saboru donesena prema proceduri donošenja običnom, a ne dvotrećinskom većinom, jer se vlast bojala opozicije, iako se oduvijek znalo da će odluku poduprijeti sve parlamentarne stranke.