Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnoj plaći koji je posljednji put mijenjan 2021. poslan je u saborsku proceduru isključivo zbog potrebe usklađivanja sa Europskom direktivom (2022.-2041.) o primjerenim minimalnim plaćama u EU.

Inače direktiva je donesena pred dvije godine, a države članice su se dužne uskladiti, odnosno preuzeti u svoja zakonodavstva do 15.11.2024. godine. Usklađivanje u zadnji tren je jasan pokazatelj nezainteresiranosti Vlade za usklađenja sa ovom, ipak proradničkom, Direktivom.

Vratimo se deset godina unatrag i analizirajmo; s jedne strane Direktive koje su određivale plaće, zakonske pozicije sindikata i ostale odnose na tržištu rada; a s druge strane postupke zakonodavca i doći ćemo do zaključka kako se izuzetno revno postupalo po uputama Direktive koje su reflektirale teorije neoliberalnih ekonomskih udžbenika.

Konkretnije rečeno, kada se trebalo povijati pod interesima kapitala, zakonodavca u Lijepoj našoj nije trebalo puno nagovarati, antiradničke zakonske odredbe nisu čekale zadnji tren da budu izglasane. U međuvremenu, sve značajnijim razotkrivanjem neoliberalne bajke i mračnjaštva s jedne strane, a s druge strane najviše zahvaljujući političkom djelovanju povjerenika Europske komisije Nicolasa Schmita, politički smjer na razini EU se promijenio za 180 stupnjeva.

Plod tog djelovanja je upravo ova Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama u EU. I gle čuda, danas zakonodavac nije tako revan da postupa po uputama plasiranima sa razine EU, kad su te iste upute proradničkog karaktera

Ali zato, vezano za ovu Direktivu, naša je Vlada ipak pokazala revnost – i svojedobno na prijedlog Direktive s kojom se danas formalno usklađujemo dala sramotno neprimjereno mišljenje tvrdeći da je čak i 70 % pokrivenosti kolektivnim ugovorima (od traženih 80 %) “previsoki ideal”, “ničim opravdan”, te da pokrivenost kolektivnim ugovorima, između ostaloga, ovisi o i volji radnika za udruživanjem u sindikate, te da osnovno načelo slobode udruživanja obuhvaća i pravo radnika, da se u sindikat ne udruže.

To je ista ona vrsta razmišljanja koja se poziva na pravo radnika da od svog rada nikako ne mogu preživjeti, a kamoli dostojanstveno.  To što im Ustav RH u članku 55 kaže da: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“ to ne stvara veliku brigu prosječnom Hrvatu u ovoj Vladi.

Imaju oni važnijeg posla, poput npr. uplitanja u imperijalne sukobe u Ukrajini da bi se dodvorili jednoj od sukobljenih strana u kojoj njihov mecena i šef ima više izgleda za ostvariti svoje osobne karijerne interese. Jučer smo u više navrata imali prilike čuti od ministra Anušića žalopojke kako rušimo naš teško stečeni ugled servilnog podanika na Zapadu jer se ne žele svi, poput njega i ostatka vladajuće kaste, povijati pod interesima zapadnih kolonizatora!!!

Smatra li netko da svoj ugled trebamo graditi na našim političkim odlukama koje se najizravnije reflektiraju na kvalitetu života naših građana? Kompenzira li naša uloga servilnog podanika centrima moći i naše sramotne rezultate istraživanja na razini EU koja se tiču kvalitete života, položaja radnika?

U svakom grafikonu, u svakoj tablici, na svakoj krivulji, nas je vrlo lako pronaći, fokusiranim pogledom u negativne ekstreme! Fokusirajući se dalje na samu direktivu, valja naglasiti bitnu stvar. Ona je šireg karaktera od djelovanja na rast i nadzor minimalnih plaća. Njezin konkretniji cilj je smanjiti siromaštvo zaposlenih i nejednakost kroz snažniju polugu, a to je unapređenje kolektivnog pregovaranja. Međutim, taj set  odredbi Direktive se ne usklađuje/preuzima ovim Prijedlogom zakona. Na tom polju, predlagač lažno tvrdi da su odredbe o promicanju kolektivnog pregovaranja o određivanju plaća usklađene/preuzete Zakonom o radu.

E pa nisu. Konkretno i ilustrativno, Zakon o radu i dalje ne sankcionira raširenu praksu opstrukcije kolektivnog pregovaranja od strane poslodavaca, niti na bilo kakav način potiče kolektivno pregovaranje. Rezultat takve antiradničke, neoliberalne politike je očekivan. Pokrivenost kolektivnim ugovorima je slaba i iznosi ispod 50%, sa ekstremima u privatnom sektoru od samo 20% pokrivenosti. Naravno, obzirom da Hrvatska ne prelazi propisani prag od 80% pokrivenosti kolektivnim ugovorima, dužni smo, prema Direktivi, dužna izraditi akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja. Pa tako, obzirom da Vlada ne želi proaktivno stati na stranu radnika u njihovom neizbježnom srazu sa onima koji ih eksploatiraju, morat će to napravit reaktivno pod pritiskom EU.

Vratimo se na meritum Zakona o minimalnoj plaći. Uglavnom, tu se propisuje da minimalnu plaću jednom godišnje uredbom određuje Vlada na prijedlog ministra nadležnog za rad, nakon konzultacija sa sindikatima i poslodavcima. Bitno za naglasiti je da se taj proces, te konzultacije događaju jednom godišnje tijekom rujna i listopada, a minimalna plaća za sljedeću godinu objavljuje 31. listopada. Orijentacije radi, za 2024. godinu tako je određena minimalna plaća u visini 840 eura bruto (oko 670 neto), a već je pripremljena uredba o povećanju minimalne plaće za 2025. godinu na 970 eura bruto (oko 750 eura neto). Za usporedbu, u Sloveniji je danas minimalna plaća 1250 eura, a u Njemačkoj 2150 eura.

Ministar, odnosno njegovo desetočlano Povjerenstvo za praćenje minimalne plaće, prati šest parametara,  a ovim se zakonom dodaju još dva. Kretanje produktivnosti i promjene u kupovnoj moći minimalne plaće.

Budući da su da su promjene u kupovnoj moći i inflacija gotovo pa jedno te isto, osvrnimo se malo na parametar produktivnosti koji do sada nije bio u Zakonu. Politika plaća koja se ravna prema produktivnosti kaže da, ako se produktivnost poveća za neki faktor, toliko bi se trebala povećati i plaća. Prosječnom uhu to na prvu može zvučati fer. Analogijom, fer je da se porast produktivnosti uračuna prilikom određivanja minimalne plaće. Naravno, pitanja hoće li produktivnost rasti, i hoće li ministar i Vlada uvažiti taj rast produktivnosti i pretvoriti ga u odgovarajući rast plaća ostaju otvorena. Sad naravno dolazimo do onog što baš nema priliku doći u fokus. Ovakva politika plaća je odgovarajuća samo uz pretpostavku da je postojeća podjela dohotka pravedna.

Jer sa ovakvim zakonom, čak i ako ministar i Vlada uvaže rast produktivnosti, neće se ni za dlaku promijeniti odnos raspodjele dohotka! Ako nam je cilj promicanje interesa radnika, ako nam je cilj smanjenje nejednakosti potrebno je voditi ekspanzivnu politiku plaća. Temeljna ideja ekspanzivne politike plaća jeste da plaće trebaju rasti više od rasta produktivnosti i to barem za  iznos inflacije/povećanje cijena. Jasno je da se time relativno umanjuje dobit poduzeća, ali se povećava udio plaće radnika. Samo takvom preraspodjelom dohotka može doći do kakve takve promjene u društvenim odnosima. Ova zakonska dopuna je formalnog karaktera i sam prijedlog Zakona nije sporan u smislu da se u njemu propisuje nešto pogrešno, nego je prijedlog Zakona sporan po tome što se u njemu ne propisuje.

Prije svega to je automatska indeksacija. Ako se minimalna plaća usklađuje s troškovima života i rastom produktivnosti, nema razloga da se to čini samo jednom godišnje, niti da se to čini djelomično i ovisno o dobroj volji ministra zaduženog za rad i predsjednika Vlade. Ako su troškovi života ionako potplaćenog radnika narasli već u npr. prvom tromjesečju, zašto:

(1) čekati početak sljedeće godine da mu se minimalna plaća poveća?

(2) Je li baš neophodno Vladi ostaviti mogućnost trgovine s udrugama poslodavaca i sindikalnim središnjicama, kako bi se svako povećanje minimalno plaće prezentiralo kao božićni poklon radnicima u najlošijem položaju?

Automatsku indeksaciju minimalne plaće primijenile su 2024. godine pet država članica EU (Belgija, Nizozemska, Francuska, Slovenija i Poljska), prema izvještaju Europske komisije, najčešće u kombinaciji s drugim mehanizmima njenog određivanja.

Bitno za naglasiti, onima koji se smatraju gospodarima života i smrti (u nekakvom prenesenom značenju), algoritam koji određuje visinu minimalne plaće, naravno da nikoga ne treba sprečavati da ju periodično povećava i na osnovi političke volje ili kako to kod nas biva predizbornog kolektivnog pregovaranja. No ako je kolektivno pregovaranje nerazvijeno, a političke volje kod nekog ministra ili vlade uzmanjka, kad npr. nije izborna godina, formula i automatska indeksacija za mnoge radnike u teškom položaju može predstavljati spas.

Druga stvar koju ovaj Zakon ne adresira je dostojanstvena plaća. Često se ističe da se adekvatnost minimalnih plaća utvrđenih Direktivom o minimalnim plaćama EU-a procjenjuje u dvije dimenzije: (1) dimenzijom pravednosti i (2) dimenzijom osiguravanja pristojnog životnog standarda. Što je za nekoga primjerena razina minimalne plaće, Unija ostavlja državama članicama da same procijene.

U uvodnom recitalu Unija ipak kaže da su minimalne plaće primjerene “ako osiguravaju pristojan životni standard radnicima u radnom odnosu s punim radnim vremenom“. Već smo naveli što za dostojanstvenu plaću kaže, prigodno našem srcu najvažniji, a često kad su radnici u pitanju nevažan Ustav RH: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.“

Međutim, kako pokazuju redovita izvješća Eurofounda, agencije EU, minimalne plaće u Hrvatskoj osiguravale su obiteljima radnika koji ih primaju samo siromaštvo, bijedu i osjećaj neslobode povezan sa socijalnom izolacijom i drugorazrednim položajem u društvu.

Podatak da više od 50 % radnika na minimalnoj plaći ima poteškoća u spajanju kraja s krajem dovoljno govori sam za sebe! Slušati ćemo danas ovdje o indikatorima adekvatnosti minimalne plaće, (koji su usput rečeno neobvezujuće spomenuti i u Direktivi (50 do 60 % medijalne i prosječne plaće)).

Gospodo draga, jasno je da u hrvatskom slučaju sami po sebi navedeni indikatori nisu adekvatni. Hvalit će se predstavnici Vlade da je u Hrvatskoj minimalna plaća u prvoj polovici 2023. godine iznosila 54 % prosječne i odnosno 63,4 % medijalne plaće.

Poštovane kolege, Hrvatska je zemlja visokih, europskih cijena i niskih plaća. Kod nas su i ona prosječna i medijalna plaća među najnižima u Europi. Samo neupućen i nedobronamjeran pojedinac u Hrvatskoj će se pozivati na numeričke pokazatelje adekvatnosti minimalne plaće u odnosu na prosječnu i medijalnu. Izračun dostojanstvene plaće Hrvatskoj ima svoju metodologiju koju je inaugurirao Novi sindikat. Prema njoj, dostojanstvena plaća je za 2023. iznosila 1727 eura, a tada je minimalac bio 560 eura neto. Uz ogradu da je, zbog iznadprosječnog rasta indeksa cijena hrane potrebno provesti dodatne izračune, u Novom sindikatu procjenjuju da bi dostojanstvena plaća za ovu godinu bila oko 1800 eura neto.

Podsjećamo, Vlada je minimalnu plaću za tekuću godinu odredila u visini oko 670 eura neto (840 bruto)!

Razvidno je da poslodavci u Hrvatskoj ne isplaćuju dostojanstvene plaće, a svjedoci smo da se ponekad čak krše i Uredbu o minimalnoj plaći. Ali oni i dalje dobivaju ugovore putem javne nabave, dobivaju olakšice i subvencije javnim novcem. Predlagatelj, ako nije želio kršiti Ustav RH, morao je u ovaj prijedlog Zakona uvrstiti takve odredbe kojima bi minimalne plaće ujedno i bile dostojanstvene.

U krajnjoj liniji, od toga bi posredno imali koristi i njima dragi poslodavci jer bi potražnja za njihovim robama i uslugama porasla. Možete biti sigurni da radnici koji za svoj rad primaju minimalne plaće do sljedeće isplate triput preokrenu, ali potroše svaki cent.

Treća stvar koju ovaj Zakon nije adresirao jeste: nadzor, inspekcija i sankcija. Čak i kad bi se uredili propisi, tako da barem oni poslodavci koji ne isplaćuju dostojanstvene plaće ne mogu konkurirati za subvencije, to ne bi bilo dovoljno.

Potrebno je nadzirati primjenu propisa, a u tom pogledu se Državni inspektorat s malim brojem inspekcija u području rada pokazao nezadovoljavajućim rješenjem. SDP je već predlagao, a takve su i preporuke Eurofounda, da se inspekcija rada osnaži kadrovima iz sindikalnih redova, kako se ne bi događalo da se za pošten rad živi ispod granice ljudskog dostojanstva, te da se čak i za – nedostojanstvenu – minimalnu plaću mora raditi prekovremeno, noću ili neradnim danom.

Povećanje minimalne plaće sigurno svi pozdravljamo, to nije sporno. Ali, gledajte, danas u Hrvatskoj ni dva minimalca nisu dovoljna da preskočite taj prag siromaštva. Hrvatski radnici, hrvatski ljudi moraju ostati u Hrvatskoj, a ne da primjeren životni standard iz Europskih direktiva traže po Europi. Sa ovim odnosima Hrvatska ostaje za nekog drugog – mala zemlja za minimalnu plaću.