Na današnjoj tiskovnoj konferenciji Kluba zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru upozoreno je na nastavak rasta inflacije i sve teže uvjete života građana u Hrvatskoj. O temi „Skuplji život iz dana u dan: kako inflacija pogađa građane?“ govorili su saborska zastupnica Sanja Radolović te saborski zastupnik Boris Piližota.

Na početku konferencije Sanja Radolović istaknula je kako je inflacija u Hrvatskoj postala trajni i rastući problem koji izravno utječe na životni standard građana.

Naglasila je kako je Međunarodni monetarni fond (MMF) revidirao prognoze gospodarskog rasta Hrvatske, čime je, prema njezinim riječima, „raspršena optimistična slika koju prezentira Vlada“. Posebno je kritizirala procjene inflacije, ističući da su državne institucije u početku značajno podcijenile stvarne stope rasta cijena.

Radolović je upozorila kako se inflacija u Hrvatskoj već dulje vrijeme kreće iznad očekivanja, dok se istovremeno, kako tvrdi, odgovornost prebacuje između institucija. Posebno je spomenula da su ranije pogrešne procjene stope inflacije dodatno narušile povjerenje građana u ekonomske politike Vlade.

Govoreći o strukturi inflacije, naglasila je tri ključne komponente: hranu, energente i stanovanje.

„Cijene stanova u Hrvatskoj eksplodirale su u posljednjih nekoliko godina. Samo u protekloj godini zabilježen je rast od 14,1 posto, a u posljednjih pet godina čak oko 60 posto“, istaknula je.

Posebno se osvrnula na problem priuštivog stanovanja, navodeći kako je mladim obiteljima gotovo nemoguće kupiti stan bez dugoročnog zaduživanja koje često prelazi 30 godina, uz visoke mjesečne rate.

„Pravo na dom, koje bi trebalo biti ustavno zajamčeno, za mnoge mlade ljude u Hrvatskoj postaje nedostižno“, poručila je Radolović.

Dodala je i kako inflacija ne pogađa sve građane jednako, ističući da umirovljenici i građani s najnižim primanjima trpe daleko veći teret rasta cijena.

Kritizirala je i Vladine mjere za suzbijanje inflacije, navodeći kako su se one uglavnom svodile na ograničavanje cijena određenog broja proizvoda.

„Prvo se govorilo o 30 proizvoda, pa o 100, i to često proizvoda na koje je već primijenjena snižena stopa PDV-a“, rekla je.

Radolović je također upozorila na, kako tvrdi, visoke profite banaka i trgovačkih lanaca tijekom inflacijskog razdoblja, navodeći da su banke značajno povećale dobit u posljednjih nekoliko godina.

Posebno je istaknula i problem energetike, tvrdeći da subvencije koje država provodi zapravo financiraju sami građani kroz proračun, uključujući i sanaciju HEP-a.

Zaključno je poručila kako Hrvatska, unatoč prirodnim resursima, i dalje nema jasnu energetsku strategiju te ostaje ovisna o uvozu energenata.

U drugom dijelu konferencije Boris Piližota naglasio je kako inflaciju ne treba promatrati kroz brojke, već kroz stvarni život građana.

„Inflacija nije samo broj na papiru. Ona je trenutak kada za 100 eura danas iz trgovine odlazite s upola manje proizvoda nego prije dvije godine“, rekao je.

Istaknuo je kako inflacija najteže pogađa ranjive skupine, uključujući umirovljenike i obitelji koje se svakodnevno suočavaju s izborom između osnovnih životnih potreba.

Prema njegovim riječima, inflacija u Hrvatskoj nije samo ekonomski, nego i politički problem. Kao ključni uzrok naveo je visoku ovisnost o uvozu hrane.

Piližota je upozorio kako Hrvatska godišnje uvozi više od 6,5 milijardi eura hrane, dok se domaća proizvodnja kontinuirano smanjuje.

„Danas imamo apsurdnu situaciju – izvozimo pšenicu, a uvozimo kruh; izvozimo telad, a uvozimo meso“, rekao je.

Posebno je upozorio na pad samodostatnosti u proizvodnji osnovnih prehrambenih proizvoda, uključujući krumpir, gdje Hrvatska, prema dostupnim podacima, sve više ovisi o uvozu.

Kritizirao je i učinkovitost korištenja europskih poljoprivrednih fondova, navodeći kako unatoč milijardama eura potpora domaća proizvodnja nije značajno porasla.

„Poljoprivredna proizvodnja ostala je na razini iz 2010. godine. To nije tržišni trend, to je rezultat politika“, istaknuo je.

Dodao je kako je domaća poljoprivreda sustavno zanemarivana, dok su trgovački lanci i uvoznički sektor ostvarivali rekordne prihode i profite.

Piližota je također upozorio na promjene metodologije izračuna potrošačke košarice, tvrdeći kako one ne prikazuju stvarni trošak života, nego razinu odricanja građana.

„Danas se ne mjeri koliko život košta, nego koliko su se ljudi morali odreći da bi preživjeli“, rekao je.

Zaključno je poručio kako inflacija u Hrvatskoj nije sudbina, nego posljedica političkih odluka.

„Skuplji život iz dana u dan nije nešto što se mora prihvatiti. To je izbor koji se može promijeniti“, zaključio je Piližota.

SDP-ovi zastupnici poručili su kako inflacija u Hrvatskoj i dalje ozbiljno opterećuje građane, posebice kroz rast cijena hrane, stanovanja i energenata, te upozorili na potrebu promjene ekonomskih i poljoprivrednih politika kako bi se osigurala veća otpornost domaćeg gospodarstva i bolji životni standard građana.

Europska komisija najavila je formiranje novog privremenog okvira za državne potpore kao odgovor na krizu na Bliskom istoku. Riječ je o instrumentu koji može pomoći najizloženijim sektorima, poput poljoprivrede, i ublažiti posljedice krize na gospodarstvo Europske unije.

Komisija je od država članica tražila da joj pošalju konkretno definirane mjere državne pomoći, vrstu, iznose, rok i načine praćenja. Važno je sada da Hrvatska predloži mjere koje će doprinijeti stabilnosti proizvodnje hrane i očuvanju konkurentnosti domaće poljoprivrede.

Zastupnik u Europskom parlamentu i član Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj Marko Vešligaj pozvao je Vladu RH da iskoristi trenutak kako bi, u suradnji s europskim institucijama, osigurala mjere koje će biti učinkovite poput subvencioniranja gnojiva, energetske otpornosti i ublažavanje cijene transporta.

„Ovo je prilika za Vladu RH da sastavi prijedlog za Komisiju koji će obuhvatiti više aspekata i djelovati na ključne probleme s kojima se naši poljoprivrednici susreću zbog eskalacije rata i posljedične krize s energentima. Primjerice, treba se razmotriti uvođenje ciljanog programa državne potpore za kupnju gnojiva, kojim bi se osiguralo subvencioniranje po jedinici površine ili prema količini, uz jasno definirane uvjete koji jamče da sredstva služe stabilizaciji proizvodnje.

Paralelno s tim, nužno je uspostaviti mjere za ublažavanje rasta cijena transporta, osobito za poljoprivredne repromaterijale i distribuciju poljoprivrednih proizvoda, kako bi se očuvala konkurentnost domaćih proizvođača. To je osobito važno u kontekstu štetnih trgovinskih sporazuma poput EU-Mercosura koji će stupiti na snagu 1. svibnja ove godine i dodatno opteretiti naše proizvođače nelojalnom konkurencijom.” rekao je zastupnik Marko Vešligaj.

Zastupnik Vešligaj smatra kako treba odustati od prijevremene primjene sporazuma s Mercosurom, pogotovo s obzirom na situaciju na globalnom tržištu, u kojoj poljoprivrednici podnose ogroman teret rasta cijena goriva i gnojiva.

U energetskom segmentu i gledajući dugoročno, potrebno je osigurati povoljniji i pravedniji otkup energije koju su proizveli mali i srednji proizvođači, čime bi se smanjila ovisnost o skupom uvozu energije.

”Dodatno, kroz privremeni okvir koji Komisija stavlja na raspolaganje potrebno je povećati ulaganja u razvoj nacionalnih i lokalnih izvora energije, s ciljem dugoročne otpornosti i stabilnosti sustava. Vlada RH se mora uključiti u ove konzultacije s ciljem zaštite naših poljoprivrednika te osigurati da nove mjere koje dolaze uistinu odgovore na povećane potrebe cijelog poljoprivredno-proizvodnog sektora.” zaključio je Vešligaj.

SDP Hrvatske nakon mjeseca ožujka, u kojemu je diljem Hrvatske organizirala panel rasprave na temu prekarijata, travanj posvećuje problematici skraćenja radnog vremena – još jednom od ključnih stupova iz Programske deklaracije SDP-a predstavljene na siječanjskoj konvenciji. Nakon prve tribine održane u Velikoj Gorici, rasprava se nastavlja u Zaprešiću.

Panel rasprava pod nazivom „Raditi da bismo živjeli“ održat će se u srijedu, 15. travnja 2026. godine, s početkom u 19 sati u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Zaprešiću.

Panel će moderirati Denis Begić, predsjednik GO SDP-a Zaprešić, a u raspravi sudjeluju Mihael Zmajlović, SDP-ov saborski zastupnik i Zvonimir Novosel, SDP-ov gradonačelnik Jastrebarskog te dr. sc. Ivan Matasić, predsjednik SDP-ova Savjeta za digitalno društvo.

U fokusu rasprave bit će pitanje skraćenja radnog vremena kao odgovora na suvremene izazove tržišta rada. Sve izraženiji tempo života, rastući pritisci na radnike i ubrzani tehnološki razvoj otvaraju prostor za promišljanje drugačije organizacije rada – one koja stavlja naglasak na kvalitetu života, a ne isključivo na broj odrađenih sati.

Rasprava će otvoriti i šire pitanje pravedne raspodjele koristi od rasta produktivnosti, s naglaskom na to da tehnološki napredak mora rezultirati većim standardom i slobodnim vremenom za radnike, a ne samo rastom dobiti.

SDP u Programskoj deklaraciji usvojenoj u siječnju zagovara postupno uvođenje četverodnevnog radnog tjedna uz zadržavanje pune plaće, uz uvjerenje da rast produktivnosti i tehnološki napredak moraju donijeti korist svim radnicima. Rasprava u Zaprešiću obuhvatit će ključna pitanja: može li kraće radno vrijeme povećati zadovoljstvo i učinkovitost radnika, kako ga prilagoditi različitim sektorima te na koji način osigurati da takva promjena bude pravedna i održiva. Sudionici će raspravljati i o konkretnim modelima uvođenja skraćenog radnog vremena, uključujući fazni pristup i prilagodbu različitim sektorima – od industrije i javnih službi do privatnog sektora gdje se rad sve više mjeri rezultatima, a ne satima.

Poseban naglasak bit će stavljen na ravnotežu između poslovnog i privatnog života, kao i na sve važnije pitanje prava na digitalno isključenje u vremenu stalne dostupnosti. Sudionici će raspravljati i o ulozi sindikata, kolektivnog pregovaranja te potrebi prilagodbe zakonodavnog okvira novim okolnostima rada.

Posebna pažnja posvetit će se i ulozi umjetne inteligencije koja sve više preuzima rutinske i administrativne poslove, otvarajući prostor za kraće radno vrijeme bez smanjenja produktivnosti. Također će se otvoriti pitanje može li skraćenje radnog vremena pridonijeti zadržavanju mladih i poboljšanju kvalitete života u lokalnim zajednicama poput Zaprešića, kao i stvaranju dugoročno održivijeg gospodarskog modela koji ne počiva na iscrpljivanju radnika. Tijekom panel rasprave bit će predstavljeni i konkretni primjeri iz Hrvatske, uključujući tvrtku iz Zagrebačke županije koja je uvela četverodnevni radni tjedan i kroz reorganizaciju rada u timovima uspjela zadržati produktivnost, povećati zadovoljstvo zaposlenika i osigurati kontinuitet poslovanja.

Nakon panel diskusije predviđeno je vrijeme za pitanja iz publike.

Iz SDP-a poručuju kako skraćenje radnog vremena nije samo radničko pitanje, već i razvojno pitanje koje utječe na zdravlje društva, demografiju i ukupnu kvalitetu života, uz poziv predstavnicima medija i svim zainteresiranim građanima da se pridruže panel raspravi u Zaprešiću.

Stalna izvjestiteljica za sigurnost hrane u Europskom parlamentu Biljana Borzan upozorila je kako prijedlog novog europskog megazakona o hrani donosi velike promjene koje će značajno oslabiti postojeći sustav kontrole hrane u Europskoj uniji.

Europska komisija predložila je opsežnu reformu kojom želi pojednostaviti pravila i smanjiti administraciju kroz izmjenu deset uredbi o hrani. U praksi to znači rjeđa kontrola hrane, oslanjanje na zastarjele znanstvene podatke i veća fleksibilnost kod uvoza hrane iz trećih zemalja.

„Riječ je o jednoj od najvećih izmjena u posljednjih nekoliko desetljeća. Pod izlikom pojednostavljenja i veće konkurentnosti, sustav se pomiče s prevencije na reakciju tek kada problem već nastane“, izjavila je izvjestiteljica Socijalista i demokrata za novi megazakon o hrani, zastupnica Borzan.

Prema najnovijem istraživanju zastupnice Borzan, 94% građana želi sustav koji sprječava rizike, a 97% njih smatra da pojednostavljenje ne smije ići na štetu zdravlja. „Građani jasno poručuju da žele znati što jedu i da hrana mora biti sigurna. Ovaj prijedlog ide u suprotnom smjeru“, kaže Borzan.

Jedna od ključnih promjena je ukidanje redovitih provjera pesticida, što bi omogućilo dulju uporabu štetnih pesticida bez novog preispitivanja rizika. Problematičan je i uvoz hrane. S primjenom trgovinskog sporazuma s Latinskom Amerikom, na tržištu EU-a mogla bi se pojaviti hrana proizvedena po nižim standardima, tretirana pesticidima zabranjenim u Europskoj uniji.

„To znači da bi se na policama mogla naći jeftinija, ali i rizičnija hrana, koja ne ugrožava samo zdravlje potrošača, nego i dovodi domaće proizvođače u neravnopravan položaj jer ne mogu konkurirati takvim cijenama“, ističe Biljana Borzan. Ako se pritom dodatno ublaže kontrole, postoji rizik da se na tržištu češće nađu proizvodi koji ne zadovoljavaju EU standarde.

Predviđene izmjene smanjuju i transparentnost u slučaju izbijanja bolesti životinja. Građani bi imali manje informacija o uzrocima i širenju bolesti poput svinjske kuge, ptičje gripe ili kravljeg ludila.

Borzan poručuje da će u pregovorima inzistirati na očuvanju postojećih standarda: „EU ne smije oslabiti sustav koji je godinama bio među najboljima i najstrožima u svijetu. Upravo smo zbog stroge kvalitete hrane znali što jedemo i odakle ta hrana dolazi. Jednom izgubljen standard teško se vraća.“

Na Izbornoj konvenciji Gradske organizacije SDP-a Zagreb za predsjednika je izabran Matej Mišić, dok su za potpredsjednike izabrani Alen Čičak i Snježana Prusec-Kovačić.

Mišić je u pobjedničkom govoru zahvalio članicama i članovima na povjerenju, naglasivši i osobnu odgovornost koju preuzima zajedno s vodstvom organizacije. Poručio je: „Želim se zahvaliti članicama i članovima na povjerenju, ali i svojim potpredsjednicima Snježani i Alenu. To je za nas velika čast i odgovornost, ali i obveza da gradimo najjaču SDP-ovu organizaciju u Hrvatskoj.“

Istaknuo je da je njegov politički put dug gotovo dva desetljeća te da je kroz godine prošao sve razine političkog djelovanja u Zagrebu, od lokalne razine do Gradske skupštine. Naglasio je i snažnu osobnu povezanost s gradom: „Uvijek sam bio vezan uz Zagreb te će moj rad kao predsjednika gradske organizacije biti posvećen isključivo Zagrebu.“

U svom govoru posebno se osvrnuo na potrebu okretanja budućnosti i učenja iz političkih izazova i grešaka iz prošlih godina. „Ne moramo bježati od prošlosti i svih problema koje gradska organizacija ima, ali to nam treba biti pouka“, rekao je, dodajući kako SDP u Zagrebu mora biti fokusiran na konkretne politike, a ne unutarnje sukobe. „SDP će se u Zagrebu baviti politikama, građanima i poboljšanjem njihovog standarda, a ne unutarnjim previranjima“, istaknuo je.

Govoreći o dosadašnjem radu i ulozi stranke u Gradskoj skupštini, Mišić je naglasio važnost suradnje s lokalnim organizacijama i konkretnih rješenja za građane. „Većina amandmana koje je SDP podnio na proračun kreirana je u suradnji s našim lokalnim organizacijama i tako ćemo nastaviti i dalje“, poručio je, dodajući da SDP mora ostati snažno usmjeren na komunalne i socijalne teme.

Poseban naglasak stavio je na mjere koje su, kako je rekao, izravno usmjerene na poboljšanje života građana – od obrazovanja do socijalne skrbi. U tom kontekstu istaknuo je povećanje satnice pomoćnicima u nastavi, uvođenje novih naknada za osobe s invaliditetom te povećanje naknade za novorođenčad. „Škole i vrtići, domovi za starije, poboljšanje položaja naših sugrađana – to su teme kojima ćemo se baviti“, naglasio je.

Na kraju govora najavio je i početak izbornog ciklusa te mobilizaciju stranke na svim razinama: „Danas počinje priprema stranke za izbore – prvo nacionalne, a zatim i lokalne.“ Dodao je kako je snaga organizacije u terenskom radu i ljudima u kvartovima: „To ćemo graditi kroz snažne organizacije, od kvarta do kvarta – od Kašine do Gajnica, od Gračana do Kupinečkog Kraljevca.“

Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić u svom je govoru dao širi politički okvir i naglasio važnost organiziranosti i argumentirane politike. U uvodu se poslužio sportskom metaforom, uspoređujući politički rad s pripremom za utakmicu: „Iza svakog rezultata stoje tjedni rada, analiza i razgovora“, poručio je.

Posebno je istaknuo važnost političke kulture i dijaloga u društvu: „Hrvatskoj danas nedostaje demokratska kultura. Nedostaje razgovor na temelju argumenata, činjenica i dokaza.“ Dodao je kako SDP svoj rad temelji upravo na tim principima: „SDP je uvijek bio stranka koja svoje odluke donosi na temelju činjenica, argumenata i dokaza – i tako ćemo nastaviti.“

U nastavku govora fokusirao se na probleme građana, od zdravstva do stambene politike i položaja mladih i umirovljenika. „Kada vidite mlade koji se pitaju hoće li ostati u Hrvatskoj… kada se umirovljenici pitaju je li sav njihov rad bio vrijedan – to su pitanja na koja moramo dati odgovore“, rekao je.

Naglasio je i važnost terenskog rada članova stranke: „Svaki član, svaki susjed, svaki građanin koji se pita jesmo li svi isti – vaša je misija da im kažete: nismo.“ Dodao je kako su upravo članovi SDP-a ključni za promjene u lokalnim zajednicama.

Zaključno je izrazio snažno uvjerenje u politički uspjeh SDP-a: „SDP je pobjeđivao i SDP će pobijediti“, te simbolično poručio: „Od danas kreće naša Liga prvaka – SDP-ova Liga prvaka.“

U Predsjedništvo SDP-a Zagreb su izabrani: Tesa Goldstein, Sara Medved, Tanja Sokolić, Igor Dragovan, Dean Joketović, Nebojša Aleksić, Ivan Račan, Andrea Rain, Petar Kriste, Davor Nikolić.

U Gradski odbor su izabrani: Hrvoje Dokoza, Anamarija Brkić, Jelena Vuković, Ljiljana Klašnja, Josip Markanović, Alen David Jeđud, Mirando Mrsić, Tatjana Kralj, Vesna Nikolić, Renata Vojnović, Mirjana Šimac, Nevena Glumbić, Dražen Bonić, Heidi Eterović, Darko Dujić, Božena Horvat Alajbegović, Goran Petrović, Milenko Horvatić, Davor Miškulin, Barbara Šimek Mladiček, Filip Radanović, Darko Džinić, Juraj Jerin, Ronald Radojević, Zdravko Harmičar, Dijana Mašala Perković, Vlado Varat.

Predsjednik SDP-a Hrvatske Siniša Hajdaš Dončić sudjelovao je na Izbornoj konvenciji SDP-a Grada Zagreba, na kojoj se bira novo vodstvo gradske organizacije.

Uz njega su se medijima prije same Konvencije obratili politički tajnik i povjerenik za Zagreb Saša Đujić te predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba Matej Mišić, ujedno i jedini kandidat za novog predsjednika zagrebačkog SDP-a.

Konvencija u Zagrebu dio je šireg procesa unutarstranačkih izbora koji se provode nakon reorganizacije stranke, a kako je najavljeno, bit će dovršeni do 22. svibnja.

Govoreći o procesu konsolidacije, Đujić je istaknuo kako je zagrebačka organizacija u proteklih deset mjeseci uspjela očuvati svoj politički identitet i stabilnost unatoč raspuštanju svih tijela: “U ovom izazovnom razdoblju sačuvali smo ono najvažnije – identitet i prepoznatljivost SDP-a. Danas je organizacija konsolidirana, stabilizirana i spremna za nove pobjede.”

Dodao je i kako je Zagreb prva od velikih organizacija koja prolazi kroz ovaj proces: “Ovo je prva od velikih organizacija koja ide na konvenciju, a do kraja svibnja završit ćemo izbore u cijeloj Hrvatskoj.”

Matej Mišić naglasio je kako današnja konvencija predstavlja završetak procesa stabilizacije, ali i potvrdu političke zrelosti organizacije: “Pokazali smo da SDP u Zagrebu može promovirati svoje politike, a ne unutarnje podjele. To je ključna poruka ove konvencije.”

Istaknuo je i konkretne rezultate ostvarene u Gradu Zagrebu: “Kao partner u gradskoj vlasti bavili smo se standardom građana – od povećanja satnice za pomoćnike u nastavi, do novih naknada za osobe s invaliditetom i povećanja naknada za novorođenčad.”

Dodao je kako SDP aktivno sudjeluje i u oblikovanju gradskog proračuna: “Kroz naše amandmane radimo na poboljšanju kvalitete života građana i taj smjer ćemo nastaviti i nakon izbora novog vodstva.”

Predsjednik SDP-a Hajdaš Dončić naglasio je kako unutarstranački izbori nisu sami sebi svrha, već sredstvo za jačanje političkog djelovanja usmjerenog na građane: “Ovo su interni procesi, ali važno je da smo pokazali demokratsku odgovornost. Sada se moramo okrenuti stvarnim problemima građana.”

Kao ključne teme istaknuo je inflaciju, stanovanje i gospodarsku strukturu Hrvatske: “Vrijeme je da razgovaramo o problemima koji muče hrvatske obitelji – inflaciji, stanovanju i ovisnosti o uvozu, posebno u prehrambenom sektoru.”

Govoreći o ulozi socijaldemokracije, poručio je: “Socijaldemokracija nije umrla. Ona je jedina koja može istovremeno poticati rad i osigurati pravednu raspodjelu.”

Upozorio je i na ekonomske politike Vlade: “Ne smijemo dopustiti da radnici, umirovljenici i građani snose teret inflacije. Plaće nisu uzrok inflacije – one su njezina posljedica.”

Zaključno je pozvao na politički dijalog: “Vrijeme je za ozbiljan razgovor u institucijama, bez buke i bez podjela. SDP je spreman ponuditi rješenja i stručne ljude.”

Izbor novog vodstva zagrebačkog SDP-a označit će završetak ključne faze stabilizacije jedne od najvažnijih organizacija stranke, uz najavu daljnjeg jačanja političkog djelovanja i fokusa na javne politike koje izravno utječu na kvalitetu života građana.

SDP Hrvatske nakon mjeseca ožujka u kojemu je diljem Hrvatske organizirao panel rasprave na temu prekarijata, travanj posvećuje problematici skraćenja radnog vremena, još jednom od stupova iz Programske deklaracije SDP-a predstavljene na siječanjskoj konvenciji.

U tom je kontekstu u Velikoj Gorici proteklog vikenda održana panel diskusija pod nazivom „Raditi da bismo živjeli“, koju je moderirala Ivana Mlinar, predsjednica Kluba gradskih vijećnika i SDP-a Velika Gorica, dok su u panel raspravi sudjelovali Mišo Krstičević i Denis Kralj, saborski zastupnici SDP-a te Gordan Gledec, predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a.

U uvodnom dijelu moderatorica je istaknula kako rasprava o skraćenju radnog vremena nadilazi pitanje samog broja radnih sati te zadire u širu definiciju društvene pravednosti. Naglasila je kako tehnološki napredak i rast produktivnosti ne rezultiraju nužno većom kvalitetom života radnika, zbog čega SDP zagovara postupno skraćenje radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće, kao i uvođenje prava na digitalno isključenje.

Tijekom panel rasprave istaknuto je kako je skraćenje radnog vremena jedan od ključnih alata za postizanje bolje ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Panelisti su naglasili da cilj nije smanjenje plaća, već pravednija raspodjela stvorenog bogatstva, pri čemu tehnološki napredak treba služiti cijelom društvu, a ne samo kapitalu. Poseban naglasak stavljen je na ulogu sindikata i kolektivnog pregovaranja kao mehanizama zaštite radničkih prava u uvjetima promjenjivog tržišta rada.

"Sto godina nakon što je uvedeno osmosatno radno vrijeme, moderne tehnologije nam omogućuju daljnji iskorak u borbi za prava radnika, a to je radni tjedan od četiri dana. Promoviranjem skraćivanja radnog tjedna SDP se vraća radničkim temeljima i zastupanju interesa radnika. Omjer plaća direktora u odnosu na plaće radnika sredinom prošlog stoljeća u razvijenim svijetu bio je 1:20, a danas je 1:300 pa i više. Profit je potrebno pravednije podijeliti između radnika i poslodavaca. Dodatnim slobodnim danom radnici će biti zadovoljniji, jednako produktivni, a imat će više vremena za obiteljske obaveze i zaustavit će se iseljevanje u inozemstvo," rekao je tijekom panela Denis Kralj.

U raspravi su otvorena i pitanja konkretne provedbe. Istaknuto je kako umjetna inteligencija i automatizacija mogu preuzeti rutinske poslove, čime se otvara prostor za kraći radni tjedan bez pada produktivnosti. Također se raspravljalo o tome može li kraće radno vrijeme postati važan faktor za privlačenje mladih obitelji u manje sredine poput Velike Gorice ili Vrbovca te doprinijeti kvaliteti društvenog života lokalne zajednice. Panelisti su naglasili i potrebu razvoja novih vještina koje omogućuju veću učinkovitost u kraćem vremenu, kao i važnost zaštite radnika od stalne digitalne dostupnosti izvan radnog vremena.

"Umjetna inteligencija u Hrvatskoj ne bi trebala biti bauk koji donosi otkaze, nego prilika za povijesno skraćenje radnog tjedna. Ako AI poveća produktivnost, taj se dobitak mora podijeliti s radnicima kroz više slobodnog vremena, a ne samo pretočiti u veći profit vlasnika. Rutinske poslove (administracija, logistika) treba što više prepustiti AI-ju kako bi se otvorio prostor za četverodnevni radni tjedan uz punu plaću. Konkurentnost temeljena na izrabljivanju je utrka prema dnu. Podaci iz europskih pilot-projekata pokazuju da su odmorniji radnici fokusiraniji i rade manje grešaka," rekao je tijekom panela Gordan Gledec, dodajući kako socijaldemokratski odgovor na digitalizaciju nije otpor prema tehnologiji, nego zahtjev za digitalnom dividendom koja pripada svima.

"Cilj je društvo u kojem robot ne zamjenjuje radnika da bi ga učinio siromašnim, nego da bi mu oslobodio vrijeme za obitelj, zdravlje i osobni razvoj," poentirao je Gledec.

Predsjednik foruma Seniora SDP-a, Ivo Jelušić, također je naglasio potrebu za povijesnom promjenom vezano uz radno vrijeme, istaknuvši kako za to postoje uvjeti.

"Krajem 19. stoljeća socijaldemokracija se, zajedno sa sindikatima, izborila za osmosatno radno vrijeme. Danas, gotovo 150 godina kasnije, vrijeme je da socijaldemokracija pokrene novu inicijativu za skraćivanje radnog vremena, kao što to sada pokušavamo u Hrvatskoj. Naravno, riječ je o dugotrajnom procesu, ali negdje se mora započeti. Prostora za to, kada je riječ o financijskim kapacitetima, ima. Primjerice, u 2024. godini hrvatski poduzetnici ostvarili su bruto dobit jednaku ukupnom iznosu svih neto isplaćenih plaća njihovim zaposlenicima. Dakle, prostor za promjene postoji," rekao je Jelušić, dodajući kako se država pritom mora pobrinuti za one u javnom sektoru s najnižim plaćama, a posebno za umirovljenike.

"Mnogi od njih žive vrlo teško, često na granici siromaštva. Istovremeno, država za to ima, i mora imati, financijske kapacitete. Hrvatska trenutno izdvaja oko 9,5% BDP-a za mirovine, dok je prosjek u Europskoj uniji oko 13%. Ako druge zemlje mogu izdvajati više, nema razloga da to ne može i Hrvatska," rekao je Gledec.

Poseban dio tribine bio je posvećen konkretnim primjerima iz prakse. Istaknuta je tvrtka s područja Velike Gorice koja je uvela četverodnevni radni tjedan, pri čemu je zadržala ili povećala razinu produktivnosti i zadovoljstva zaposlenika. Uvođenjem rada u dva tima osigurana je kontinuirana dostupnost usluge, dok su radnici dobili dodatni slobodni dan. Ovaj primjer pokazuje kako kraće radno vrijeme nije ograničeno samo na određene sektore, već se može uspješno primijeniti i u industrijskim i servisnim djelatnostima.

U raspravi je naglašeno kako takvi modeli mogu potaknuti promjenu poslovne paradigme – s mjerenja rada kroz sate provedene na poslu prema mjerenju stvarnih rezultata i kvalitete rada. Također je istaknuto da zadovoljstvo radnika, bolje mentalno zdravlje i smanjenje stresa izravno utječu na veću produktivnost i dugoročnu stabilnost poslovanja.

Zaključno, istaknuto je kako Hrvatska mora težiti modelu razvoja koji ne počiva na niskoj cijeni rada, već na kvalitetnim radnim mjestima i dostojanstvenim uvjetima rada. Skraćenje radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće prepoznato je kao ključna mjera za postizanje tog cilja.

Sudionici su naglasili tri ključne poruke: smanjenje radnog vremena ne smije značiti smanjenje plaća, uvođenje mora biti postupno i prilagođeno različitim sektorima te slobodno vrijeme predstavlja važan društveni resurs koji doprinosi zdravlju, kreativnosti i općem blagostanju.

KONTEKST I POZADINA

Nacionalna sigurnost predstavlja jedan od temelja stabilnosti, suvereniteta i prosperiteta svake države. U okolnostima rastućeg trenda ubrzanih globalnih promjena, sve izraženijih geopolitičkih nestabilnosti, tehnološkog napretka i širokog spektra transnacionalnih prijetnji, osiguranje nacionalne sigurnosti postaje sve složeniji i sveobuhvatniji izazov. Stoga bi Republika Hrvatska, iako je članica zapadnih saveza (EU, NATO), trebala kontinuirano jačati vlastite sigurnosne kapacitete, razvijati institucionalni okvir i usklađivati svoje strateške dokumente s ciljem očuvanja stabilnosti zemlje, zaštite građana i obrane nacionalnih interesa.

Euroatlantsko područje nalazi se u turbulentnim vremenima, prije svega zbog transakcijskog djelovanja velikih sila – SAD-a, Rusije, Kine, globalne krize multilateralizma, jačanja autokratskih režima i autokratskih tendencija unutar liberalnih demokracija, neriješenih odnosa na Bliskom istoku i agresivnog ponašanja Izraela. U veljači 2026. godine rat Rusije protiv Ukrajine ušao je u petu godinu bez naznaka svojeg završetka. Nekoliko dana kasnije SAD i Izrael iznenada napadaju Iran i izazivaju geopolitičke šokove prekidajući dobavne pravce energenata (nafte i plina), uz prilično veliki porast cijene i posljedične ekonomske turbulencije na svjetskom tržištu. Paralelno se europske i azijske države naoružavaju brzinom i intenzitetom koji nije viđen od kraja hladnog rata. Članice NATO-a, ali i EU su pod vanjskim i unutarnjim pritiscima, iako nijedna institucija nije još institucionalno ugrožena.

Republika Hrvatska je smještena u strateški važnom dijelu jugoistočne Europe, na raskrižju srednje Europe, Balkana i Mediterana. Geopolitička složenost neposrednog okruženja, koje obuhvaća zemlje zapadnog Balkana, Jadranskog mora i jugoistočnog europskog susjedstva, izvor je brojnih sigurnosnih izazova i rizika. Iako se sigurnosna situacija u regiji značajno stabilizirala nakon razdoblja ratova 90-ih godina prošlog stoljeća, brojni neriješeni politički i etnički sporovi, institucionalna slabost te spor napredak prema euroatlantskim integracijama stvaraju prostor za nestabilnosti koje mogu imati direktan ili indirektan učinak na sigurnost RH. Zapadni Balkan je strateški važna regija u kojoj se isprepliću djelovanja mnogih izvaneuropskih aktera s interesima uvelike drugačijim od europskih. Treba podržati budućnost svih zemalja Zapadnog Balkana u EU, ali ciljevi i metode drugih aktera poput Rusije, Kine, zaljevskih zemalja i Turske često se ne podudaraju s našim.

U sve povezanijem i sve rastuće turbulentnijem globalnom okruženju, RH se suočava s nizom sigurnosnih prijetnji i rizika koji nadilaze nacionalne i regionalne granice. Ove prijetnje oblikuju naše sigurnosno okružje kroz djelovanje brojnih državnih i nedržavnih čimbenika, ubrzani tehnološki razvoj, sve agresivnije kampanje dezinformiranja (FIMI),klimatske promjene, narušavanje energetske sigurnosti te promjene u globalnom međunarodnom poretku. Njihova složenost i međusobna povezanost zahtijevaju sustavan pristup nacionalnoj sigurnosti.

Naša, ali i iskustva drugih država pokazuju da nam je, i uz sve dostupne moderne obavještajne i analitičke alate, još uvijek nemoguće dovoljno precizno predvidjeti izbijanje krize ili rata, ne samo dugoročno, već i u srednjoročnom razdoblju.

STAVOVI I RAZMATRANJA

NATO

Najnovije izjave Trumpa i ostalih čelnika njegove administracije ukazuju na to da bi NATO, barem onaj NATO kakvog ga pamtimo do sada, mogao nestati. Svakako, najvažnije svojstvo NATO-a da djeluje kao snaga odvraćanja kroz garanciju kolektivne obrane svakom danom postaje manje uvjerljivo. Uvjerljivost tog odvraćanja ovisi, prije svega, o političkoj vjerodostojnosti SAD-a. Ta se vjerodostojnost sve češće dovodi u pitanje. NATO, barem formalno, i dalje raspolaže snažnim vojnim kapacitetima (ne nadnacionalno, već kao kolekcija vojnih sposobnosti članica), integriranom zapovjednom strukturom i dugoročnim planovima obrane i razvoja snaga. Međutim, ono što je oslabjelo jest percepcija njegove vjerodostojnosti, ponajviše zbog retorike američkog predsjednika Donalda Trumpa i sve češćih i otvorenijih razmirica između SAD-a i europskih saveznika oko raznih pitanja. Zahtjev za preuzimanje Grenlanda je najeklatantniji primjer odstupanja američke administracije od politike savezništva s Europljanima.  Ovisnost o Sjedinjenim Američkim Državama postaje sve vidljivija upravo u trenucima krize. Istovremeno, političke promjene unutar SAD-a otvaraju pitanje kontinuiteta te podrške. To stvara novu vrstu nesigurnosti – ne onu koja proizlazi isključivo zbog  vanjskih prijetnji, nego zbog neizvjesnosti savezništva. Napad SAD-a i Izraela na Iran te reakcije europskih saveznica je iznenada su postali pitanje s najvećim potencijalom da snažno poremeti odnose između SAD-a i europskih članica NATO-a.

NATO se, vjerojatno, neće raspasti, barem ne još neko vrijeme, ali mogao bi postati, kao što pokazuju i neke tendencije u EU, savez “više brzina”. Istočno krilo (Poljska, Baltik) i dalje će smatrati NATO egzistencijalnim jamcem sigurnosti, dok će zapadne članice sve više promovirati koncept europske strateške autonomije. Neki analitičari smatraju da je NATO još ipak (pre)važan da bi ga SAD potpuno odbacio. Stoga, uvažavajući nemogućnost predviđanja poteza američke administracije, najveći rizik nije potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, nego postupno relativiziranje američkog angažmana u NATO-u. SAD je već počeo  postupno smanjivati svoje sudjelovanje u zapovjednim strukturama i institucijama. Američki Kongres formalno je zabranio da administracija predsjednika Trumpa smanji broj američkih vojnika u Europi ispod 76.000, ali administracija pronalazi načina da zaobiđe ovo ograničenje te postupno, “ispod radara” povlači vojnike iz zapovjednih struktura NATO-a. Nakon prepuštanja dvaju zapovjednih pozicija Europljanima (Joint Forces Command Napulj i JFC Norfolk), SAD ipak zadržava glavnu poziciju u NATO-u, SACEUR-a, kao i Allied Air Command, Allied Land Command i Allied Maritime Command.

To dugoročno erodira utjecaj SAD-a na procese u NATO-u i relativizira snagu odvraćanja, čak i bez velikih formalnih promjena. Treba očekivati da će SAD, barem u mandatu Trumpove administracije, djelovati transakcijski, što znači reagirati kasnije, uvjetno ili ograničeno. Možemo se nadati da će NATO ostati funkcionalan još neko vrijeme, ali će vjerojatno prelaziti iz faze “zajamčene sigurnosti” u fazu “uvjetne sigurnosti”. To tjera europske države da se pripremaju na situacije u kojima će američka podrška biti vjerojatna, ali ne nužno pravovremena, potpuna ili bezuvjetna. Potvrda ove teze vidljiva je u novoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, u kojoj se tvrdi da SAD mora preispitati svoju vojnu prisutnost na zapadnoj hemisferi. Naglasak je na prilagodbi njihove globalne vojne prisutnosti kako bi se suočili s hitnim prijetnjama u vlastitoj hemisferi, posebno s misijama identificiranima u ovoj strategiji, i dalje od područja čija je relativna važnost za američku nacionalnu sigurnost opala u posljednjim desetljećima ili godinama.

EU

Europska obrana jača, investicije u obrambene sustave brzo se i značajno povećavaju, ali već se naslućuju i potencijalni problemi: nejedinstvo vanjske politike, fragmentiranost kapaciteta vojne industrije, nejedinstvo u “zajedničkim” projektima (npr. projekt novog europskog borbenog aviona, više multinacionalnih projekata PZO,…), nedostatak jedinstvene strateške vizije kolektivne obrane…

Europska obrambena tehnološka i industrijska baza ostaje fragmentirana duž nacionalnih linija, sprječavajući punu eksploataciju potencijala ekonomije razmjera. Tako, još uvijek otprilike 75 % nedavnih izdataka za nabavu zemalja EU odlazi dobavljačima izvan EU-a, uglavnom SAD-u. Unatoč značajnom povećanju nominalne potrošnje, europska obrambena industrija teško povećava proizvodnju streljiva, raketa i obrane od dronova potrebnom brzinom i količinom.

Povećanje izdvajanja za obranu (ukupna potrošnja članica EU u 2025. iznosi oko 381 milijardi €, 11-postotno povećanje u odnosu na 2024.) nije popraćeno dovoljnim stupnjem standardizacije, zajedničke nabave i industrijske koordinacije. EU se suočava s ozbiljnim nedostacima u sposobnostima za visoki intenzitet ratovanja. Ključne praznine koje treba riješiti do 2030. uključuju:

• Protuzračna i proturaketna obranu: uspostava integriranog “europskog zračnog štita”.

• Strateške potporne sposobnosti: poboljšanje zračnog dopunjavanja goriva, strateškog zračnog prijevoza i prikupljanja obavještajnih podataka.

• Vojna mobilnost: uspostava sveobuhvatne mreže na razini EU-a za brzo premještanje trupa i opreme, s rokom do 2027.

• Kibernetička sigurnost, umjetna inteligencija i elektroničko ratovanje, poboljšanje kontrole elektromagnetskog spektra (EMS).

Pojedine nove/stare inicijative (Europa više brzina, E3, europska inačica “5 Eyes”, koalicije voljnih, odlučivanje većinom umjesto konsenzusom,…) prijete jedinstvu EU. Nasuprot tome, određene inicijative trebale bi pokazati mogućnost jedinstvenog djelovanja i u području zajedničke sigurnosti i obrane. EU-ova “Spremnost 2030” treba riješiti te izazove kroz nekoliko projekta: Istočni Flank Watch, Europska inicijativa za obranu dronova, Europski zračni štit i Europski svemirski štit.

Na nacionalnoj razini članice bi trebale i dalje povećavati izdvajanja za obranu, značajno i brzo povećati zalihe streljiva i projektila, ojačati PZO i PRO sustave (s posebnim fokusom na razvoj i opremanje sustavima za borbu protiv dronova), razviti pričuvu i mobilizacijske kapacitete, unaprijediti zaštitu kritične infrastrukture te tražiti rješenje za problem demografije koji se neposredno reflektira na broj osoba spremnih za obranu. Nedostatak radne snage problem je koji se javlja i u ovom području. Po nekim procjenama europski obrambeni sektor zahtijeva više od 250000 dodatnih kvalificiranih tehničara i inženjera u sljedećih pet godina, što predstavlja značajan izazov nedostatka vještina.

EU kolektivno treba razviti koncept okrupnjavanja proizvodnih kapaciteta i brzo povećati proizvodnju za potrebe kolektivne obrane, standardizirati opremu (ako treba, kopirati rješenja NATO-a) i razviti vlastite strateške sposobnosti koje će zamijeniti američke (posebno: C4ISR, nadopuna gorivom u zraku, strateški prijevoz zrakom, sateliti, logistika), uspostaviti funkcionalni i operativni mehanizam brze vojne spremnosti. U te projekte trebalo bi uključiti i partnere (UK, Norvešku, Kanadu).

Europa ne smije biti ta koja će dići ruke od NATO-a, već se mora truditi da NATO preživi kao funkcionalna organizacija kolektivne obrane, makar i s određenim slabostima. U tom se smislu mora pripremati za scenarije u kojima američki doprinos kolektivnoj obrani i odvraćanju neće biti brz i snažan, kao što se to do sada podrazumijevalo i očekivalo.

OSRH

OSRH moraju biti sposobne prilagoditi se promjenama kako bi ostale uspješne, relevantne i sposobne u svijetu kojeg obilježava tehnologija koja se često razvija brže nego institucije i organizacije koje koriste tu tehnologiju.

OSRH moraju biti organizirane fleksibilno, prvenstveno po modelu manjih, operativno samodostatnih borbenih postrojbi, što će im omogućiti brzu prilagodbu novim rješenjima. Isto tako, sustav zapovijedanja i nadzora (C2) mora biti interoperabilan (vertikalno, kroz cijelu vlastitu strukturu i sve domene ratovanja, i horizontalno, sa saveznicima) te žilav i fleksibilan na napade i ometanja. Svakako, ključna rješenja budućeg ustroja OS trebaju bit utemeljena na stručnoj raspravi.

Najveću razinu prioriteta moraju imati sustavi koju nam garantiraju zaštitu od napada iz svih domena, zraka, svemira, mora, kopna, kibernetičkog prostora. Ključni prioriteti RH u području obrane mogu se sažeti kako slijedi:

• Procesi nabave koji su pokrenuti moraju se završiti, sustavi se moraju što prije staviti u operativnu uporabu, a vojna organizacija se mora njima prilagoditi kroz organizacijska i doktrinarna rješenja, te obuku poslužitelja.

• U slijednim koracima, potrebno je kontinuirano revidirati obrambene planove i planove za strukturiranje naših snaga, što bi moglo rezultirati revizijom liste sposobnosti koje nam kritično nedostaju. Radi se, prije svega, o

• sustavima za cjelovitu, slojevitu protuzračnu obranu kratkog i srednjeg dometa, uključivo i obranu protiv dronova,

• razvoju jedinstvenog, modernog i žilavog zapovjedno-informacijskog sustava,

• nabavi sustava koji obilježavaju moderne sukobe–dronove svih vrsta i sposobnosti, u svim domenama (zrak, kopno, more, podmorje), te se za te sustave trebamo pripremiti, također organizacijski, doktrinarno i personalno

• osiguranju dovoljnih sposobnosti za precizne udare na velikim daljinama, uz naglašenu potrebu obnove zaliha streljiva (posebno, tzv. “borbeno odlučujuće streljivo”),

• pomorskim sposobnostima za nadzor mora i odvraćanje, kao što su radari, senzori, raketni sustavi, višenamjenski brodovi,

• jačanju otpornost i žilavosti cijelog sustava kroz izgradnju potpornih sposobnosti, kao što su logistički kapaciteti, streljivo, vojna mobilnost, infrastruktura

• unaprjeđenju sposobnosti sigurnosno-obavještajnih djelatnosti (SIGINT, ISTAR…)

• unaprjeđenju sposobnosti elektronskog ratovanja (EW), poglavito u domeni ometanja (dronovi).

Svakako se ne smije zaboraviti ni potencijalno najveći problem, a to je osiguranje potrebnog ljudskog potencijala. S jedne strane, sve je manji odaziv vojnom pozivu, a s druge, obrazovna kvaliteta se sve više razlikuje od potreba modernih OS (VVS iz područja tehničkih i prirodnih znanosti). To je, uglavnom, rezultat nepovoljnih demografskih trendova. Zbog toga pristup tom problemu podrazumijeva razradu politika i planova za efikasnije privlačenje mladih ljudi, prvenstveno kroz unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta. Vojska neće biti jača ako nabavljamo nove sustave, a zanemarujemo ljude koji će koristiti te sustave. To je važno razumjeti jer to znači i odgovarajuću strukturu vojnog proračuna. Na primjer u NATO-u se kao optimalni model navodi struktura troškova u približnim odnosima 50%-30%-20%, a odnose se na razmjere između troškova za osoblje-operativnih troškova i održavanja-opremanja i modernizaciju. Naravno, to je iskustveni, okvirni model, a konkretna rješenja ovise o strateškim ciljevima i planovima pojedinih država u NATO-u.

OS moraju inzistirati na prihvaćenim načelima vojnog profesionalizma, uz sve veći naglasak na obrazovanju i vojnom školovanju svojeg kadra. Posebno, uz naglasak na kvaliteti, stručnosti i načelima meritokracije, OS moraju ostati depolitizirane, što se posebno odnosi na vojni vrh. To se može postići kvalitetnom i kontinuiranom pripremom i obrazovanjem vojnog, ali i civilnog upravljačkog sloja u obrambenom sustavu i šire (MORH, Sabor,…). Najvažnije, postojeće zakonske odredbe u tom smislu treba provoditi striktno, bez izuzetka (npr. djelatne vojne osobe ne mogu obnašati dužnosti koje se smatraju političkim).

Odluku o vraćanju obavezne vojne obuke (TVO, Temeljno vojno osposobljavanje) za šire slojeve hrvatskih građana treba pozdraviti. Međutim, uz prepoznavanje određenih, trenutno nedovoljno dobro definiranih rješenja (trajanje TVO, širina obuhvata obveznika, pitanje TVO za žene,…), uvođenje TVO treba pažljivo pratiti uz kontinuirano predlaganje promjena s primarnim ciljem da se cijeli projekt unaprijedi i poboljša. Treba naglasiti da vraćanje obaveznog vojnog osposobljavanja neće nužno povećati popunu djelatnog sastava, ali je ipak kritično važno za obuku širih slojeva populacije za potrebe ustrojavanja kvalitetne pričuve.

MORH

Treba razumjeti da je nabava novog, modernog oružja samo jedan od koraka u procesu modernizacije Oružanih snaga. Cjelovit pristup modernizaciji podrazumijeva definiranje strategija, planova i politika, ciljeva, procjenu prijetnji, analizu trendova ratovanja, te slijednoj prilagodbi doktrinarnih i taktičkih rješenja. Treba inzistirati na izradi novih i kontinuiranoj reviziji postojećih strateških dokumenata (Strategija nacionalne sigurnosti, Strategija obrane) te na unaprjeđenju sustava obrambenog planiranja (Dugoročni plan razvoja OSRH, godišnji planovi razvoja,…). Vremena brzih promjena nameću potrebu da se strateški dokumenti donose u kraćim ciklusima (npr. može se razmotriti uvođenje zakonske odredbe da svaka nova vlada donosi svoju Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane, a da DPR pokriva kraći vremenski okvir, cca 6 – 8 godina), čime bi se osiguravala fleksibilnost te politički i stručni nadzor nad razvojem OS-a.

Glavna zadaća MORH-a je izrada proračuna za obranu i nadzor njegovog izvršenja. Pored toga MORH mora definirati planove i politike za realizaciju obrambenih ciljeva. Pored procesa obrambenog planiranja, obrambene politike te personalne politike, najvažniji aspekt provedbe tih politika je opremanje i modernizacija OSRH, odnosno nabava vojne opreme. Za kvalitetnu i transparentnu nabavu potrebni su kvalitetni i transparentni dokumenti strateškog i provedbenog planiranja.

Hrvatska se obvezala izdvajati velika sredstva u razvoj vojnih sposobnosti (odluka o izdvajanju za obranu na razino od 5 % od BDP-a do 2030), što će zasigurno biti veliki politički i socijalni izazov za cijelo društvo. Za ilustraciju veličine tog izazova, uz procjenu da će nam BDP u 2026. biti oko 100 milijardi eura, kada bi u ovom trenutku izdvajali za obranu u relativnom iznosu od 5 % od BDP-a, proračunska izdvajanja za obranu bila bi oko 5 milijardi eura, odnosno proračun za obranu (na razini 3,5 % od BDP-a) bio bi oko 3,5 milijardi eura.

Proračun za obranu za 2026. iznosi 1,63 milijarde eura, što bi, uz iznos za braniteljske mirovine koji se pripisuje “troškovima obrane” (Defense Expenditures), moglo biti malo iznad 2 % od BDP-a. Može se zaključiti da će u narednim godinama podizanje proračuna za obranu s ciljem dostizanja 3,5 % biti teška zadaća.

Izdvajanja za nabavu u narednim godinama bit će velika. Najavljeno je investiranje od 1,9 milijardi eura za tenkove Leopard, haubice Caesar, kamione Tatra, protu-dronske sustave, ali bez korveta (€600M-1200M) i PZO sustave (€1000M-1500M). Stoga bi Hrvatska trebala maksimalno koristiti kolektivne mehanizme financiranja razvoja vojnih sposobnosti koji se razvijaju u EU (za usporedbu, kroz SAFE Hrvatska je zatražila “samo” 1,7 milijardi eura, a Mađarska 16 milijardi eura).

Izuzetno je važno da se procesi vezani uz obnovu i modernizaciju OS odvijaju zakonito i transparentno. U tom cilju Ministarstvo obrane RH, kao civilno i političko tijelo koje upravlja razvojem OS i nadzire njihov rad, mora biti sastavljeno dominantno od profesionalnih, karijernih civilnih dužnosnika, lojalnih Ustavu i zakonima, a ne političkim strankama. Poslovni procesi u MORH-u trebaju proći reviziju i treba razmotriti da se određene izvršne funkcije prebace u Oružane snage ili da se, eventualno, razmotri stvaranje agencijskog modela koji bi preuzeo određen broj izvršnih procesa. Organizacijska struktura Ministarstva obrane se mora racionalizirati, što znači smanjiti i pojednostaviti. To se može postići stvaranjem jednostavnije i pliće organizacijske strukture (trenutno je 10 % pozicija u MORH-u upravljačko), uz podizanje kvalitete civilnih dužnosnika i smanjivanje broja djelatnih vojnih osoba u MORH-u (koji su vrlo često na civilnim pozicijama). Time se dodatno naglašava uloga MORH-a po pitanju osiguravanja zdravih civilno-vojnih odnosa i civilnog nadzora nad Oružanim snagama.

HRVATSKA VOJNA INDUSTRIJA

Hrvatska namjerava potrošiti prilično velika sredstva na nabavu vojne opreme u cilju povećanja sposobnosti OSRH. Velikim dijelom ta će se sredstva osigurati kroz kolektivne mehanizme EU, ali ipak najveći dio tih sredstava doći će iz vlastitih proračunskih izvora. Zbog toga utrošak tih sredstava mora biti zakonit i transparentan.

Jedan od ciljeva u procesu nabave vojne opreme mora biti da se što veći dio tih investicija usmjeri u nacionalnu industriju. To je teška i zahtjevna zadaća koja mora uključivati ne samo MORH već i brojne druge institucije države. Hrvatska mora, kroz reformu zakonskog okvira i unaprjeđenje organizacijskih rješenja u MORH-u i propisivanje drugačijih, jednostavnijih poslovnih procesa, jasnije i znatno snažnije pomagati razvoj proizvodnje vojne opreme i naoružanja u hrvatskim poduzećima.

Naša je industrija vojne opreme, na žalost, radikalno smanjena. U ovom trenutku dobro posluje svega nekoliko firmi koje su se usmjerile na međunarodno tržište jer potrebe OSRH za vojnom opremom ne garantiraju ni jednoj firmi preživljavanje na tržištu.

Državne institucije (MORH, MF, MG) moraju biti energičnije i efikasnije u pregovorima o nabavi vojne opreme te ugovarati obavezu reinvestiranja u domaću industriju. Ovi aspekti u ugovorima o nabavi moraju biti precizniji, a nadzor njihove realizacije mora biti puno efikasniji.

Jedan od pristupa podrazumijeva veće investiranje u istraživanje i razvoj (R&D). Pored jasnijih i eksplicitnijih zakonskih rješenja u pomaganju R&D domaćih privrednih subjekata, potrebne su i promjene u državnim institucijama. Tako bi MORH trebao vratiti organizaciju za istraživanje i razvoj u svoj organizacijski sastav. Od te organizacije ne treba očekivati da se bavi R&D (što je za administraciju male države, kao što je RH, preteška zadaća). Takva bi organizacija bila zadužena za prepoznavanje potencijalnih kompanija na tržištu, koordinaciju napora u R&D između privrednih subjekata i države (MORH-a) te nadziran i planiran angažman proračunskih sredstava za R&D kroz prepoznate firme u području od interesa za obranu.

Zaključci – Strateške opcije RH vezane uz ibranu i sigurnost

Hrvatska je mala država ograničenih gospodarskih i vojnih resursa, uključujući i ljudski potencijal, geografskim položajem i oblikom izložena nestabilnom zapadnobalkanskom prostoru, pomorska država s dugom obalom i država bez strateške dubine teritorija. Hrvatska svojom veličinom, ekonomskom snagom i vojnim potencijalima neće biti u poziciji presudno utjecati na sudbinu NATO-a i EU.

S druge strane, Hrvatska će imati svoj značaj i može biti bitna poluga u jugoistočnoj Europi, prvenstveno zbog geografskog strateškog položaja i dobavnog pravca opskrbe energentima (LNG Krk i JANAF) bitnim za dio članica NATO i EU u cilju ojačanja energetske sigurnosti.

Za Hrvatsku je važno da se ne stavi u poziciju da bira između SAD i Europe. Hrvatskoj mora biti u interesu da SAD ostane aktivno angažiran u NATO-u, a da EU nastavi s izgradnjom i jačanjem obrambenih sposobnosti uz zadržavanje pragmatičnog pristupa suradnji sa SAD-om. Problem je u tome što EU ne može dovoljno brzo razviti potrebne sposobnosti kojima bi, u obrambenom smislu, bila neovisna o američkim vojnim kapacitetima.

Promjene u našem užem i širem okružju, brze promjene u trendovima u načinu ratovanja te izuzetno brz razvoj tehnologije koja se može koristiti za vojne svrhe otežava donošenje odluke o specifičnim vojnim sustavima koji će i u bliskoj budućnosti imati svoju relevantnost u obrani zemlje. Moderni vojni sustavi, posebno oni najskuplji, nabavljaju se s očekivanjem da će trajati nekoliko desetaka godina. Sadašnja iskustva nam govore da se današnji sustavi, temeljeni na novim tehnologijama, uvode u oružane snage brzinom koja je veća od sposobnosti obrambenih sustava da se prilagođavaju tim promjenama. Tako nam iskustva iz rata u Ukrajini ukazuju da se dronovi (sustavi, doktrina i taktika njihove uporabe) i sustavi za borbu protiv dronova, kao relativno novi fenomeni u ratovanju, mijenjaju gotovo na mjesečnoj razini.

1. Održavanje savezništva sa SAD-om

Iako se u ovom trenutku može činiti kontra intuitivnim, Hrvatska mora održavati dobre odnose sa SAD-om, kao najsnažnijom članicom NATO-a i najvećom vojnom i ekonomskom silom na svijetu. Mnogi analitičari smatraju da Amerika nakon Trumpa neće više biti ista kao prije Trumpa. SAD će vjerojatno ublažiti neke ekstremne politike i stavove prema europskim saveznicima i NATO-u, ali Europa treba očekivati drugačiju Ameriku: vrijednosti koje podržava većina američkog društva klize udesno,  američki ekonomski, politički i vojni fokus se seli na Daleki istok, a Europska unija, koja nije nikad ni bila omiljena u američkim vladama, dobiva drugorazredni značaj.

U odnosu prema SAD-u, Hrvatska treba održavati partnerstvo u mjeri u kojoj je to realno i racionalno moguće. Za Hrvatsku, kao i za većinu europskih država, SAD ostaje ključan po pitanju visokotehnoloških sposobnosti, obavještajnih kapaciteta, strateškog odvraćanja, strateškog prijevoza snaga i preciznih vatrenih udara na velikim daljinama. Međutim Hrvatska ne smije planirati obranu pod pretpostavkom da će SAD automatizmom ponuditi pomoć. Jednako tako, naša zemlja se ne smije automatski podređivati svakom američkom vojno-političkom djelovanju.

NATO, ako i krene u krivom smjeru, vjerojatno se neće odmah raspasti, već će postupno gubiti kredibilitet i uvjerljivost. Hrvatskoj treba neko vrijeme (5 – 10 godina) da izgradi vojne sposobnosti koje bi joj garantirale zadovoljavajuću razinu odvraćanja i obrane. Međutim, neovisno o raspravama o dugovječnosti, efikasnosti i kredibilnosti vojno-političkih saveza, interoperabilnost OSRH-a s oružanim snagama saveznica (NATO i EU) ostaje jedna od prioritetnih smjernica za njihov daljnji razvoja.

2. Intenzivna potpora razvoju strateške autonomije EU

Odnos prema EU treba biti središnji stup hrvatske strategije. EU ipak nudi ono što Hrvatska sama ne može postići. Prije svega, u području obrane i sigurnosti to je ekonomija razmjera, industrijska baza, financiranje, logistička potpora. Bilo bi dobro da se europski obrambeni identitet razvija unutar NATO-a, barem narednih nekoliko godina. U nekim se europskim krugovima razmatra opcija može li NATO postojati bez SAD-a, a instituti i think-tankovi analiziraju koliko godina i koliko novca, vojnika i vojne opreme treba Europskoj uniji da se stvori “Europski” NATO.

Ako se ta ideja pokaže neprovedivom, za Hrvatsku jedina alternativa NATO-u može biti Europska unija i njezin razvoj u smjeru organizacije koja bi bila samostalna i uvjerljiva kao obrambeni savez. Ali EU je relativno daleko od statusa organizacije koja bi imala uvjerljivost koju je do nedavno uživao NATO. EU, za razliku od NATO-a, nema jednu članicu koja je dominantna i “ravnopravnija” od ostalih, te će donošenje odluka, posebno u području obrane, biti teško.

Hrvatski utjecaj na zbivanja u EU i njezini vanjskopolitički dometi nisu veliki, ali su važni i ne smiju se zanemariti. Hrvatska mora aktivno dati maksimalni doprinos stvaranju strateške autonomije EU-a i njezinih vojnih mehanizama i sposobnosti. U tom smislu, EU treba jedinstvo, pri čemu svaka disidentska  članica može oslabiti takav projekt.

3. Oslanjanje na vlastite snage

Iako je ovo najlošiji scenarij, i za sada malo vjerojatan, za njega se treba pripremati stalno i u najvećoj mogućoj mjeri.

Moguća degradacija kohezije i kredibiliteta NATO-a, turbulencije unutar Europske unije te spekulacije o povlačenju SAD-a iz Europe (uključivo Balkana) mogu potencijalno stvoriti krajnje nepovoljno sigurnosno okruženje za malu zemlju kao što je Hrvatska. Više kao još jedan dokaz brzih promjena u svijetu i nemogućnosti predviđanja događaja u području nacionalne sigurnosti čak i u srednjoročnim vremenskim okvirima, vrijedi primijetiti da je Strategija obrane RH, usvojena u kolovozu 2025., navela da ne postoje izravne vojne prijetnje Republici Hrvatskoj zahvaljujući njezinu članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. Ovakav stav postaje sve više upitan i Hrvatska mora žurno razviti nove strateške opcije i politike kojima će smanjiti rizik ugroza vlastite sigurnosti u odsustvu čvrstih garancija kolektivne obrane.

Hrvatska je članica NATO-a i EU. Obje organizacije još uvijek pružaju određene garancije kolektivne obrane. Hrvatska mora razviti koncept obrane po kojem bi bila sposobna izdržati inicijalnu fazu krize ili napada te zatražila pomoć saveznika i integrirala svoje obrambene kapacitete sa savezničkim. To znači da mora izgraditi sposobnosti za preživljavanje i odbacivanje napada, nakon čega bi mogla očekivati pomoć saveznica (NATO i/ili EU). Realna nepoznanica, sada i u budućnosti, ostaje: može li se Hrvatska stvarno oslanjati na  mehanizam garancija kolektivne obrane NATO-a i EU (North Atlantic Treaty, članak 5; Treaty on European Union, članak 42/7). Ni jedan od tih mehanizama nema povijesnu potvrdu (čak se ni aktiviranje članka 5. nakon terorističkog napada na SAD 11 rujna 2001. ne može interpretirati kao stvarno aktiviranje klauzule o zajedničkoj obrani).

Hrvatskoj preostaje oslanjanje na te mehanizme kolektivne obrane sve dok oni i formalno postoje. Međutim, odgovornost svih ključnih institucija nadležnih za nacionalnu sigurnost je da se država uvijek sprema, u mjeri u kojoj je to realno moguće, na “najgori scenarij”— na obranu vlastitim snagama.

Dodatni izazov čini brzo naoružavanje nekih od naših susjeda, koji uz velike projekte nabave inozemne vojne opreme, nastavljaju s razvojem vlastite vojne industrije, uz povećanje proračuna za obranu. To pred sustav obrambenog planiranja i nabave oružja i opreme postavlja velike dileme jer pogreške u odabiru smjera opremanja Oružanih snaga mogu biti skupe i opasne.

U svim opcijama, Hrvatska se mora fokusirati na pitanja osiguranja efikasne vojne organizacije te potrebnog broja kvalitetnog osoblja na svim razinama. Hrvatski obrambeni potencijali, u smislu organizacije i kvalitete osoblja, moraju biti sposobni i fleksibilni brzo prihvatiti nova rješenja koja nam danas možda nisu ni poznata u potpunosti. U tom smislu, intenzivno investiranje u ljudski potencijal, prije svega kroz mehanizme privlačenja i zadržavanja osoblja. To podrazumijeva kontinuirano investiranje u kvalitetu života i rada profesionalnih vojnika. Isto tako, jačanje pričuve (obuka, opremanje) mora biti jedan od najviših prioriteta u budućim planovima razvoja obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske.

U tom cilju treba nastaviti s intenzivnim, na žalost uvijek dugim i skupim razvojem i modernizacijom naših Oružanih snaga. Treba podržati značajne napore koji su uloženi u zadnjih desetak godina u razvoj sposobnosti OSRH. Pitanje obrane domovine i pitanje razvoja Oružanih snaga moraju imati nadstranački tretman i široku političku i socijalnu potporu u Hrvatskoj.

Saša Đujić, politički tajnik SDP-a, dao je u četvrtak izjavu za medije nakon sjednice Odbora za Ustav koja je na kraju odgođena.

"U cijelom ovom procesu HDZ se ponašao vrlo sporo i nezainteresirano. Danas na ovom Odboru, naša intencija je bila da se izjasnimo o ovih 13 kandidata i da ih sve pošaljemo na plenarnu sjednicu. Međutim nakon zahtjeva HDZ-a za stankom, mi smo na tom zatvorenom sastanku HDZ-u ponudili određene modele rješenja ove krize, oni su izmislili neke svoje koji se ne poklapaju 100 posto s našim, ali mislimo da nakon ovog razgovora danas nije nedostižna pozicija da možda izaberemo tri suca Ustavnog suda. S naše strane sigurno postoji volja za tim", rekao je Đujić i dodao da imaju određene preduvjete.

"Prvi je da se ne veže trgovina izbora predsjednika Vrhovnog suda i izbora ustavnih sudaca. Smatramo da bi HDZ trebao deblokirati proces izbora predsjednika Vrhovnog suda, a mi smo spremni razgovarati o izboru tri suca Ustavnog suda", rekao je Đujić.

Odgovorio je i na pitanje u kojim modelima su se poklopili s HDZ-om.

"Poklopili smo se da smo svjesni i jedni i drugi da Ustavni sud od nedjelje dolazi u sastav 10 sudaca i da će na taj način sigurno biti otežano funkcioniranje samog Ustavnog suda", kaže Đujić i dodaje da se ipak još nisu ništa dogovorili nego da su izrazili spremnost da pokušaju riješiti problem u narednih 10 dana.

(tekst: N1)

Socijaldemokratska partija Hrvatske nakon mjeseca ožujka, u kojem je javnosti predstavila niz konkretnih rješenja za problem prekarijata na tribinama u Vinkovcima, Slavonskom Brodu i u Zagrebu, nastavlja s programskim aktivnostima usmjerenima na unapređenje prava radnika. U fokusu novog ciklusa tribina nalazi se skraćenje radnog vremena – još jedan od ključnih stupova Programske deklaracije usvojene na siječanjskoj konvenciji SDP-a.

Prva u nizu tribina o kraćem radnom vremenu pod nazivom „Raditi da bismo živjeli" održat će se u petak, 10. travnja 2026. godine u 18 sati u prostorijama Gradske organizacije SDP-a Velika Gorica (Cvjetno naselje 11).

Tribinu će moderirati Ivana Mlinar, predsjednica Kluba gradskih vijećnika i SDP-a Velika Gorica, a u panel raspravi sudjelovat će Mišo Krstičević i Denis Kralj, saborski zastupnici SDP-a te Gordan Gledec, predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a.

U središtu rasprave bit će prijedlog SDP-a o postupnom uvođenju kraćeg radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće, kao i pravo radnika na digitalno isključenje. Sudionici će otvoriti pitanje nove definicije društvene pravednosti u uvjetima ubrzanog tehnološkog razvoja i rasta produktivnosti, ističući potrebu za pravednijom raspodjelom stvorenog bogatstva.

Programska deklaracija SDP-a naglašava kako skraćenje radnog vremena nije samo pitanje radnih sati, već ključan alat za postizanje bolje ravnoteže između poslovnog i privatnog života, povećanja produktivnosti i općeg društvenog blagostanja. Poseban naglasak stavlja se i na jačanje uloge sindikata i kolektivnog pregovaranja kako bi se osigurala zaštita radničkih prava u promjenjivim tržišnim uvjetima.

Na tribini će se raspravljati i o konkretnim primjerima iz prakse, uključujući iskustva hrvatskih tvrtki koje su već uvele četverodnevni radni tjedan, pokazujući da takav model može rezultirati većom efikasnošću, zadovoljnijim radnicima i boljim poslovnim rezultatima.

SDP ovim ciklusom tribina otvara široku javnu raspravu o nužnosti modernizacije tržišta rada u Hrvatskoj, s ciljem stvaranja društva u kojem rad omogućuje dostojanstven život, ali i dovoljno vremena za obitelj, zdravlje i osobni razvoj.

Pozivamo predstavnike medija i građane da poprate tribinu i sudjeluju u raspravi.

U ime Kluba zastupnika SDP-a, predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić u Hrvatskom saboru u srijedu je održao govor u kojemu je komentirao izvješće premijera Andreja Plenkovića s posljednjeg sastanka Europskog vijeća, poručivši kako se - unatoč riječima Andreja Plenkovića kako Hrvatska ide u dobrom smjeru, Vlada vodi odgovornu politiku, a građani su zaštićeni - više ne može sakriti stvarno stanje u Hrvatskoj.

Hajdaš Dončić istaknuo je da se godinama ponavljaju iste poruke o uspješnosti Vladine politike, dok stvarni pokazatelji govore drugačije. Naveo je kako Hrvatska danas ima BDP po stanovniku na oko 55 % europskog prosjeka, dok su plaće na svega 46 %, uz visoke cijene i inflaciju koja je u Hrvatskoj još uvijek najveća u cijeloj eurozoni - 4,8 posto.

"Tko je zaradio na toj inflaciji? Podaci su jasni. Profit nefinancijskih tvrtki se u pet godina udvostručio. Profit banaka isto. Inflacija se u Hrvatskoj nije hranila rastom plaća — hranila se rastom profitnih marži. Posebno u bankarstvu, u trgovačkim lancima, u telekomunikacijama. Dakle, u sektorima koje uglavnom kontroliraju strani vlasnici koji štite vlastite prihode. A dokaz da to nije teorija, nego stvarnost svakog kućanstva su cijene: cijene u Hrvatskoj dostigle su 73 % europskog prosjeka. Plaće su, rekao sam, na 46 posto. To nije usklađenost. To je raskorak koji ima ime i prezime — i koji se osjeća svaki dan. Znate što to konkretno znači? Znači da hrvatski građani u Konzumu stavljaju sir u košaricu plaćajući europsku cijenu — ali u novčaniku imaju pola europske plaće. Znači da obitelj koja puni auto na pumpi plaća europske litre — ali ne zarađuju europski. I to je jedina računica koja se stvarno broji," rekao je Hajdaš Dončić, posebno se osvrnuvši i na problem produktivnosti, istaknuvši da je ona u posljednjih deset godina rasla znatno sporije nego u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe, koje su Hrvatsku u međuvremenu prestigle.

"U deset godina produktivnost rada u Hrvatskoj porasla je svega devet posto. Ali nije problem samo u tome koliko sporo rastemo. Važno je gdje padamo. Produktivnost pada upravo u sektorima gdje bi trebala rasti: u industriji, u informacijskim tehnologijama, u financijama. A raste jedino tamo gdje ne trebaju posebna ulaganja ni reforme — u turizmu, nekretninama i građevini. To nije slučajnost. To je rezultat deset godina politike koja je birala liniju manjeg otpora," rekao je Hajdaš Dončić, dodajući kako novac iz europskih fondova nije promijenio tu strukturu.

"Slovenija je dobila znatno manje sredstava, ali ih je usmjerila prema reformama koje grade produktivnost. A to su ulaganja visoke dodane vrijednosti, digitalna i zelena tranzicija. Rezultati se vide. Kod nas se ne vide jer se previše toga svelo na infrastrukturu, administraciju i projekte koji su samo dobro izgledali u tablicama. Rast nije isto što i razvoj. Hrvatska raste. Ali ne napreduje," rekao je Hajdaš Dončić, ocijenivši i kako se na Europskom vijeću danas ne odlučuje samo o ekonomiji.

"Odlučuje se o budućoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. O ratu u Ukrajini i o tome hoće li i kada Ukrajina ući u Europsku uniju. O ulasku zemalja zapadnog Balkana — naših susjeda, s kojima dijelimo povijest i budućnost — i o tome kakva će ta Europa biti kad se proširi. O odnosu prema Rusiji — ne kao ideološkom pitanju, nego kao geostrateškom: gdje je Europa pogriješila, što se moglo napraviti drugačije i kako se to ne smije ponoviti. Govori se i o krizi partnerstva sa Sjedinjenim Državama i o tome što to znači za budućnost NATO saveza kakav smo poznavali. To su pitanja koja će oblikovati Hrvatsku u sljedećih dvadeset, možda trideset godina. I upravo zato što su tako velika — ne smije ih rješavati jedan čovjek prema strategiji vlastite karijere," napomenuo je Hajdaš Dončić, dodajući i kako se o tim pitanjima i sudbini države ne odlučuje na jednoj konferenciji ili jednom telefonskom pozivu — nego u Hrvatskom saboru, nakon argumentiranog razgovora koji nije uokviren ni partikularnim interesima ni karijerom pojedinog političara.

"A Hrvatska za ta pitanja nije pripremljena — ne samo diplomatski, nego ni materijalno. U proteklom desetljeću nismo izgradili energetsku neovisnost. Nismo razvili domaću prehrambenu proizvodnju — uvoz hrane se udvostručio. Nismo izgradili industrijsku osnovu koja bi nas činila manje ranjivima na vanjske šokove. Otpornost nacije nije samo vojska i nabavka aviona. Otpornost je domaća hrana na stolu, vlastita energija u mreži i industrija koja ne ovisi o uvoznim lancima. To je lekcija koju nas ratovi svaki dan iznova uče — i koju ova Vlada svaki dan iznova ignorira," rekao je Hajdaš Dončić, podsjetivši zastupnice i zastupnike u Hrvatskom saboru kako je politička odgovornost nekad izgledala.

"Premijer Račan i predsjednik HDZ-a Sanader nisu se slagali ni u čemu — ali su u trenutcima koji su oblikovali Hrvatsku znali naći zajednički jezik. Za NATO. Za europski put. Za stvari koje su bile veće od stranačke linije. Bez te kulture razgovora koji nije zarobljen partikularnim interesom — ne može se odlučivati o prevažnim pitanjima. Ne može se graditi ni vanjska politika koja štiti nacionalne interese, ni ekonomska politika koja mijenja strukturu gospodarstva. Odgovornost saborskih zastupnika — svih nas, bez razlike stranačke boje — jest da taj razgovor pokrenemo. Da saslušamo političkog protivnika. Da razmislimo o onom što smo čuli. I da odlučimo — ne prema stranačkoj logici, nego prema onome što je dobro za ovu zemlju," rekao je Hajdaš Dončić, podsjetivši kako je SDP na stranačkoj Konvenciji u siječnju predstavio razvojni model Hrvatske koji donosi porezno rasterećenje za poduzetnike koji povećavaju plaće i produktivnost, pravednije oporezivanje kapitala i renti te industrijsku politiku koja stvara poslove visoke dodane vrijednosti — a ne samo puni uvozne lance i održava jeftinu radnu snagu.

"Jer dok god rast ide kapitalu, a ne radnicima — dok god inflacija pohlepe zarađuje na svakoj litri mlijeka, na svakom stanu, na svakom računu za struju — naš građanin koji sve to osjeća na vlastitoj koži ima pravo pitati: za koga, zapravo, ova država radi? Naš odgovor je jasan. Država radi za njega. Domoljublje nije hvalospjev onome što jest. Domoljublje je odgovornost prema onome što bi moglo biti — i prema svakom građaninu koji tu budućnost gradi vlastitim radom, svaki dan, za sebe, svoju djecu i prije svega svoju zemlju. Hrvatska ima sve što joj treba da bude uspješna mala europska država. Ne da bude uspješna na sredini europskih statističkih tablica — nego blizu vrha. Za to ne trebamo čekati povoljne okolnosti. Trebamo odluku. I trebamo je donijeti zajedno. U ovoj dvorani. Ovi ljudi. Ljevica i desnica." zaključio je Hajdaš Dončić.

Povodom Svjetskog dana zdravlja, SDP je u pet hrvatskih gradova – Bjelovaru, Varaždinu, Puli, Vukovaru i Svetom Ivanu Zelini – održao konferencije za medije kako bi upozorio na alarmantno stanje u javnom zdravstvu i posljedice nemara HDZ-ove vlasti.

Na konferenciji održanoj u Puli govorili su Sanja Radolović, saborska zastupnica SDP-a i Vili Bassanese, gradonačelnik Umaga dok je prisutan bio i Siniša Gordić, pulski dogradonačelnik.

Radolović je upozorila kako stanje u hrvatskom zdravstvu ne ostavlja prostor za optimizam: čak 400 tisuća građana nema svog obiteljskog liječnika, nedostaje 180 timova obiteljske medicine, a 300 tisuća žena nema svog ginekologa. Istaknula je i da se u sustavu nalazi oko milijun uputnica na čekanju te da Hrvatska bilježi porazne zdravstvene ishode, uključujući visoku stopu prerane smrtnosti i oko 14.000 umrlih godišnje od malignih bolesti, unatoč mogućnostima prevencije.

Govoreći o lokalnim problemima u Istarskoj županiji, upozorila je na slom primarne zdravstvene zaštite – nedostaje 39 liječnika obiteljske medicine, a u narednim godinama prijeti dodatni odlazak kadra. U cijeloj županiji trenutno radi svega šest pedijatara i devet ginekologa, rekla je Radolović, posebno istaknuvši i problem neuspjelog natječaja za ravnatelja Istarskih domova zdravlja.

Vili Bassanese je poručio kako je zdravstvo jedan od ključnih stupova svakog uređenog društva, uz sigurnost i ekonomsku stabilnost, te upozorio da narušavanje tog sustava znači i narušavanje temelja društva.

U Bjelovaru su na Svjetski dan zdravlja govorili Nenad Nekvapil, predsjednik bjelovarskog SDP-a te SDP-ovi saborski zastupnici Mišel Jakšić i Anita Curiš Krok.

Nekvapil je upozorio da bjelovarskoj bolnici prijeti gašenje odjela dermatologije zbog odlaska liječnica u mirovinu, kao i da bolnica nema zaseban odjel infektologije. Naglasio je kako građani ne smiju ostati bez ključnih zdravstvenih usluga. Jakšić je istaknuo da, unatoč ulaganjima i korištenju europskih sredstava, građani ne osjećaju poboljšanja, dok bolnice u Bjelovaru, Koprivnici, Čakovcu i Varaždinu rade na rubu kapaciteta zbog odlaska liječnika i gašenja odjela. Posebno je upozorio na kolaps primarne zdravstvene zaštite izvan velikih urbanih sredina.

Curiš Krok je naglasila kako zdravstvo nije besplatno te da je prosječni građanin RH u deset godina uplatio oko 35.000 eura u sustav. Upozorila je i na činjenicu da građani Hrvatske žive kraće od prosjeka Europske unije te na nedostatna ulaganja u prevenciju i dostupnost zdravstvene skrbi u ruralnim i otočnim područjima.

U Vukovaru su govorili predsjednik lokalne organizacije SDP-a Kruno Raguž i Mario Milinković, saborski zastupnik SDP-a, koji su istaknuli kako se nacionalni problemi posebno snažno reflektiraju na lokalnu razinu. Raguž je upozorio na izostanak dežurne ljekarne u Vukovaru, zbog čega građani moraju putovati u Vinkovce, kao i na nedostatak liječnika i specijalista. Posebno je naglasio problem nedostatka rendgena za zube, zbog čega građani moraju ići u Ilok, te izostanak dijaliznog aparata u bolnici, zbog čega pacijenti svakodnevno putuju u Vinkovce.

Raguž i Milinković ukazali su i na dugotrajna čekanja, česte zamjene u primarnoj zaštiti i nedostatak strategije za privlačenje medicinskog kadra. Zaključeno je kako takvo stanje dovodi do odustajanja građana od preventivnih pregleda i pogoršanja zdravstvenog stanja stanovništva.

Na konferenciji u Varaždinu govorili su saborski zastupnik SDP-a Miroslav Marković te Mario Klapša, načelnik Općine Maruševec.

Marković je upozorio na ozbiljno urušavanje sustava, naglasivši kako zdravstvo nije opterećeno samo brojem pacijenata, već i korupcijom i lošim upravljanjem. Također je istaknuo problem dugih lista čekanja, loše dostupnosti dijagnostike i poraznih zdravstvenih pokazatelja.

Posebno je ukazao na stanje u varaždinskoj bolnici – kvarove opreme, nedostatak kadra i organizacijske probleme – kao i na nepravilnosti u upravljanju koje dodatno narušavaju povjerenje građana.

Klapša je upozorio na smanjenje radnog vremena ljekarne u Maruševcu, što izravno pogađa više od šest tisuća stanovnika te dodatno smanjuje dostupnost zdravstvene skrbi.

U Svetom Ivanu Zelini, na konferenciji za novinare govorili su saborski zastupnici SDP-a Mihael Zmajlović i Denis Kralj te Kristina Marečić, SDP-ova gradska vijećnica Kristina Marečić. Marečić je upozorila kako se već 25 godina u Svetom Ivanu Zelini govori o rendgenu, a on i dalje ne postoji. Stariji građani i djeca time su najviše pogođeni, istaknula je SDP-ova vijećnica, jer upravo oni najčešće ovise o svojim bližnjima – roditeljima i unucima – koji ih moraju voziti u okolne gradove poput Vrbovca ili Zagreba na preglede i snimanja.

Saborski zastupnik SDP-a i gradonačelnik Vrbovca Denis Kralj rekao je kako zdravstvene usluge koje su nekad bile dostupne starijim generacijama, danas u Hrvatskoj više ne postoje - bar ne u dovoljnoj mjeri. U Vrbovcu nedostaje pedijatar, istaknuo je, a u gradu se pojavio i problem s ginekološkom skrbi, zbog čeha je grad bio prisiljen uvoditi dodatne mjere i plaćati dodatne naknade za specijaliste u ginekologiji i pedijatriji. Mihael Zmajlović je rekao kako se u posljednjih deset godina HDZ-ovog upravljanja državom zdravstveni sustav potpuno urušio, što potvrđuju i iskustva građana, kao i primjeri iz Svetog Ivana Zeline i Vrbovca koji jasno pokazuju koliko je sustav loš i koliko je građanima otežan pristup zdravstvenim uslugama.

Zaključno, sa svih lokacija poslana je jasna poruka: zdravstveni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira u interesu građana. Unatoč velikim izdvajanjima, dostupnost i kvaliteta zdravstvene zaštite kontinuirano padaju.

SDP je poručio kako zdravlje mora biti temeljno pravo, a ne privilegija, te najavio nastavak borbe za javni zdravstveni sustav koji će biti dostupan svima, bez obzira na mjesto stanovanja ili financijske mogućnosti.