Stvarna zaštita potrošača ovisi o provedbi Zakona o zaštiti potrošača, a prijedlog o kojem se jutros raspravljalo u Saboru, u najmanju je ruku, nedorečen. Zakonski prijedlog pokušaj je usklađivanja s europskim zakonodavstvom, no prepun je sadržajnih, ali i jezičnih propusta.
Raspravljajući o Prijedlogu Zakona Gordana Sobol upozorila je na problem inspekcije, s premalo inspektora i upitnim ovlastima.
Zaštita potrošača element je svakog demokratskog društva i stečevina tržišnog gospodarstva. Iskustva puno razvijenijih zemalja pokazala su da tržišna samoregulacija kad je u pitanju zaštita potrošača nije dovoljna, nego je potrebno postaviti jasna pravila igre, nadzor i ograničenja monopola. Hrvatska se člankom 74. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine obvezala da će zakonodavstvo prilagoditi zaštiti potrošača, te je već 2003. godine donesen Zakon o zaštiti potrošača. Početkom 2005. donesen je i Nacionalni program za zaštitu potrošača, s predviđenim rokovima provedbe. No, u ovom prijedlogu Zakona predviđena je odgoda, pa se postavlja pitanje kako to da Sabor donosi nacionalne programe kojima se predviđaju obveze, koje se onda kasnije prolongiraju. Zakonom je predviđeno dodatno usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije, što bi standarde zaštite potrošača trebalo približiti standardima zaštite u zemljama EU.
Gordana Sobol izrazila je uvjerenje Kluba SDP-a da se ovim zakonom postiže samo puko usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije. Predložila je i nomotehničko uređivanje teksta, jer tekst prijedloga Zakona sadrži brojne izraze koji su potpuno nerazumljivi i nisu u duhu hrvatskog jezika. Osim toga, stvarna zaštita potrošača ovisi ne o tekstu Zakona i usklađivanju s pravnom stečevinom, nego o njegovoj provedbi, a tu su upravo najveći problemi. Postavlja se i pitanje na što se odnose institucionalno i administrativno jačanje koje je predviđeno prijedlogom zakona – je li to Vijeće za zaštitu potrošača kao savjetodavno tijelo ministra, sudovi časti pri Hrvatskoj obrtničkoj komori ili Hrvatskoj gospodarskoj komori? Mogu li se potrošači obratiti tim institucijama ako su zakinuti? Problem su i inspekcije, koliko ih ima, kako su ekipirane, odnosno koliko je inspektora zaposleno posljednjih nekoliko godina. Pitanje je i što će se i kojim financijskim sredstvima moći napraviti na edukaciji potrošača u Hrvatskoj jer je njih tek 20 posto svjesno svojih zakonskih prava. Kada potrošač i krene u borbu za njihovo ostvarenje, ne treba ni govoriti s kakvim se preprekama susreće i što sve mora proći.
Stanje u zaštiti prava potrošača je, najblaže rečeno, daleko od zadovoljavajućeg. Propisi su nepotpuni, neprecizni i neprimjenjivi. Upravni nadzor nadležnih ministarstava ne provodi se u dovoljnoj mjeri, prekršajne prijave sporo se rješavaju, kazne su blage.
Zakon ne rješava ni pitanje monopola u pružanju pojedinih usluga, niti problem davanja usluga bez računa (npr. u kućnim popravcima koji se često obavljaju bez računa, a procjene su to da se ovdje obrne između milijarde i dvije milijarde kuna). Isticanje cijene proizvoda kako se predlaže, lošije je riješeno nego u prošlom Zakonu. Članak zakona koji se odnosi na javne usluge, donosi proizvoljno tumačenje kojim postoji mogućnost manipulacije tumačenja što je ustvari javna usluga. Puno bolje rješenje bilo bi usvojiti prijedlog udruge potrošača, te ga ugraditi u konačni prijedlog zakona.
