Krstičević o Zakonu o strancima: Profiti vaši, otvorena pitanja naša

Vama je jasno da se mi kao politička zajednica nalazimo na početku putanje koju su mnoga europska društva već dobrim dijelom prošla. Ta putanja se sastoji od uvoza nove armije potplaćenog rada i odbijanja da se te ljude iz drugih kultura integrira u naše društvo. Svi valjda znate da ta putanja podrazumijeva sve više incidenata gdje neke kukavice naruče dostavu i onda vrijeđaju već umornog stranog radnika; fizički ga napadnu, sve to snimaju i objave na društvenim mrežama.

Vama je jasno da ta putanja društvenog nazadovanja završava podijeljenim društvima!?

Vi, drage kolege, kao politički profesionalci, sigurno znate da u takvim društvima zapravo nitko ne može pobijediti na izborima osim radikalne desnice. Austrija, Nizozemska, Švedska, Italija, Njemačka i nedavno opet Austrija… Istetovirani kukasti križevi ispod parlamentarne konfekcije. To je sve poznato, zar ne?

Pitanje koje se nameće (ili popularnije rečeno- nameće se pitanje): hoćete li iskoristiti svoje demokratske mandate da to spriječite? Ljudska povijest je povijest migracija. Pokazuju to i istraživanja na drevnim DNA uzorcima čovjekove kosti. Ljudi su se uvijek selili u potrazi za boljim životima, najčešće riskirajući da izgube i one kakve su imali. Ali ljudska povijest je jednako tako i povijest eksploatacije. Povijest kolonizacije. Povijest bespoštednog iscrpljivanja čovjeka, cijelih društava i cijelog ovog razrušenog  planeta. I ako ne zaustavimo kolonijalnu eksploataciju i klimatske promjene, nećemo ni migracije staviti pod kontrolu.

I iako su to ljudi koji su već relativno solidno integrirani, iako ti ljudi samostalno uče hrvatski, ili barem dobro znaju engleski, ali prema Zakonu o strancima njihov boravak u Hrvatskoj se onemogućava. Ne mogu se prebaciti iz jedne kategorije u drugu.

Centru za mirovne studije se ponekad za besplatnu pravnu pomoć obraćaju i poslodavci jer su zadovoljni takvim radnicima i željeli bi ih zadržati u radnom odnosu – no nema pomoći.

Kad smo već kod toga, nema baš ni pravila. Još uvijek ishod traženja međunarodne zaštite ovisi o policijskoj upravi u kojoj je zahtjev podnesen, pa i o službeniku koji ga je obrađivao. Istovremeno, jedna od više stotina blago rečeno polu-legalnih agencija za trgovinu radnicima iz Nepala ili Filipina će za četiri tisuće eura iznajmiti radnika da popuni to radno mjesto. Kako pritisak da plaće ostanu minimalne ni na trenutak ne bi oslabio. Ali nisu samo agencijski mešetari ti koji zarađuju od ove situacije.

Treba uvijek imati na umu, kao što je još prije dvadesetak godina napisao Slavoj Žižek, “jednostavnu činjenicu da priljev stranih radnika nije posljedica neke multikulturalističke tolerancije – on zapravo jest dio strategije kapitala da obuzda radničke zahtjeve.”

Daleko od toga da je “zastarjela”, klasna borba se nastavlja! Samo u njoj pobjeđuju takozvani poduzetnici, menadžeri i mešetari. Njima profiti – a društveni troškovi i ožiljci nama.

MUP i policija će se zadovoljiti time da u ovom procesu imaju što manje posla. E upravo o tome se ovdje, ukratko, radi. O staroj, provjerenoj sposobnosti kapitala da pokupi vrhnje, a plastičnu ambalažu ostavi u parku. To su vam te “eksternalije”, „eksterne disekonomije“ reći će prosječan neoliberalni apologeta.

U građevini i ugostiteljstvu radi najviše radnika iz trećih zemalja. To su ujedno sektori gdje su i prije bilježena najučestalija kršenja radničkih prava. Zato su i izgubili domaće radnike. Niska plaća i nefer odnos – pravac Irska, Njemačka, Slovenija – samo što dalje od hrvatskog šefa.

Međutim, nije daleko do istine da se ni danas u tim sektorima ne može pronaći posao iznad minimalca. E onda u cilju regulacije, tu Zakon o strancima propisuje famozni test tržišta rada.

Kako to izgleda: Poslodavac zatraži 20 zidara za minimalnu plaću i ako ih Zavod za zapošljavanje za tu plaću ne nudi, onda može zapošljavati strane radnike. Došli smo i do učenja hrvatskog jezika – super, konačno je nekome pošlo za rukom da negdje podvali svemoguće vaučere. Milton Friedman bi sigurno bio ponosan. Međutim, ne bi li znanje jezika trebao biti preduvjet za zapošljavanje barem u ugostiteljstvu, na primjer? Možda nekom je “fora” naručivati mokaćino na engleskom, ali sigurno nije fora raditi za hrvatski minimalac.

I eto, rodila se prilika za našu slavnu desnicu koja već spremno čeka da kaže: “Ako ste nezadovoljni hrvatskim kapitalističkim eksperimentom, krivi su Nepalci i Filipinci!” Treba li stara strategija žrtvenog jarca – koja stalno traži nove Srbe – biti i jučer i danas i sutra naše političke zajednice? No možda iz Hrvatske demokratske zajednice misle da mogu sve riješiti prvo kapama s logom HDZ-a, a sutra s još jednim koalicijskim sporazumom.

Predložena verzija Zakona o strancima sadrži niz poboljšanja. Nije sporno – iako je premalo – 60 dana u kojima strani radnici mogu tražiti posao, umjesto da ih odmah čeka izgon. Međutim, to ne vrijedi za sezonce. Devet plus devet mjeseci i dalje si rob – ako poslodavac ne ispunjava radnička prava, onda se radnike vraća u njihovu zemlju. Sada, doduše, uz pomoć bjanko zadužnice na trošak poslodavca.

Kako je ovaj Prijedlog riješio pitanje primjerenosti smještaja? Pa, tako što je MUP napisao da će ga riješiti. Ali kako će izgledati taj ministrov pravilnik, koji će biti kriteriji, ništa od toga nije jasno. Slušali smo i naslušat ćemo se još dosta propagande o kvotama domaćih i stranih radnika. Pedeset domaćih – pedeset stranih. Ali isto tako stoji i 51 domaći – 250 stranih. Nažalost u takvim kontekstima nema više integracije. Samo getoizacija. Što je možda i cilj. Profiti vaši, društven ožiljci naši.

Nakon svih, ma kako skromnih, relativnih poboljšanja propisa, najveći problem aktualnog Prijedloga je brisanje obaveze donošenja imigracijske politike.

Takav strateški dokument migracijske politike u artikuliranom obliku podložnom javnoj raspravi nije postojao od 2015. godine, ali je obaveza njegovog donošenja barem bila propisana Zakonom o strancima (članak 74 kojim se briše članak 247). Ministarstvo se u odgovorima na primjedbe Pučke pravobraniteljice i drugih u e-savjetovanju poziva na strategiju demografske revitalizacije. No u njoj ne postoji ništa o imigraciji. Osim toga, njeno vrednovanje je predviđeno tek krajem 2028. Budući da, hitno potrebne mjere i sredstva za integraciju radnika iz trećih zemalja nisu predviđena ovim Zakonom, mogla bi barem biti predviđena samo odgovarajućom migracijskom politikom.

Međutim, ako se obaveza njenog donošenja ukine, ostat će niz otvorenih pitanja. Pogotovo kada se na dnevnom redu pojave mjesta u vrtićima, npr. ili potrebe za zapošljavanjem stranih radnika u javnom sektoru (u domovima za starije osobe i tome slično). Profiti vaši, otvorena pitanja naša.

No, pokušajmo zatvoriti barem neka od njih.

Prvo: vratimo kvote. I to ne neke izmišljene, nego one koje proizlaze iz određene strategije. Ne samo strategije migracija, nego i strategije razvoja. U kojim industrijama, u kojim regijama… pa sve do toga u kojim dječjim vrtićima će se integrirati novi mali građani Hrvatske. I, naravno, da ostane u fokusu, o čijem trošku će ti vrtići biti izgrađeni?

Drugo: ukinimo kriminalizaciju solidarnosti. Danas, ako pomognete stranom radniku koji je, recimo, greškom poslodavca upravo izgubio status, a da to ni ne zna, možete imati ozbiljnih problema s policijom. Ali ne samo to: ponudimo stranim radnicima sindikalno predstavljanje o trošku poslodavaca. Budući da je nerealno očekivati od radnika na minimalcu da plaćaju sindikalnu članarinu, sindikati koji budu to htjeli – i ispune određene uvjete – ih mogu učlaniti tako da se prijave za javna poticajna sredstva.

I treće: uvedimo određenu malu stopu doprinosa ili poreza za integraciju radnika iz trećih zemalja koju će poslodavac – ako zapošljava stranog radnika – plaćati na plaću (takozvani bruto 2). Iz tako prikupljenih sredstava mogu se financirati programi učenja hrvatskog, plaće teta u vrtićima, kulturne aktivnosti, sindikalne usluge i mnogo toga drugog.

Ali čekajte malo, reći će poslodavci, pa onda se nama neće isplatiti da zapošljavamo strane radnike! E pa tako je. Dobro ste primijetili. Morat ćete bolje plaćati domaće. A vaši politički saveznici će se u Briselu morati zalagati – i tražiti saveznike – za europsku vanjsku politiku koja neće samo kolonijalno pustošiti resurse globalnog juga, nego ulagati i u njihovu razvojnu perspektivu.

 

Mišo Krstičević,
u ime Kluba zastupnika SDP-a