Tijekom proteklog vikenda Socijaldemokratska partija Hrvatske održala je radno okupljanje u Tuhlju na kojem su predsjedništvo stranke, članovi Središnjeg savjeta te predstavnici 19 stranačkih savjeta raspravljali o programskim prioritetima i novim javnim politikama. U višednevnim radnim sesijama analizirani su prijedlozi i mjere iz područja zdravstva, obrazovanja, gospodarstva, energetike, poljoprivrede, sigurnosti, pravosuđa, digitalnog društva i drugih ključnih područja, a zaključci sastanaka bit će temelj budućeg programskog dokumenta SDP-a.

Na završnoj konferenciji za medije govorili su predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, zastupnica u Europskom parlamentu i potpredsjednica stranke Biljana Borzan te predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a Gordan Gledec.

Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić istaknuo je kako su programski prioriteti proizašli iz razgovora s građanima diljem Hrvatske.

„Građani žele državu koja radi – državu bez lista čekanja, državu koja poduzetnicima ne predstavlja prepreku, koja osigurava kvalitetnu i dostupnu hranu, priuštivo stanovanje, energetsku sigurnost te kvalitetne javne usluge“, rekao je, naglasivši da je radni susret u Tuhlju bio usmjeren na tri ključna područja budućih politika SDP-a.

Prvo područje je, pojasnio je Hajdaš Dončić, jest država koja radi, s naglaskom na jačanje javnog zdravstva i školstva, smanjenje lista čekanja te dostupnost kvalitetnih javnih usluga svim građanima.

Drugo područje odnosi se na sigurnost, koju SDP promatra znatno šire od pitanja obrane. Uz sigurnost granica i obrambeni sustav, u fokusu su sigurnost hrane, energetska sigurnost, priuštivo stanovanje te sigurnost i kvaliteta života starijih građana.

Treće područje je stvaranje gospodarstva veće dodane vrijednosti. Hajdaš Dončić istaknuo je kako Hrvatska mora promijeniti gospodarski model te smanjiti ovisnost o uvozu hrane i energije kroz razvoj proizvodnje, industrije više dodane vrijednosti i novih tehnologija.

„Program nije dovoljan sam po sebi. Potrebne su konkretne mjere, jasno definirani izvori financiranja te ljudi koji će te mjere provesti u zadanim rokovima“, poručio je predsjednik SDP-a, dodajući kako SDP želi ponuditi novi politički i gospodarski model koji će građanima omogućiti dostojanstveniji i kvalitetniji život.

Zastupnica u Europskom parlamentu i potpredsjednica SDP-a Biljana Borzan naglasila je kako su prioriteti definirani u Tuhlju usklađeni s prioritetima europskih socijalista i demokrata.

„Politika mora u prvi plan staviti teme koje građanima najviše utječu na kvalitetu života. Upravo zato smo tijekom protekla tri dana određivali prioritete koji će dugoročno poboljšati život građana Hrvatske“, rekla je Borzan, koja je kao ključne izazove izdvojila rast cijena hrane, inflaciju, smanjivanje društvenih nejednakosti, priuštivo stanovanje te povećanje domaće proizvodnje hrane.

Borzan je upozorila kako se Hrvatska ne bi trebala uspoređivati s vlastitom prošlošću, nego sa zemljama koje su imale sličnu početnu poziciju, ali su danas uspješnije.

„Nažalost, Hrvatska je danas pri europskom vrhu prema pokazateljima poput inflacije i rizika od siromaštva, osobito među umirovljenicima, dok zaostajemo u područjima poput kupovne moći građana, zaštite potrošača i očekivanog životnog vijeka“, upozorila je Borzan, zaključivši kako je cilj SDP-ovih politika vratiti građanima optimizam te pokazati da postoje dugoročna rješenja za kvalitetniji život i održiv gospodarski razvoj.

Predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a Gordan Gledec istaknuo je kako programske politike stranke počivaju na stručnim analizama i radu velikog broja stručnjaka okupljenih u stranačkim savjetima.

„Da bi politička stranka ponudila kvalitetna rješenja, ona moraju biti utemeljena na podacima i struci. Upravo zato djeluje Središnji savjet s 19 specijaliziranih savjeta koji pokrivaju sva ključna područja javnih politika“, rekao je šef SDP-ovih savjeta, naglasivši kako u radu savjeta sudjeluju i brojni stručnjaci koji nisu članovi SDP-a, ali žele svojim znanjem doprinijeti izradi kvalitetnih politika.

„Rasprave održane u Tuhlju predstavljaju temelj za daljnju izradu programa koji će odgovarati na stvarne potrebe građana i ponuditi konkretna rješenja za promjene koje Hrvatskoj trebaju“, zaključio je Gledec.

Poljoprivreda mora postati pitanje nacionalne sigurnosti

Najveći dio izlaganja europarlamentarac Marko Vešligaj posvetio je stanju hrvatske poljoprivrede i budućnosti Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije nakon 2027. godine. Istaknuo je kako je upravo zbog rada u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj Europskog parlamenta posljednjih mjeseci obilazio hrvatske županije i razgovarao s proizvođačima o problemima s kojima se suočavaju. „Poljoprivredna proizvodnja pala nam je za 25 posto u odnosu na 2010. godinu. Danas uvozimo između šest i sedam milijardi eura hrane godišnje, a kada smo ulazili u Europsku uniju uvozili smo oko dvije milijarde eura. Gotovo da nema sektora u kojem smo samodostatni“, rekao je Vešligaj.

Posebno je upozorio na podatke o samodostatnosti pojedinih sektora. „U stočarstvu smo oko 60 posto samodostatni, u povrtlarstvu oko 45 posto. Situacija je alarmantna ako gledamo što se događa u Europi i svijetu. Da sutra ostanemo bez uvoza, vrlo brzo bismo vidjeli koliko smo zapravo ranjivi.“

Prema njegovim riječima, Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju u poljoprivredu usmjerila više milijardi eura europskih sredstava, ali rezultati nisu pratili razinu ulaganja. „Neću reći da je sve bilo bez veze i da je sve pokradeno, ali rezultati su takvi kakvi jesu. Potrošili smo ogroman novac, a proizvodimo manje hrane nego prije.“

Zastupnik u Hrvatskom saboru, Mate Vukušić, dodao je kako je zamjenik glavnog državnog revizora, prije nekoliko dana, na odboru za financije u Saboru, iznio podatak da su tijekom revizije sredstava EU-a utrošenih u područje poljoprivrede u Hrvatskoj uočili veliku razliku uloženog novca i ostvarenih rezultata.

„I sam sam reagirao činjenicom da smo od dobivenih blizu 7 milijardi eura iz Europske poljoprivredne politike u ovih 13 europskih godina postigli katastrofalan rezultat koji se očituje u provjerenom podatku da u prosjeku imamo oko 55% samodostatnosti u svim poljoprivrednim proizvodima uz iznimku nekih ratarskih proizvoda“ dodao je Vukušić.

Govoreći o novom višegodišnjem financijskom okviru Europske unije, Vešligaj je istaknuo kako će Hrvatska i dalje imati na raspolaganju značajna sredstva, ali manje nego u sadašnjem razdoblju. „U ovom financijskom okviru Hrvatska ima gotovo pet milijardi eura za poljoprivredu. U novom razdoblju to će biti između 3,6 i 3,7 milijardi eura. To je i dalje velik novac, ali moramo ga puno pametnije usmjeravati.“

Kao prioritete naveo je ulaganje u preradu, skladišne kapacitete i udruživanje proizvođača.„Ne možemo se oslanjati samo na proizvodnju sirovina. Moramo ulagati u mlinove, hladnjače, skladišta i preradbene kapacitete jer se upravo tamo stvara dodatna vrijednost.“

Posebno je upozorio na problem starenja poljoprivrednog stanovništva.„Prosječna dob poljoprivrednika danas je oko 57 godina. Europska unija želi do 2040. godine udvostručiti udio mladih poljoprivrednika i zato će dio sredstava biti usmjeren upravo njima.“

Vešligaj smatra da bi pitanje proizvodnje hrane trebalo postati jedno od ključnih pitanja europske sigurnosne politike.„Danas se sigurnost uglavnom svodi na naoružavanje. Ja smatram da je sigurnost i hrana. Ako niste samodostatni u proizvodnji hrane, teško možete govoriti o bilo kakvoj sigurnosti.“

Stanovanje: Mladi sve teže dolaze do vlastitog doma

Druga velika tema tribine bilo je stanovanje, odnosno sve izraženiji problem dostupnosti stanova mladim ljudima. Vešligaj je upozorio da se stambena kriza više ne odnosi samo na Zagreb i obalu nego i na manje sredine. „Prema istraživanjima, oko 70 posto mladih u Hrvatskoj ne može si priuštiti ni kupnju ni najam stana. To je ogroman društveni problem.“

Kritizirao je dosadašnje državne politike koje su se uglavnom oslanjale na subvencionirane kredite. „Takvi programi na kraju uglavnom podižu cijene nekretnina i povećavaju profite građevinskog sektora. Ne rješavaju problem dostupnosti stanova.“

Kao jedno od mogućih rješenja vidi snažniji razvoj javne stanogradnje. „Moramo ljudima ponuditi alternativu. Ne žele svi trošiti 30 ili 40 posto svojih prihoda na kredit ili najam. Država mora omogućiti dugoročni i priuštivi najam.“

Podsjetio je da Hrvatska ima jednu od najviših stopa vlasništva nad nekretninama u Europi, ali i među najkasnijim osamostaljivanjem mladih. „Mladi iz roditeljskih domova odlaze u prosjeku s 32 godine. Europski prosjek je znatno niži. To dovoljno govori o stanju na tržištu stanovanja.“

Regionalni razvoj: Hrvatska i dalje ima dvije stvarnosti

 Govoreći o regionalnom razvoju, Vešligaj je ustvrdio kako su razlike između pojedinih dijelova Hrvatske i dalje velike unatoč milijardama eura koje su stigle iz europskih fondova. Kao primjer naveo je upravo područje Slavonije i Virovitičko-podravske županije. „Hrvatska je dobila golema sredstva za smanjivanje regionalnih razlika, ali kada pogledate pokazatelje razvoja, rezultati nisu onakvi kakvi bi trebali biti.“

Istaknuo je da su izgrađeni vrtići, škole i brojni infrastrukturni projekti, ali da to nije bilo dovoljno za ozbiljniji razvoj gospodarstva. „Ne kažem da ništa nije napravljeno. Obnovljene su škole, izgrađeni vrtići i brojni objekti, ali regionalne razlike nisu smanjene.“

Kao jedan od problema vidi pretjeranu centralizaciju. „Sve se odlučuje u Zagrebu. Zašto više ovlasti i sredstava ne bi dobile lokalne razvojne agencije, LAG-ovi i ljudi koji najbolje poznaju potrebe svojega kraja?“

Upozorio je i da će u novom europskom proračunu biti manje novca za kohezijsku politiku.„Za regionalni razvoj bit će manje sredstava nego do sada. Zato će biti još važnije da se novac ulaže tamo gdje može stvoriti dugoročni razvoj, a ne samo kratkoročne političke učinke.“

Vukušić je istaknuo veliki problem „nepotrošenog“ novca EU-a upravo u segmentu regionalnog razvoja zbog velikog broja netransparentnih natječaja ali i nevjerojatnog podatka o količini novca koji je „vraćen“ u europsku blagajnu jer ga se nije znalo iskoristiti iz razloga pogodovanja, korupcije i, na kraju, dodjele poslova tvrtkama za koje se u startu znalo da neće kvalitetno ili nikako odraditi ono što im je dodijeljeno. Slavonija je puna takvih primjera, od Vukovara, Požege, Pleternice, Vinkovaca, Orahovice (iz vremena HDZ-ovog gradonačelnika, te Cabune.  

Antifašizam i ravnopravnost kao temeljne vrijednosti

U završnom dijelu izlaganja Vešligaj se osvrnuo na teme rodne ravnopravnosti, borbe protiv nasilja nad ženama i očuvanja antifašističkih vrijednosti.„Nasilje nad ženama je neprihvatljivo i oko toga ne smije biti nikakve dvojbe. Jednako tako moramo biti jasni prema pokušajima ograničavanja prava koja su izborena prije mnogo desetljeća.“

Govoreći o antifašizmu, naglasio je kako je riječ o jednoj od temeljnih vrijednosti moderne hrvatske države.„Ne smijemo imati nikakve dvojbe oko toga da je antifašizam temelj suvremene Hrvatske i da je Hrvatsku svrstao na pravu stranu povijesti. Protiv povijesnog revizionizma treba se boriti jasno i glasno.“

Tribina je završila raspravom o budućnosti europskih fondova, položaju hrvatskih poljoprivrednika i razvojnim mogućnostima Slavonije u novom europskom financijskom razdoblju.

Dok u Hrvatskoj poljoprivrednik mora prodati 15 kilograma pšenice da bi kupio jednu kuglu sladoleda, HDZ-ova županica Nataša Tramišak poručuje da SDP i Možemo "nemaju što tražiti u Slavoniji". Umjesto da govori o očajnom položaju slavonskih ratara, niskim otkupnim cijenama i iseljavanju ljudi, HDZ ponovno bira stranačku propagandu, a takva njihova izjava najbolje pokazuje koliko je HDZ izgubio doticaj sa stvarnim životom hrvatskog sela i hrvatskih ljudi.

Slavonija nije ničije stranačko vlasništvo. Ona pripada ljudima koji u njoj žive, rade i pokušavaju preživjeti od svoga rada. Pripada hrvatskim poljoprivrednicima koji već godinama proizvode vrhunsku pšenicu, a zauzvrat dobivaju otkupne cijene koje jedva pokrivaju troškove proizvodnje.

I ove godine gledamo isti scenarij. Troškovi proizvodnje narasli su zbog Plenkovićeve inflacije; poskupjeli su gnojivo, sjeme, zaštitna sredstva, gorivo, mehanizacija i gotovo svaki ulazni trošak. A dok su troškovi proizvodnje rasli, Vlada nije uspjela zaštititi domaće proizvođače niti stvoriti uvjete za pravedniji položaj ratara na tržištu. Rezultat je još jedna otkupna sezona u kojoj proizvođači pšenicu prodaju po cijenama koje mnogima ne omogućuju dostojanstvenu zaradu, a često jedva pokrivaju troškove proizvodnje.

Istodobno, hrvatski građani na policama trgovina sve češće kupuju zamrznute pekarske proizvode iz uvoza koji se samo dovršavaju u trgovačkim centrima. Hrvatska izvozi kvalitetnu sirovinu po jeftinim otkupnim cijenama, a uvozi proizvode više dodane vrijednosti. To nije razvojna politika - to je poraz hrvatske poljoprivredne politike i Plenkovićeve vlade.

Hrvatski poljoprivrednik ne traži povlastice. Traži poštenije uvjete rada, otkupnu cijenu koja pokriva troškove proizvodnje i sustav koji omogućuje da od svog rada može dostojno živjeti. Traži državu koja će štititi domaću proizvodnju hrane, a ne promatrati kako nam domaća proizvodnja iz godine u godinu slabi.

Posebno zabrinjava činjenica da se pitanje državnog poljoprivrednog zemljišta godinama razvlači bez jasnih i pravodobnih rješenja. Natječaji kasne, mnogi proizvođači rade u neizvjesnosti, a mladi ljudi sve češće odustaju od ostanka na selu jer ne vide sigurnu budućnost.

Nakon gotovo deset godina vlasti, HDZ mora preuzeti odgovornost za stanje hrvatske poljoprivrede. Slavonija je izgubila stotine tisuća stanovnika. Brojna obiteljska poljoprivredna gospodarstva odustaju od proizvodnje. Hrvatska proizvodi premalo hrane za vlastite potrebe, a ovisnost o uvozu iz godine u godinu raste.

Vrijeme je da Vlada odgovori na jednostavna pitanja:

Zašto hrvatski poljoprivrednik proizvodi sve skuplje, a prodaje sve jeftinije?

Zašto država nije zaštitila domaće proizvođače u uvjetima snažne inflacije i rasta troškova proizvodnje?

Zašto Hrvatska nema sustav koji će omogućiti da se od hrvatske pšenice proizvodi hrvatski kruh, umjesto da izvozimo sirovinu, a uvozimo gotove proizvode?

I konačno – tko će proizvoditi hrvatsku hranu za deset godina?

Ovo nije pitanje jedne otkupne cijene niti jedne poljoprivredne kulture. Ovo je pitanje opstanka hrvatskog sela, domaće proizvodnje hrane i prehrambene sigurnosti Republike Hrvatske.

Ako danas dopustimo da hrvatski poljoprivrednici zbog nesposobnosti i nečinjenja Plenkovićeve vlade odustanu od proizvodnje, sutra više nećemo govoriti samo o pšenici. Govorit ćemo o nestanku hrvatske poljoprivrede



Savjet za poljoprivredu i hranu SDP-a

Klub zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru bio je domaćin okruglog stola “25 godina drugog mirovinskog stupa”. Pokrovitelj i moderator rasprave bio je predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Mišo Krstičević. Uz skoru obljetnicu stupanja na snagu djelomične privatizacije mirovinskog sustava, Krstičević je potrebu evaluacije njenih objektivnih dosega ilustrirao dvjema nedavno objavljenim činjenicama.

“Obavezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj izgubili su u ožujku 2026. točno 604,4 milijuna eura. Bankari i fond-menadžeri kažu da je kriv Trump koji je zaratio s Iranom. Nedavno se također pokazalo da su mirovinski fondovi u posljednjih 5 godina, kada se oduzme inflacija, zaradili nula eura. Ne znam je li i za to kriv Trump, ili iranske mule, ali mislim da je krajnje vrijeme”, rekao je Krstičević, “da se i mi zapitamo možemo li mirovinski sustav popraviti tako da bolje služi hrvatskim umirovljenicima, a manje menadžerima stranih banaka, fondova i mirovinskih osiguravajućih društava?”

Uvođenje drugog stupa najviše su kritizirali Gojko Bežovan, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Željko Garača, profesor emeritus Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno (BUZ), dok su privatne mirovinske fondove najviše branili Danijel Nestić, znanstveni savjetnik u trajnom izboru, predstojnik Odjela za tržište rada i socijalnu politiku Ekonomskog instituta u Zagrebu, bivši ministar Rada i mirovinskog sustava iz redova SDP-a Mirando Mrsić te predsjednik stranke Glas Stanko Borić.

U raspravi su, uz nazočnost saborskih zastupnika oporbe, sudjelovali i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a te Milan Radulović iz SDP-ovog Savjeta za odnose sa sindikatima, rad, mirovinski sustav i socijalnu politiku.

Gojko Bežovan je izrazio nezadovoljstvo time što pokrovitelj rasprave o mirovinskom sustavu nije matični Odbor, odnosno što saborska većina ovakvu raspravu pokušava izbjeći.

“Kakva je to mirovinska reforma bila, kada se i dalje dominantno ulaže u državne obveznice? Znači država i dalje posuđuje sama sebi preko posrednika koji mu to skupo naplaćuje”, konstatirao je Bežovan, dodajući da se prije 25 godina radilo o financijalizaciji mirovina i kolonizaciji predvođenoj Svjetskom bankom, što je usporedio s aktualnom “kolonizacijom” u ime OECD-a.

Mirando Mrsić je kritizirao kritičare drugog stupa da zastupaju “nacionalizaciju”.

“Ne želim da se to vezuje za SDP”, istaknuo je Mrsić, “unutar stranke nismo o tome raspravljali”. Kritičari drugog stupa su odlučno opovrgnuli Mrsićeve kritike, podsjećajući da je “nacionalizaciju” spomenuo jedino on – i Stanko Borić, istini za volju – dok oni samo smatraju da uplate u privatne mirovinske fondove ne trebaju biti obavezne, a svatko treba sam odlučiti što s dosad uplaćenim iznosom.

Željko Garača je istaknuo da treba govoriti o privatizaciji mirovinskog sustava, jer je upravo privatizacija, smatra, jedan od glavnih problema mirovinske reforme.

“Ovo je jedna od najsuptilnije provedenih, ali i jedna od najtragičnijih privatizacija u Hrvatskoj”, rekao je Garača.

Krstičević je za raspravu ponudio pitanja u kolikoj mjeri je uvođenje drugog stupa bilo uspješno (1) u poboljšanju ekonomskog položaja umirovljenika, (2) u fiskalnom rasterećenju države i ublažavanju efekata starenja stanovništva te (3) poboljšanju makroekonomske strukture, odnosno ulaganju u proizvodne djelatnosti?

Garača je odovorio da je danas svima jasno, da je djelomična privatizacija mirovinskog sustava podbacila na sva tri plana, na kojima je najavljivala pozitivne učinke.

“Mirovinska reforma predstavlja najveću zapreku za bolje mirovine sadašnjih i budućih umirovljenika”, istaknuo je Garača, dodajući da nije ni čudo da velika većina umirovljenika koristi mogućnost povratka u prvi stup, a i oni koji to ne čine, tako odlučuju samo zbog “mamca” jednokratne gotovinske isplate dijela ušteđevine. Kada bi se obavezne uplate u drugi stup obustavile, izračunao je Garača, sadašnje mirovine bi mogle porasti za 30 %.

“Ništa se loše nije dogodilo, nikakvi novci nisu izgubljeni”, rekao je Danijel Nestić, dodajući da je suština mirovinske reforme bila u tome da je sadašnja generacija odlučila dio novca staviti sa strane i štedjeti za mirovinu, što cijeli sustav štiti od nepovoljnog omjera zaposlenih i umirovljenika.

Krstičević je rekao da “kada se problem privatizacije mirovina očisti od svih površinskih nečistoća neoliberalne ideologije, u temelju mirovinske reforme ostaje pogrešna pretpostavka da nas individualna štednja nekako bolje štiti od starenja stanovništva.”

Prema Krstičeviću, radi se o “opkladi da će, ako fondovi dodaju samo dio profita, biti sve u redu. Međutim, danas svatko, tko je doživio barem jednu veliku krizu ili inflaciju zna da nije tako. A u 40 godina radnog staža, kako stvari idu, takvih kriza može biti zaista puno.”

“Mirovinska reforma zaista ima tri stupa”, zaključio je u svom izlaganju Garača, “a oni se zovu trošak, šteta i zakidanje,” pojašnjavajući da se ovo posljednje odnosi na mirovinska osiguravajuća društva, MOD-ove, o kojima se, nažalost, slabo raspravlja, dok se o makroekonomskim podbačajima privatizacije mirovina govori najmanje.

CILJ

OSNOVNI je cilj zdravstvene politike SDP-a poboljšanje zdravstvene slike građana uz sustav koji je financijski održiv, ima mjerljive učinke i kadrovski je siguran i stabilan.

POSEBNI CILJEVI kojima ćemo ostvariti opći cilj su:

1. Povećanje dostupnosti zdravstvene zaštite,

2. Smanjivanje liste čekanja,

3. Poboljšanje uvjete za sve zaposlene,

4. Zaštita sustava od privatizacije.

KONTEKST

Javna i svima dostupna zdravstvena zaštita temeljno je obilježje socijalno osjetljivih država, posebno u Europi, a zdravlje je temeljno pravo i svih građana Republike Hrvatske.

Naš zdravstveni sustav u načelu je organizacijski relativno dobro zamišljen, ali se njime uopće ne upravlja. Nominalna je razina prava građana na zdravstvenu zaštitu široka i treba je sačuvati, ali zbog neučinkovitosti sustava u praksi svjedočimo kako građani ipak ne mogu pravovremeno ostvariti svoja prava. Nažalost, slična je situacija i sa zaposlenicima u zdravstvu, koji su iznimno dobro školovani, ali sustav nema mogućnosti valorizirati njihov trud i kvalitetu u svakodnevnom radu, niti poticati dodatni razvoj. Drugim riječima, hrvatsko zdravstvo je „sustav“ samo u teoriji, a ne i u praksi.

Primarni problem je narušena tzv. piramida zdravstvene zaštite u kojoj najviše usluga mora biti u okviru primarne zdravstvene zaštite (odnosno domova zdravlja), a najmanje u visokospecijaliziranim bolnicama (kliničkim bolničkim centrima). Međutim, višegodišnjim neupravljanjem se ta piramida u cijelosti “obrnula” i potpuno se izgubila uloga domova zdravlja. Nedostatak obiteljskih liječnika, primarnih pedijatara i primarnih ginekologa ugrožava ustavom zagarantirano pravo građana na zdravstvenu zaštitu koja stanovništvu mora biti dostupna na dnevnoj bazi. U narednih pet godina može se očekivati da će trećina populacije ostati bez svog primarnog liječnika. U ruralnim sredinama i sada je veliki problem popunjavanje mreže zdravstvene zaštite.

Neodrživost sustava očituje se i u financijskom aspektu. Podsjetimo se kako je prethodna SDP-ova vlada (2012. - 2015.) uspjela zaustaviti rast dugova i započela smanjivanje obveza u zdravstvu, a pritom i smanjila liste čekanja. Sve je to bilo tijekom gospodarske krize i zakonskog skraćivanja ugovorenih rokova plaćanja sa 180 na 60 dana, zbog čega je „preko noći“ nastala potreba za dodatnih oko 6 milijardi kuna! To se uspjelo aktivnim upravljanjem sustavom – osmišljavanjem i provođenjem reformi (npr. izlazak HZZO-a iz Državne riznice, novi modeli plaćanja bolničkog sektora i primarne zdravstvene zaštite…), praćenjem i poticanjem izvršenja i kvalitete pruženih zdravstvenih usluga te kontinuiranom kontrolom i smanjivanjem troškova. Zdravstveni sustav ne smije se promatrati kao generator (financijskog) profita, stoga troškovi u zdravstvu nikad neće biti važniji od zdravstvene slike građana, međutim kako bismo uopće mogli osigurati skrb i daljnji razvoj skrbi moramo aktivno upravljati financijama u zdravstvu i racionalno kontrolirati troškove.

REFORMSKA AGENDA

Da bismo ostvarili navedene ciljeve, ostvarit ćemo sljedeće zadatke:

●       DONOŠENJE POLITIKA I PROGRAMA

Izradit ćemo Nacionalni plan razvoja zdravstva za razdoblje od 2027. do 2030. godine s glavnom zadaćom planiranja u zdravstvu te uspostavljanja koordinacije s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Ministarstvom demografije i useljeništva i Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih. To će omogućiti donošenje višegodišnjih planova u kojem se mogu realno procijeniti zdravstvene potrebe stanovništva, a sukladno demografskim trendovima, migracijama, tržištu rada i obrazovanju. Na temelju takve koordinacije donosit će se daljnji strateški dokumenti, koji uključuju planove raspisivanja specijalizacija, infrastrukturnih investicija, nabave uređaja i opreme, i ostalog. Posebni naglasak bit će na smanjenju lokalnih i regionalnih razlika u dostupnosti zdravstvenih usluga, s obzirom na centraliziranost mnogih ustanova i kadra u velikim gradovima, a nauštrb manjih gradova, općina i otoka.

Izradit ćemo i uvesti dijagnostičke i terapijske smjernice koje još nedostaju, a kako bi sva obrada, liječenje i rehabilitacija bila ista! U nekim granama svatko liječi po “svojim” smjernicama te nema svih krovnih algoritama za sva zdravstvena zbivanja.

●       FINANCIRANJE ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

Trenutačno se zdravstveni sustav financira putem Bismarckovog modela, koji zahtijeva visoku razinu zaposlenosti, gdje su izvor financija za naše zdravstvo većinom doprinosi za zdravstvo. Beveridgeov model zasniva se na potrošnji, odnosno sredstva za zdravstvo osigurana su putem poreza. To znači da trenutačno u Hrvatskoj radnici financiraju većinu zdravstvenog sustava. Međutim, veliki dio naše ekonomije generira se iz potrošnje, a ne rada. Stoga je potrebno reorganizirati financiranje sustava tako da se “optereti” potrošnja, a rastereti rad.

Sustav javne nabave u zdravstvu mora biti transparentan, učinkovit i digitaliziran te mora spriječiti mogućnost korupcije. Potrebno je objediniti nabavu uz uspostavu regionalnih centara, postupak digitalizirati, pratiti cijene u realnom vremenu i javno prikazati sve troškove. Primjerice, u Portugalu se sve javne nabave objavljuju s cijenama i izvođačima, baze podataka su javno pretražive, a zdravstvo koristi centralizirane natječaje za lijekove i medicinsku opremu. Na temelju drugih EU sustava nabave, mora se osnovati posebna agencije za nabavu lijekova, materijala i medicinske opreme, roba se mora birati prema kvaliteti i održivosti (tzv. švedski model), dok se za manje narudžbe može koristiti EU model e-tržnice (e-marketplace), odnosno unaprijed dogovorenih cijena.

Cijenu usluga koju plaća HZZO treba povećavati, a sukladno trenutačnim faktorima i činjenici da se cijene nisu povećavale već godinama! U prvoj godini povećale bi se za 25 % te bi u roku od 4 godine došli do povećanja od 100 %, što bi uz sustav distribucije pacijenata dovelo do smanjenja liste čekanja na prihvatljivu razinu ovisno o metodi, a ujedno bi omogućilo bolnicama da posluju pozitivno te da se smanji dug veledrogerija na 60 dana.

Svakako bi se razmotrila mogućnost da se unutar HZZO-a kreira dio koji će postati odgovoran za naknada i bolovanja. Naime, postoji veliki potencijal da upravo HZZO pruža police osiguranja koje bi mogle kupiti tvrtke (pravne osobe) za bolovanja koja trenutačno idu na teret poslodavca (prvih 42 dana). Ta bi polica uključivala različite modele, primjerice bolovanje duže od dva dana, dugotrajna bolovanja u iznosima većima od koje sada isplaćuje HZZO i slično. Sve to bi zahtijevalo rigoroznu kontrolu HZZO-a, ali i izvor velikih mogućnosti za HZZO.

Potrebno je strateško ulaganje u opremu i infrastrukturu uz izradu plana ulaganja za desetogodišnji period. Jedino tako će se spriječiti daljnje afere poput afere „Medikol“ i nabave uređaja koje smo mogli imati u javnom sustavu, a ovako ih višekratno plaćamo javnim novcem izravno privatnicima! Potrebna je korekcija udjela glavarina i varijabilnog dijela u financiranju primarne zdravstvene zaštite, što bi povećalo zainteresiranost primarne za obavljanjem dijela usluga za koje su ranije pacijenti bili upućeni u druge razine zaštite.

Svi troškovi zdravstvenih ustanova moraju biti javno dostupni i lako pretraživi, a poglavito ugovori HZZO-a po uslugama i izvršiteljima usluga. Stoga je potrebna revizija postojećih ugovora i realizacija ugovora HZZO-a s privatnicima uz njihovu jasnu i transparentnu objavu.

Hrvatska mora opet snažno poticati domaću industriju lijekova i medicinskih proizvoda! To smo najbolje mogli osjetiti u pandemiji, a u svjetlu budućih ugroza tržišta, moramo osigurati samodostatnosti proizvoda u zdravstvu.

Iako ovaj program planira povećanje izdvajanja za zdravstvo - što svi pokazatelji pokazuju kako je potrebno - procjena je da su uštede koje će se postići smanjenjem listi čekanja, bolovanja i komplikacija te racionalizacijom javne nabave iznimno velike. Stoga će se svi ti parametri pratiti na tromjesečnoj razini kako bi se opisao stvarni učinak promjena u sustavu, a sukladno tome i evalvirati intervencije. Naime, zdravstveni sustav se treba promatrati poput živog organizama te iako za neke intervencije možemo predvidjeti direktne učinke, oni indirektni se znaju otkriti mnogo kasnije, stoga je kontinuirano praćenje pokazatelja nužno za povećanje učinkovitosti!

●       ORGANIZACIJA ZDRAVSTVENE SKRBI

Usprkos tvrdnjama Ministarstva, znamo kako se nije provela cjelovita digitalna transformacija. Nažalost, nisu svi nalazi dostupni i poslani putem glavnog sustava CEZIH, a to znači da se ne može kod svakog pacijenta pristupit svakom nalazu već da to ovisi o tome jesu li ih specijalisti koji su izradili taj nalaz poslali “u sustav”. To znači da liječnici obiteljske medicine ponekad “pješke” moraju upisivati nalaze koji bi trebali biti dostupni digitalno! Cjelovita digitalna transformacija pružit će mogućnost i mnogim uslugama telemedicine, npr. da se s liječnikom obiteljske medicine napokon može komunicirati video pozivom.

Uvest ćemo napokon cjelovite indikatore praćenja dijagnostike, liječenja i oporavka te uspostaviti registre ishoda liječenja. Bez toga neće biti moguće raditi programe procjene potreba, niti planirati daljnje usluge! Kako bi se bolje pratila kvaliteta usluga, potrebno je izdvajanje nezavisne agenciju za praćenje kvalitete u zdravstvu uz izdavanje cjelovitog godišnjeg izvještaja, što je trenutačno moguće samo u jednom dijelu usluga, nepregledno je i nerazumljivo prosječnom građaninu kojem su pak te informacije najpotrebnije. Sjetimo se primjerice kako je medijima teško doći do podataka o uspješnosti medicinski potpomognute oplodnje - što bi trebalo biti javno dostupno, transparentno i pregledno - a kamoli građanima! To će pak otvoriti vrata novoj akreditaciji ustanova, koja je također prijeko potrebna. Za poboljšanje rada bolničkog sustava - najvećeg potrošača u zdravstvenom sustavu - potrebno je reorganizirati bolnički sustav s četiri velika centra te transformirati županijske bolnice u sekundarne bolničke centre. To će se raditi uz jasne uvjete restrukturiranja, garantirane usluge u sekundarnim centrima te uz prateći plan transporta iz svakog dijela Hrvatske. Takva reorganizacija se mora provesti etapno tijekom četiri godine, a bez otpuštanja zdravstvenih radnika! Uspješni primjeri takvih centralizacija se mogu pronaći u Danskoj, koja je s reformom započetom prije više od 20 godina poboljšala ishode liječenja. Tako će se određena specifična stanja rješavati u visokospecijaliziranim ustanovama i time omogućiti iznimna skrb.

Kako bi se to ostvarilo, potrebno je i promijeniti načina financiranja bolnica. Potrebno je uvesti novi model plaćanja bolnica po učinku i postupno povećavati udio plaćanja prema kvaliteti, kao pripremu za dugoročni prelazak na plaćanje po ishodima liječenja.

Već ranije smo otvorili temu o regulaciji rukovoditeljskih pozicija u zdravstvenim ustanovama, a to se spominje i u našem Antikorupcijskom programu. Sve faze imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru moraju biti transparentne i svima osigurati jednake šanse. Glavna odrednica za imenovanja na vodeće pozicije mora biti stručnost, a ne politička podobnost! Potrebno je značajno proširiti statute ustanova tako da definiraju faze selekcijskog postupka, odnosno kriterije odabira, provjeru programa i obrazloženje odabira kandidata. Pri izboru ravnatelja biografije i programi rada svih kandidata moraju biti javno objavljeni, a ako osoba bude izabrana, treba objaviti i imovinsku karticu. Nužno je uvesti dodatan kriterij za odabir ravnatelja: pribavljanje potvrde o nekažnjavanju, uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak za koju je zapriječena kazna zatvora preko 5 godine i potvrda komore o disciplinskim mjerama i etičkim postupcima. Potrebno je ograničiti broj mandata, kako se ne bi stvorile interesne veze!

●       VEĆI BROJ ZDRAVSTVENIH USLUGA

Osnovni temelj zdravstvenog sustava su domovi zdravlja. Potrebno je planirati razvoje domova zdravlja kao nositelja zdravstvene zaštite u društvu. To će se učiniti tako da se prvenstveno poveća broj usluga u domu zdravlja: povećanjem broja liječnika obiteljske medicine, pedijatara i ginekologa, a potom i povećanjem broja specijalističko-konzilijarne zaštite i uvođenjem većeg broja usluga multidisciplinarnih timova. Dobar primjer održivosti primarne zaštite je tzv. norveški model, u kojem se zapošljavaju mladi liječnici kojima se po završetku specijalizacije osigurava vlastiti tim obiteljske medicine. Pravovremeno uvođenje modela koji omogućuje ranu povezanost mladih liječnika s ordinacijama te planirani prijenos ordinacija na novu generaciju liječnika značajno bi pridonijelo stabilnosti sustava primarne zdravstvene zaštite. Broj specijalističkih ambulanti može se značajno povećati dolaskom specijalista iz bolnica, a tako bi se osigurala bolja komunikacija različitih razina zdravstvene zaštite. Potrebno je povećati broj mogućih dijagnostičkih usluga do razine MSCT-a u domovima zdravlja. Primjer toga je uvođenje CT angiografije u Domu zdravlja Zagreb Centar, u kojem se vrhunska pretraga dovela “na prag” građanima. Kako bi domove zdravlja učinili atraktivnijima liječnicima i medicinskom osoblju, treba se značajno administrativno rasteretiti opterećenje postojećih ambulanta, a to se može (i već se primjenjuje u npr. Domu zdravlja Zagreb Centar) uvođenjem administratora. Također, domovi zdravlja trebaju uvesti redovita dežurstva obiteljske medicine, ginekologije, pedijatrije i stomatologije, tako da je s time upoznata cijela zajednica i da se smanji pritisak na bolničke hitne službe. To će sa sobom povući i nove ugovore s HZZO-om, a kako bi radnici bili adekvatno plaćeni za svoj rad.

Sustav naručivanja na pretrage i preglede treba centralizirati! Praćenje listi čekanja i naručivanje mora biti izdvojeni, centralizirani sustav, unutar HZZO-a kao glavne osiguravajuće kuće te se lista čekanja mora objavljivati u stvarnom vremenu. Osnivanjem posebnog tijela unutar HZZO postigla bi se značajna transparentnost, uvid u sve dostupne usluge te bolja raspodjela usluga unutar sustava. Za određene indikacije, odnosno dijagnoze potrebno je uvesti tzv. jamstva vremena čekanja, odnosno garanciju kako će se neke usluge odraditi u određenom roku (kao što je ranije postojao tzv. zlatni sat). Potrebno je pratiti ugovorenu količinu usluga u ustanovama te u slučaju da one uredno izvrše potrebe stanovništva na tom području HZZO-u treba dati mogućnost da pacijenta pošalje u drugu ustanovu ovisno o dostupnosti. Ugovoreni broj usluga treba biti po načelu zadovoljavanja potreba stanovništva i mogućnosti zdravstvenog sustava u pojedinoj županiji te lista čekanja.

Prevencija je ključ zdravlja i to prepoznaju sve naše politike. Radi boljeg provođenja prevencije uvest će se zaseban Fond za prevenciju bolesti putem sustava javnog zdravstva. Iz toga bi se financirali nacionalni preventivni programi za nezarazne kronične bolesti; posebno za kardiovaskularne bolesti, pretilost i šećernu bolest, karcinome te zaštitu mentalnog zdravlja. Potrebna je njihova regulacija, praćenje i poticanje njihovog provođenja. Osim toga, potrebno je napokon počet provoditi Nacionalni plan borbe protiv raka. Također, značajan broj građana obavlja sistematske preglede, međutim oni nisu u tzv. “sustavu”, odnosno liječnici obiteljske medicine ih ne vide automatski, stoga ih je potrebno umrežiti kako se pretrage ne bi ponavljale.

Skrb o starijim osobama nažalost je sve aktualnija, a sukladno tome treba značajne napore uložiti u tzv. aged care. To podrazumijeva povećanje kapaciteta kućne njege, broja njegovatelja, integraciju zdravstvenog sustava i socijalne skrbi te palijativne skrbi.

●       UPRAVLJANJE LJUDSKIM POTENCIJALIMA

Zdravstveni sustav čine zdravstveni radnici koji imaju bogato znanje i vještine. Cilj nam je imati zadovoljne djelatnike (work-life balance) koji će ostati u sustavu zdravstva i moći se adekvatno profesionalno i privatno razvijati. Trebaju se postupno, planirano i jasno povećavati plaće uz automatsko priznavanje svih završenih stupnjeva obrazovanja. Treba se značajno povećati fleksibilnost rada unutar javnog sustava i otvoriti bolje mogućnosti ugovaranja dodatnog rada u javnom sustavu, a uz značajna ograničenja dvojnog rada!

Trošak specijalizacija treba se financirati iz posebnog fonda za specijalizacije iz Ministarstva zdravstva iz kojega bi se bolnicama isplaćivale plaće za specijalizante kako se ne bi novčano opteretile manje ustanove čiji specijalizanti se usavršavaju u velikim regionalnim centrima. Specijalizacije bi se odobravale na razini države prema potrebama pojedinih bolnica i zdravstvenih ustanova. Specijalizanti bi se birali na razini bolnica i zdravstvenih ustanova na temelju jedinstvenog pravilnika koji već postoji! Nakon završetka specijalizacije, mladi specijalizanti odlazili bi u ustanove koje su ih izabrale. Iz fonda Ministarstva posebno bi se alimentirali dodaci na specijalističku plaću ako specijalizant ode na udaljena područja, poput otoke ili u ruralna područja. Tako bismo u nekoj mjeri riješili problem nejednake distribucije liječnika.

Zbog nedostatka medicinskog kadra, potrebno je poticati supsidijarnost i delegiranje zadataka s viših na niže razine zdravstvene zaštite (tzv. task-shifting) gdje god je to moguće, a kako bi zdravstvena zaštita postala još dostupnija i učinkovitija (primjerice, da postupak cijepljenja može provoditi medicinska sestra umjesto liječnika). To bi povećalo i kapacitete određenih djelatnosti kojih trenutačno manjka na tržištu rada, poput njegovatelja/ica.

Hodogram implementacije programa tijekom mandata

ZAKLJUČAK

Naša je vizija sveobuhvatna zdravstvena zaštita koja život svakog građana čini duljim i kvalitetnijim. Svaki dio ovog programa sinergijski doprinosi glavnom cilju - boljoj zdravstvenoj slici što ujedno treba biti i glavno mjerilo kvalitete našeg zdravstvenog sustava. Cjelokupni zdravstveni sustav treba biti uvijek na usluzi građanima i sredstvo putem kojih će moć voditi ispunjene živote.

Izaslanstvo SDP-a predvođeno predsjednicom SDP-a Brodsko-posavske županije Ivanom Ribarić Majanović poklonilo se žrtvama poginulim u VRO „Bljesak“ kod spomen obilježja Kristalne kocke vedrine u Okučanima.

U izaslanstvu su bili predsjednik SDP-a Okučani Boro Ojdanić, županijski vijećnik Boris Šalinski, voditelj i tajnik Savjeta za ratne veterane SDP-a, Vinko Kovačić i Davor Stanković.

U Vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak“ 1995. oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara zapadne Slavonije.

To je bio jedan od ključnih događaja Domovinskog rata. Sudjelovale su 32 postrojbe Oružanih snaga i policije. Život je izgubio 51 pripadnik Hrvatske vojske i policije, dok je 162 ranjeno.

Operacija „Bljesak“ pokazala je snagu i odlučnost Hrvatske vojske za oslobođenje okupiranog područja i navijestila konačnu bitku za slobodu VRO “Oluja“.

U srijedu, 15. travnja 2026. godine, u maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Zaprešiću održana je panel rasprava pod nazivom „Raditi da bismo živjeli“, u organizaciji SDP-a Hrvatske. Panel je dio šireg ciklusa rasprava posvećenih skraćenju radnog vremena kao jednom od ključnih programskih prioriteta stranke.

Panel je moderirao Denis Begić, predsjednik GO SDP-a Zaprešić, dok su sudionici rasprave bili saborski zastupnik Mihael Zmajlović, gradonačelnik Jastrebarskog Zvonimir Novosel te dr. sc. Ivan Matasić, predsjednik SDP-ova Savjeta za digitalno društvo.

U uvodnom dijelu moderator je pozdravio okupljene članove, goste i predstavnike medija te istaknuo kako tema panela nadilazi samo pitanje radnih sati, otvarajući širu raspravu o društvenoj pravednosti. Naglasio je kako tehnološki napredak i rast produktivnosti često ne rezultiraju većim slobodnim vremenom ili boljim standardom za radnike, već ostaju koncentrirani u korist kapitala. Kao ključni cilj istaknuto je zalaganje SDP-a za postupno skraćenje radnog tjedna uz zadržavanje pune plaće te uvođenje prava na digitalno isključenje.

Tijekom panel rasprave sudionici su dodatno elaborirali programske smjernice SDP-a, koje predviđaju kraće radno vrijeme kao alat za postizanje bolje ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Posebno je naglašena potreba za pravednijom raspodjelom koristi od tehnološkog napretka, kao i jačanjem uloge sindikata i kolektivnog pregovaranja u zaštiti prava radnika.

Mihael Zmajlović govorio je o argumentima za uvođenje kraćeg radnog tjedna, ističući da takav model može povećati produktivnost i zadovoljstvo radnika bez smanjenja plaća. Također je naglasio kako je borba za više slobodnog vremena uz dostojanstvene uvjete rada nastavak temeljnih vrijednosti socijaldemokracije u 21. stoljeću.

Zvonimir Novosel osvrnuo se na potencijal kraćeg radnog vremena kao instrumenta za privlačenje mladih obitelji u manje sredine poput Zaprešića, Jastrebarskog ili Vrbovca, ističući njegov utjecaj na kvalitetu društvenog života i lokalni razvoj. Govorio je i o važnosti prava na digitalno isključenje u suvremenim uvjetima rada, gdje su radnici često dostupni poslodavcima izvan radnog vremena.

Ivan Matasić istaknuo je ključnu ulogu sindikata u osiguravanju da skraćenje radnog vremena ne rezultira smanjenjem plaća, već da bude provedeno pravedno i održivo. Također je naglasio potencijal umjetne inteligencije u preuzimanju rutinskih poslova, čime se otvara prostor za smanjenje radnih sati bez pada produktivnosti.

U drugom dijelu panela predstavljeni su konkretni primjeri iz prakse. Istaknuto je kako, iako četverodnevni radni tjedan u Hrvatskoj još nije široko rasprostranjen, sve više tvrtki – osobito u sektorima poput IT-a, marketinga i savjetodavnih djelatnosti – eksperimentira s kraćim radnim vremenom. Kao posebno zanimljiv primjer naveden je slučaj tvrtke iz Zagrebačke županije koja je uvela četverodnevni radni tjedan uz punu plaću.

Kroz reorganizaciju rada u dva tima ta je tvrtka osigurala kontinuitet poslovanja tijekom cijelog tjedna, uz povećanje efikasnosti i zadovoljstva zaposlenika. Naglašeno je kako ovakvi primjeri pokazuju da kraće radno vrijeme nije rezervirano samo za IT sektor, već je primjenjivo i u operativnim i servisnim djelatnostima uz odgovarajuću organizaciju rada.

U raspravi je istaknuto i da se kraće radno vrijeme ne treba promatrati kao trošak, već kao dugoročna investicija u zadržavanje radnika, smanjenje fluktuacije i povećanje stabilnosti timova. Također je otvoreno pitanje treba li rad sve više mjeriti prema učinku, a ne prema broju odrađenih sati, pri čemu su panelisti naglasili pozitivne učinke takvog pristupa na motivaciju, koncentraciju i ukupnu produktivnost zaposlenika.

Nakon panel diskusije uslijedio je dio s pitanjima iz publike, tijekom kojeg su građani i predstavnici medija dodatno otvorili teme vezane uz provedivost i učinke predloženih mjera.

Zaključno, poručeno je kako skraćenje radnog vremena predstavlja ne samo radničko, već i razvojno pitanje koje utječe na kvalitetu života, demografiju i dugoročnu održivost društva. Panel u Zaprešiću još je jednom potvrdio važnost otvorenog dijaloga o budućnosti rada i potrebi prilagodbe suvremenim ekonomskim i tehnološkim izazovima.

SDP Hrvatske nakon mjeseca ožujka u kojemu je diljem Hrvatske organizirao panel rasprave na temu prekarijata, travanj posvećuje problematici skraćenja radnog vremena, još jednom od stupova iz Programske deklaracije SDP-a predstavljene na siječanjskoj konvenciji.

U tom je kontekstu u Velikoj Gorici proteklog vikenda održana panel diskusija pod nazivom „Raditi da bismo živjeli“, koju je moderirala Ivana Mlinar, predsjednica Kluba gradskih vijećnika i SDP-a Velika Gorica, dok su u panel raspravi sudjelovali Mišo Krstičević i Denis Kralj, saborski zastupnici SDP-a te Gordan Gledec, predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a.

U uvodnom dijelu moderatorica je istaknula kako rasprava o skraćenju radnog vremena nadilazi pitanje samog broja radnih sati te zadire u širu definiciju društvene pravednosti. Naglasila je kako tehnološki napredak i rast produktivnosti ne rezultiraju nužno većom kvalitetom života radnika, zbog čega SDP zagovara postupno skraćenje radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće, kao i uvođenje prava na digitalno isključenje.

Tijekom panel rasprave istaknuto je kako je skraćenje radnog vremena jedan od ključnih alata za postizanje bolje ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Panelisti su naglasili da cilj nije smanjenje plaća, već pravednija raspodjela stvorenog bogatstva, pri čemu tehnološki napredak treba služiti cijelom društvu, a ne samo kapitalu. Poseban naglasak stavljen je na ulogu sindikata i kolektivnog pregovaranja kao mehanizama zaštite radničkih prava u uvjetima promjenjivog tržišta rada.

"Sto godina nakon što je uvedeno osmosatno radno vrijeme, moderne tehnologije nam omogućuju daljnji iskorak u borbi za prava radnika, a to je radni tjedan od četiri dana. Promoviranjem skraćivanja radnog tjedna SDP se vraća radničkim temeljima i zastupanju interesa radnika. Omjer plaća direktora u odnosu na plaće radnika sredinom prošlog stoljeća u razvijenim svijetu bio je 1:20, a danas je 1:300 pa i više. Profit je potrebno pravednije podijeliti između radnika i poslodavaca. Dodatnim slobodnim danom radnici će biti zadovoljniji, jednako produktivni, a imat će više vremena za obiteljske obaveze i zaustavit će se iseljevanje u inozemstvo," rekao je tijekom panela Denis Kralj.

U raspravi su otvorena i pitanja konkretne provedbe. Istaknuto je kako umjetna inteligencija i automatizacija mogu preuzeti rutinske poslove, čime se otvara prostor za kraći radni tjedan bez pada produktivnosti. Također se raspravljalo o tome može li kraće radno vrijeme postati važan faktor za privlačenje mladih obitelji u manje sredine poput Velike Gorice ili Vrbovca te doprinijeti kvaliteti društvenog života lokalne zajednice. Panelisti su naglasili i potrebu razvoja novih vještina koje omogućuju veću učinkovitost u kraćem vremenu, kao i važnost zaštite radnika od stalne digitalne dostupnosti izvan radnog vremena.

"Umjetna inteligencija u Hrvatskoj ne bi trebala biti bauk koji donosi otkaze, nego prilika za povijesno skraćenje radnog tjedna. Ako AI poveća produktivnost, taj se dobitak mora podijeliti s radnicima kroz više slobodnog vremena, a ne samo pretočiti u veći profit vlasnika. Rutinske poslove (administracija, logistika) treba što više prepustiti AI-ju kako bi se otvorio prostor za četverodnevni radni tjedan uz punu plaću. Konkurentnost temeljena na izrabljivanju je utrka prema dnu. Podaci iz europskih pilot-projekata pokazuju da su odmorniji radnici fokusiraniji i rade manje grešaka," rekao je tijekom panela Gordan Gledec, dodajući kako socijaldemokratski odgovor na digitalizaciju nije otpor prema tehnologiji, nego zahtjev za digitalnom dividendom koja pripada svima.

"Cilj je društvo u kojem robot ne zamjenjuje radnika da bi ga učinio siromašnim, nego da bi mu oslobodio vrijeme za obitelj, zdravlje i osobni razvoj," poentirao je Gledec.

Predsjednik foruma Seniora SDP-a, Ivo Jelušić, također je naglasio potrebu za povijesnom promjenom vezano uz radno vrijeme, istaknuvši kako za to postoje uvjeti.

"Krajem 19. stoljeća socijaldemokracija se, zajedno sa sindikatima, izborila za osmosatno radno vrijeme. Danas, gotovo 150 godina kasnije, vrijeme je da socijaldemokracija pokrene novu inicijativu za skraćivanje radnog vremena, kao što to sada pokušavamo u Hrvatskoj. Naravno, riječ je o dugotrajnom procesu, ali negdje se mora započeti. Prostora za to, kada je riječ o financijskim kapacitetima, ima. Primjerice, u 2024. godini hrvatski poduzetnici ostvarili su bruto dobit jednaku ukupnom iznosu svih neto isplaćenih plaća njihovim zaposlenicima. Dakle, prostor za promjene postoji," rekao je Jelušić, dodajući kako se država pritom mora pobrinuti za one u javnom sektoru s najnižim plaćama, a posebno za umirovljenike.

"Mnogi od njih žive vrlo teško, često na granici siromaštva. Istovremeno, država za to ima, i mora imati, financijske kapacitete. Hrvatska trenutno izdvaja oko 9,5% BDP-a za mirovine, dok je prosjek u Europskoj uniji oko 13%. Ako druge zemlje mogu izdvajati više, nema razloga da to ne može i Hrvatska," rekao je Gledec.

Poseban dio tribine bio je posvećen konkretnim primjerima iz prakse. Istaknuta je tvrtka s područja Velike Gorice koja je uvela četverodnevni radni tjedan, pri čemu je zadržala ili povećala razinu produktivnosti i zadovoljstva zaposlenika. Uvođenjem rada u dva tima osigurana je kontinuirana dostupnost usluge, dok su radnici dobili dodatni slobodni dan. Ovaj primjer pokazuje kako kraće radno vrijeme nije ograničeno samo na određene sektore, već se može uspješno primijeniti i u industrijskim i servisnim djelatnostima.

U raspravi je naglašeno kako takvi modeli mogu potaknuti promjenu poslovne paradigme – s mjerenja rada kroz sate provedene na poslu prema mjerenju stvarnih rezultata i kvalitete rada. Također je istaknuto da zadovoljstvo radnika, bolje mentalno zdravlje i smanjenje stresa izravno utječu na veću produktivnost i dugoročnu stabilnost poslovanja.

Zaključno, istaknuto je kako Hrvatska mora težiti modelu razvoja koji ne počiva na niskoj cijeni rada, već na kvalitetnim radnim mjestima i dostojanstvenim uvjetima rada. Skraćenje radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće prepoznato je kao ključna mjera za postizanje tog cilja.

Sudionici su naglasili tri ključne poruke: smanjenje radnog vremena ne smije značiti smanjenje plaća, uvođenje mora biti postupno i prilagođeno različitim sektorima te slobodno vrijeme predstavlja važan društveni resurs koji doprinosi zdravlju, kreativnosti i općem blagostanju.

KONTEKST I POZADINA

Nacionalna sigurnost predstavlja jedan od temelja stabilnosti, suvereniteta i prosperiteta svake države. U okolnostima rastućeg trenda ubrzanih globalnih promjena, sve izraženijih geopolitičkih nestabilnosti, tehnološkog napretka i širokog spektra transnacionalnih prijetnji, osiguranje nacionalne sigurnosti postaje sve složeniji i sveobuhvatniji izazov. Stoga bi Republika Hrvatska, iako je članica zapadnih saveza (EU, NATO), trebala kontinuirano jačati vlastite sigurnosne kapacitete, razvijati institucionalni okvir i usklađivati svoje strateške dokumente s ciljem očuvanja stabilnosti zemlje, zaštite građana i obrane nacionalnih interesa.

Euroatlantsko područje nalazi se u turbulentnim vremenima, prije svega zbog transakcijskog djelovanja velikih sila – SAD-a, Rusije, Kine, globalne krize multilateralizma, jačanja autokratskih režima i autokratskih tendencija unutar liberalnih demokracija, neriješenih odnosa na Bliskom istoku i agresivnog ponašanja Izraela. U veljači 2026. godine rat Rusije protiv Ukrajine ušao je u petu godinu bez naznaka svojeg završetka. Nekoliko dana kasnije SAD i Izrael iznenada napadaju Iran i izazivaju geopolitičke šokove prekidajući dobavne pravce energenata (nafte i plina), uz prilično veliki porast cijene i posljedične ekonomske turbulencije na svjetskom tržištu. Paralelno se europske i azijske države naoružavaju brzinom i intenzitetom koji nije viđen od kraja hladnog rata. Članice NATO-a, ali i EU su pod vanjskim i unutarnjim pritiscima, iako nijedna institucija nije još institucionalno ugrožena.

Republika Hrvatska je smještena u strateški važnom dijelu jugoistočne Europe, na raskrižju srednje Europe, Balkana i Mediterana. Geopolitička složenost neposrednog okruženja, koje obuhvaća zemlje zapadnog Balkana, Jadranskog mora i jugoistočnog europskog susjedstva, izvor je brojnih sigurnosnih izazova i rizika. Iako se sigurnosna situacija u regiji značajno stabilizirala nakon razdoblja ratova 90-ih godina prošlog stoljeća, brojni neriješeni politički i etnički sporovi, institucionalna slabost te spor napredak prema euroatlantskim integracijama stvaraju prostor za nestabilnosti koje mogu imati direktan ili indirektan učinak na sigurnost RH. Zapadni Balkan je strateški važna regija u kojoj se isprepliću djelovanja mnogih izvaneuropskih aktera s interesima uvelike drugačijim od europskih. Treba podržati budućnost svih zemalja Zapadnog Balkana u EU, ali ciljevi i metode drugih aktera poput Rusije, Kine, zaljevskih zemalja i Turske često se ne podudaraju s našim.

U sve povezanijem i sve rastuće turbulentnijem globalnom okruženju, RH se suočava s nizom sigurnosnih prijetnji i rizika koji nadilaze nacionalne i regionalne granice. Ove prijetnje oblikuju naše sigurnosno okružje kroz djelovanje brojnih državnih i nedržavnih čimbenika, ubrzani tehnološki razvoj, sve agresivnije kampanje dezinformiranja (FIMI),klimatske promjene, narušavanje energetske sigurnosti te promjene u globalnom međunarodnom poretku. Njihova složenost i međusobna povezanost zahtijevaju sustavan pristup nacionalnoj sigurnosti.

Naša, ali i iskustva drugih država pokazuju da nam je, i uz sve dostupne moderne obavještajne i analitičke alate, još uvijek nemoguće dovoljno precizno predvidjeti izbijanje krize ili rata, ne samo dugoročno, već i u srednjoročnom razdoblju.

STAVOVI I RAZMATRANJA

NATO

Najnovije izjave Trumpa i ostalih čelnika njegove administracije ukazuju na to da bi NATO, barem onaj NATO kakvog ga pamtimo do sada, mogao nestati. Svakako, najvažnije svojstvo NATO-a da djeluje kao snaga odvraćanja kroz garanciju kolektivne obrane svakom danom postaje manje uvjerljivo. Uvjerljivost tog odvraćanja ovisi, prije svega, o političkoj vjerodostojnosti SAD-a. Ta se vjerodostojnost sve češće dovodi u pitanje. NATO, barem formalno, i dalje raspolaže snažnim vojnim kapacitetima (ne nadnacionalno, već kao kolekcija vojnih sposobnosti članica), integriranom zapovjednom strukturom i dugoročnim planovima obrane i razvoja snaga. Međutim, ono što je oslabjelo jest percepcija njegove vjerodostojnosti, ponajviše zbog retorike američkog predsjednika Donalda Trumpa i sve češćih i otvorenijih razmirica između SAD-a i europskih saveznika oko raznih pitanja. Zahtjev za preuzimanje Grenlanda je najeklatantniji primjer odstupanja američke administracije od politike savezništva s Europljanima.  Ovisnost o Sjedinjenim Američkim Državama postaje sve vidljivija upravo u trenucima krize. Istovremeno, političke promjene unutar SAD-a otvaraju pitanje kontinuiteta te podrške. To stvara novu vrstu nesigurnosti – ne onu koja proizlazi isključivo zbog  vanjskih prijetnji, nego zbog neizvjesnosti savezništva. Napad SAD-a i Izraela na Iran te reakcije europskih saveznica je iznenada su postali pitanje s najvećim potencijalom da snažno poremeti odnose između SAD-a i europskih članica NATO-a.

NATO se, vjerojatno, neće raspasti, barem ne još neko vrijeme, ali mogao bi postati, kao što pokazuju i neke tendencije u EU, savez “više brzina”. Istočno krilo (Poljska, Baltik) i dalje će smatrati NATO egzistencijalnim jamcem sigurnosti, dok će zapadne članice sve više promovirati koncept europske strateške autonomije. Neki analitičari smatraju da je NATO još ipak (pre)važan da bi ga SAD potpuno odbacio. Stoga, uvažavajući nemogućnost predviđanja poteza američke administracije, najveći rizik nije potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, nego postupno relativiziranje američkog angažmana u NATO-u. SAD je već počeo  postupno smanjivati svoje sudjelovanje u zapovjednim strukturama i institucijama. Američki Kongres formalno je zabranio da administracija predsjednika Trumpa smanji broj američkih vojnika u Europi ispod 76.000, ali administracija pronalazi načina da zaobiđe ovo ograničenje te postupno, “ispod radara” povlači vojnike iz zapovjednih struktura NATO-a. Nakon prepuštanja dvaju zapovjednih pozicija Europljanima (Joint Forces Command Napulj i JFC Norfolk), SAD ipak zadržava glavnu poziciju u NATO-u, SACEUR-a, kao i Allied Air Command, Allied Land Command i Allied Maritime Command.

To dugoročno erodira utjecaj SAD-a na procese u NATO-u i relativizira snagu odvraćanja, čak i bez velikih formalnih promjena. Treba očekivati da će SAD, barem u mandatu Trumpove administracije, djelovati transakcijski, što znači reagirati kasnije, uvjetno ili ograničeno. Možemo se nadati da će NATO ostati funkcionalan još neko vrijeme, ali će vjerojatno prelaziti iz faze “zajamčene sigurnosti” u fazu “uvjetne sigurnosti”. To tjera europske države da se pripremaju na situacije u kojima će američka podrška biti vjerojatna, ali ne nužno pravovremena, potpuna ili bezuvjetna. Potvrda ove teze vidljiva je u novoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, u kojoj se tvrdi da SAD mora preispitati svoju vojnu prisutnost na zapadnoj hemisferi. Naglasak je na prilagodbi njihove globalne vojne prisutnosti kako bi se suočili s hitnim prijetnjama u vlastitoj hemisferi, posebno s misijama identificiranima u ovoj strategiji, i dalje od područja čija je relativna važnost za američku nacionalnu sigurnost opala u posljednjim desetljećima ili godinama.

EU

Europska obrana jača, investicije u obrambene sustave brzo se i značajno povećavaju, ali već se naslućuju i potencijalni problemi: nejedinstvo vanjske politike, fragmentiranost kapaciteta vojne industrije, nejedinstvo u “zajedničkim” projektima (npr. projekt novog europskog borbenog aviona, više multinacionalnih projekata PZO,…), nedostatak jedinstvene strateške vizije kolektivne obrane…

Europska obrambena tehnološka i industrijska baza ostaje fragmentirana duž nacionalnih linija, sprječavajući punu eksploataciju potencijala ekonomije razmjera. Tako, još uvijek otprilike 75 % nedavnih izdataka za nabavu zemalja EU odlazi dobavljačima izvan EU-a, uglavnom SAD-u. Unatoč značajnom povećanju nominalne potrošnje, europska obrambena industrija teško povećava proizvodnju streljiva, raketa i obrane od dronova potrebnom brzinom i količinom.

Povećanje izdvajanja za obranu (ukupna potrošnja članica EU u 2025. iznosi oko 381 milijardi €, 11-postotno povećanje u odnosu na 2024.) nije popraćeno dovoljnim stupnjem standardizacije, zajedničke nabave i industrijske koordinacije. EU se suočava s ozbiljnim nedostacima u sposobnostima za visoki intenzitet ratovanja. Ključne praznine koje treba riješiti do 2030. uključuju:

• Protuzračna i proturaketna obranu: uspostava integriranog “europskog zračnog štita”.

• Strateške potporne sposobnosti: poboljšanje zračnog dopunjavanja goriva, strateškog zračnog prijevoza i prikupljanja obavještajnih podataka.

• Vojna mobilnost: uspostava sveobuhvatne mreže na razini EU-a za brzo premještanje trupa i opreme, s rokom do 2027.

• Kibernetička sigurnost, umjetna inteligencija i elektroničko ratovanje, poboljšanje kontrole elektromagnetskog spektra (EMS).

Pojedine nove/stare inicijative (Europa više brzina, E3, europska inačica “5 Eyes”, koalicije voljnih, odlučivanje većinom umjesto konsenzusom,…) prijete jedinstvu EU. Nasuprot tome, određene inicijative trebale bi pokazati mogućnost jedinstvenog djelovanja i u području zajedničke sigurnosti i obrane. EU-ova “Spremnost 2030” treba riješiti te izazove kroz nekoliko projekta: Istočni Flank Watch, Europska inicijativa za obranu dronova, Europski zračni štit i Europski svemirski štit.

Na nacionalnoj razini članice bi trebale i dalje povećavati izdvajanja za obranu, značajno i brzo povećati zalihe streljiva i projektila, ojačati PZO i PRO sustave (s posebnim fokusom na razvoj i opremanje sustavima za borbu protiv dronova), razviti pričuvu i mobilizacijske kapacitete, unaprijediti zaštitu kritične infrastrukture te tražiti rješenje za problem demografije koji se neposredno reflektira na broj osoba spremnih za obranu. Nedostatak radne snage problem je koji se javlja i u ovom području. Po nekim procjenama europski obrambeni sektor zahtijeva više od 250000 dodatnih kvalificiranih tehničara i inženjera u sljedećih pet godina, što predstavlja značajan izazov nedostatka vještina.

EU kolektivno treba razviti koncept okrupnjavanja proizvodnih kapaciteta i brzo povećati proizvodnju za potrebe kolektivne obrane, standardizirati opremu (ako treba, kopirati rješenja NATO-a) i razviti vlastite strateške sposobnosti koje će zamijeniti američke (posebno: C4ISR, nadopuna gorivom u zraku, strateški prijevoz zrakom, sateliti, logistika), uspostaviti funkcionalni i operativni mehanizam brze vojne spremnosti. U te projekte trebalo bi uključiti i partnere (UK, Norvešku, Kanadu).

Europa ne smije biti ta koja će dići ruke od NATO-a, već se mora truditi da NATO preživi kao funkcionalna organizacija kolektivne obrane, makar i s određenim slabostima. U tom se smislu mora pripremati za scenarije u kojima američki doprinos kolektivnoj obrani i odvraćanju neće biti brz i snažan, kao što se to do sada podrazumijevalo i očekivalo.

OSRH

OSRH moraju biti sposobne prilagoditi se promjenama kako bi ostale uspješne, relevantne i sposobne u svijetu kojeg obilježava tehnologija koja se često razvija brže nego institucije i organizacije koje koriste tu tehnologiju.

OSRH moraju biti organizirane fleksibilno, prvenstveno po modelu manjih, operativno samodostatnih borbenih postrojbi, što će im omogućiti brzu prilagodbu novim rješenjima. Isto tako, sustav zapovijedanja i nadzora (C2) mora biti interoperabilan (vertikalno, kroz cijelu vlastitu strukturu i sve domene ratovanja, i horizontalno, sa saveznicima) te žilav i fleksibilan na napade i ometanja. Svakako, ključna rješenja budućeg ustroja OS trebaju bit utemeljena na stručnoj raspravi.

Najveću razinu prioriteta moraju imati sustavi koju nam garantiraju zaštitu od napada iz svih domena, zraka, svemira, mora, kopna, kibernetičkog prostora. Ključni prioriteti RH u području obrane mogu se sažeti kako slijedi:

• Procesi nabave koji su pokrenuti moraju se završiti, sustavi se moraju što prije staviti u operativnu uporabu, a vojna organizacija se mora njima prilagoditi kroz organizacijska i doktrinarna rješenja, te obuku poslužitelja.

• U slijednim koracima, potrebno je kontinuirano revidirati obrambene planove i planove za strukturiranje naših snaga, što bi moglo rezultirati revizijom liste sposobnosti koje nam kritično nedostaju. Radi se, prije svega, o

• sustavima za cjelovitu, slojevitu protuzračnu obranu kratkog i srednjeg dometa, uključivo i obranu protiv dronova,

• razvoju jedinstvenog, modernog i žilavog zapovjedno-informacijskog sustava,

• nabavi sustava koji obilježavaju moderne sukobe–dronove svih vrsta i sposobnosti, u svim domenama (zrak, kopno, more, podmorje), te se za te sustave trebamo pripremiti, također organizacijski, doktrinarno i personalno

• osiguranju dovoljnih sposobnosti za precizne udare na velikim daljinama, uz naglašenu potrebu obnove zaliha streljiva (posebno, tzv. “borbeno odlučujuće streljivo”),

• pomorskim sposobnostima za nadzor mora i odvraćanje, kao što su radari, senzori, raketni sustavi, višenamjenski brodovi,

• jačanju otpornost i žilavosti cijelog sustava kroz izgradnju potpornih sposobnosti, kao što su logistički kapaciteti, streljivo, vojna mobilnost, infrastruktura

• unaprjeđenju sposobnosti sigurnosno-obavještajnih djelatnosti (SIGINT, ISTAR…)

• unaprjeđenju sposobnosti elektronskog ratovanja (EW), poglavito u domeni ometanja (dronovi).

Svakako se ne smije zaboraviti ni potencijalno najveći problem, a to je osiguranje potrebnog ljudskog potencijala. S jedne strane, sve je manji odaziv vojnom pozivu, a s druge, obrazovna kvaliteta se sve više razlikuje od potreba modernih OS (VVS iz područja tehničkih i prirodnih znanosti). To je, uglavnom, rezultat nepovoljnih demografskih trendova. Zbog toga pristup tom problemu podrazumijeva razradu politika i planova za efikasnije privlačenje mladih ljudi, prvenstveno kroz unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta. Vojska neće biti jača ako nabavljamo nove sustave, a zanemarujemo ljude koji će koristiti te sustave. To je važno razumjeti jer to znači i odgovarajuću strukturu vojnog proračuna. Na primjer u NATO-u se kao optimalni model navodi struktura troškova u približnim odnosima 50%-30%-20%, a odnose se na razmjere između troškova za osoblje-operativnih troškova i održavanja-opremanja i modernizaciju. Naravno, to je iskustveni, okvirni model, a konkretna rješenja ovise o strateškim ciljevima i planovima pojedinih država u NATO-u.

OS moraju inzistirati na prihvaćenim načelima vojnog profesionalizma, uz sve veći naglasak na obrazovanju i vojnom školovanju svojeg kadra. Posebno, uz naglasak na kvaliteti, stručnosti i načelima meritokracije, OS moraju ostati depolitizirane, što se posebno odnosi na vojni vrh. To se može postići kvalitetnom i kontinuiranom pripremom i obrazovanjem vojnog, ali i civilnog upravljačkog sloja u obrambenom sustavu i šire (MORH, Sabor,…). Najvažnije, postojeće zakonske odredbe u tom smislu treba provoditi striktno, bez izuzetka (npr. djelatne vojne osobe ne mogu obnašati dužnosti koje se smatraju političkim).

Odluku o vraćanju obavezne vojne obuke (TVO, Temeljno vojno osposobljavanje) za šire slojeve hrvatskih građana treba pozdraviti. Međutim, uz prepoznavanje određenih, trenutno nedovoljno dobro definiranih rješenja (trajanje TVO, širina obuhvata obveznika, pitanje TVO za žene,…), uvođenje TVO treba pažljivo pratiti uz kontinuirano predlaganje promjena s primarnim ciljem da se cijeli projekt unaprijedi i poboljša. Treba naglasiti da vraćanje obaveznog vojnog osposobljavanja neće nužno povećati popunu djelatnog sastava, ali je ipak kritično važno za obuku širih slojeva populacije za potrebe ustrojavanja kvalitetne pričuve.

MORH

Treba razumjeti da je nabava novog, modernog oružja samo jedan od koraka u procesu modernizacije Oružanih snaga. Cjelovit pristup modernizaciji podrazumijeva definiranje strategija, planova i politika, ciljeva, procjenu prijetnji, analizu trendova ratovanja, te slijednoj prilagodbi doktrinarnih i taktičkih rješenja. Treba inzistirati na izradi novih i kontinuiranoj reviziji postojećih strateških dokumenata (Strategija nacionalne sigurnosti, Strategija obrane) te na unaprjeđenju sustava obrambenog planiranja (Dugoročni plan razvoja OSRH, godišnji planovi razvoja,…). Vremena brzih promjena nameću potrebu da se strateški dokumenti donose u kraćim ciklusima (npr. može se razmotriti uvođenje zakonske odredbe da svaka nova vlada donosi svoju Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane, a da DPR pokriva kraći vremenski okvir, cca 6 – 8 godina), čime bi se osiguravala fleksibilnost te politički i stručni nadzor nad razvojem OS-a.

Glavna zadaća MORH-a je izrada proračuna za obranu i nadzor njegovog izvršenja. Pored toga MORH mora definirati planove i politike za realizaciju obrambenih ciljeva. Pored procesa obrambenog planiranja, obrambene politike te personalne politike, najvažniji aspekt provedbe tih politika je opremanje i modernizacija OSRH, odnosno nabava vojne opreme. Za kvalitetnu i transparentnu nabavu potrebni su kvalitetni i transparentni dokumenti strateškog i provedbenog planiranja.

Hrvatska se obvezala izdvajati velika sredstva u razvoj vojnih sposobnosti (odluka o izdvajanju za obranu na razino od 5 % od BDP-a do 2030), što će zasigurno biti veliki politički i socijalni izazov za cijelo društvo. Za ilustraciju veličine tog izazova, uz procjenu da će nam BDP u 2026. biti oko 100 milijardi eura, kada bi u ovom trenutku izdvajali za obranu u relativnom iznosu od 5 % od BDP-a, proračunska izdvajanja za obranu bila bi oko 5 milijardi eura, odnosno proračun za obranu (na razini 3,5 % od BDP-a) bio bi oko 3,5 milijardi eura.

Proračun za obranu za 2026. iznosi 1,63 milijarde eura, što bi, uz iznos za braniteljske mirovine koji se pripisuje “troškovima obrane” (Defense Expenditures), moglo biti malo iznad 2 % od BDP-a. Može se zaključiti da će u narednim godinama podizanje proračuna za obranu s ciljem dostizanja 3,5 % biti teška zadaća.

Izdvajanja za nabavu u narednim godinama bit će velika. Najavljeno je investiranje od 1,9 milijardi eura za tenkove Leopard, haubice Caesar, kamione Tatra, protu-dronske sustave, ali bez korveta (€600M-1200M) i PZO sustave (€1000M-1500M). Stoga bi Hrvatska trebala maksimalno koristiti kolektivne mehanizme financiranja razvoja vojnih sposobnosti koji se razvijaju u EU (za usporedbu, kroz SAFE Hrvatska je zatražila “samo” 1,7 milijardi eura, a Mađarska 16 milijardi eura).

Izuzetno je važno da se procesi vezani uz obnovu i modernizaciju OS odvijaju zakonito i transparentno. U tom cilju Ministarstvo obrane RH, kao civilno i političko tijelo koje upravlja razvojem OS i nadzire njihov rad, mora biti sastavljeno dominantno od profesionalnih, karijernih civilnih dužnosnika, lojalnih Ustavu i zakonima, a ne političkim strankama. Poslovni procesi u MORH-u trebaju proći reviziju i treba razmotriti da se određene izvršne funkcije prebace u Oružane snage ili da se, eventualno, razmotri stvaranje agencijskog modela koji bi preuzeo određen broj izvršnih procesa. Organizacijska struktura Ministarstva obrane se mora racionalizirati, što znači smanjiti i pojednostaviti. To se može postići stvaranjem jednostavnije i pliće organizacijske strukture (trenutno je 10 % pozicija u MORH-u upravljačko), uz podizanje kvalitete civilnih dužnosnika i smanjivanje broja djelatnih vojnih osoba u MORH-u (koji su vrlo često na civilnim pozicijama). Time se dodatno naglašava uloga MORH-a po pitanju osiguravanja zdravih civilno-vojnih odnosa i civilnog nadzora nad Oružanim snagama.

HRVATSKA VOJNA INDUSTRIJA

Hrvatska namjerava potrošiti prilično velika sredstva na nabavu vojne opreme u cilju povećanja sposobnosti OSRH. Velikim dijelom ta će se sredstva osigurati kroz kolektivne mehanizme EU, ali ipak najveći dio tih sredstava doći će iz vlastitih proračunskih izvora. Zbog toga utrošak tih sredstava mora biti zakonit i transparentan.

Jedan od ciljeva u procesu nabave vojne opreme mora biti da se što veći dio tih investicija usmjeri u nacionalnu industriju. To je teška i zahtjevna zadaća koja mora uključivati ne samo MORH već i brojne druge institucije države. Hrvatska mora, kroz reformu zakonskog okvira i unaprjeđenje organizacijskih rješenja u MORH-u i propisivanje drugačijih, jednostavnijih poslovnih procesa, jasnije i znatno snažnije pomagati razvoj proizvodnje vojne opreme i naoružanja u hrvatskim poduzećima.

Naša je industrija vojne opreme, na žalost, radikalno smanjena. U ovom trenutku dobro posluje svega nekoliko firmi koje su se usmjerile na međunarodno tržište jer potrebe OSRH za vojnom opremom ne garantiraju ni jednoj firmi preživljavanje na tržištu.

Državne institucije (MORH, MF, MG) moraju biti energičnije i efikasnije u pregovorima o nabavi vojne opreme te ugovarati obavezu reinvestiranja u domaću industriju. Ovi aspekti u ugovorima o nabavi moraju biti precizniji, a nadzor njihove realizacije mora biti puno efikasniji.

Jedan od pristupa podrazumijeva veće investiranje u istraživanje i razvoj (R&D). Pored jasnijih i eksplicitnijih zakonskih rješenja u pomaganju R&D domaćih privrednih subjekata, potrebne su i promjene u državnim institucijama. Tako bi MORH trebao vratiti organizaciju za istraživanje i razvoj u svoj organizacijski sastav. Od te organizacije ne treba očekivati da se bavi R&D (što je za administraciju male države, kao što je RH, preteška zadaća). Takva bi organizacija bila zadužena za prepoznavanje potencijalnih kompanija na tržištu, koordinaciju napora u R&D između privrednih subjekata i države (MORH-a) te nadziran i planiran angažman proračunskih sredstava za R&D kroz prepoznate firme u području od interesa za obranu.

Zaključci – Strateške opcije RH vezane uz ibranu i sigurnost

Hrvatska je mala država ograničenih gospodarskih i vojnih resursa, uključujući i ljudski potencijal, geografskim položajem i oblikom izložena nestabilnom zapadnobalkanskom prostoru, pomorska država s dugom obalom i država bez strateške dubine teritorija. Hrvatska svojom veličinom, ekonomskom snagom i vojnim potencijalima neće biti u poziciji presudno utjecati na sudbinu NATO-a i EU.

S druge strane, Hrvatska će imati svoj značaj i može biti bitna poluga u jugoistočnoj Europi, prvenstveno zbog geografskog strateškog položaja i dobavnog pravca opskrbe energentima (LNG Krk i JANAF) bitnim za dio članica NATO i EU u cilju ojačanja energetske sigurnosti.

Za Hrvatsku je važno da se ne stavi u poziciju da bira između SAD i Europe. Hrvatskoj mora biti u interesu da SAD ostane aktivno angažiran u NATO-u, a da EU nastavi s izgradnjom i jačanjem obrambenih sposobnosti uz zadržavanje pragmatičnog pristupa suradnji sa SAD-om. Problem je u tome što EU ne može dovoljno brzo razviti potrebne sposobnosti kojima bi, u obrambenom smislu, bila neovisna o američkim vojnim kapacitetima.

Promjene u našem užem i širem okružju, brze promjene u trendovima u načinu ratovanja te izuzetno brz razvoj tehnologije koja se može koristiti za vojne svrhe otežava donošenje odluke o specifičnim vojnim sustavima koji će i u bliskoj budućnosti imati svoju relevantnost u obrani zemlje. Moderni vojni sustavi, posebno oni najskuplji, nabavljaju se s očekivanjem da će trajati nekoliko desetaka godina. Sadašnja iskustva nam govore da se današnji sustavi, temeljeni na novim tehnologijama, uvode u oružane snage brzinom koja je veća od sposobnosti obrambenih sustava da se prilagođavaju tim promjenama. Tako nam iskustva iz rata u Ukrajini ukazuju da se dronovi (sustavi, doktrina i taktika njihove uporabe) i sustavi za borbu protiv dronova, kao relativno novi fenomeni u ratovanju, mijenjaju gotovo na mjesečnoj razini.

1. Održavanje savezništva sa SAD-om

Iako se u ovom trenutku može činiti kontra intuitivnim, Hrvatska mora održavati dobre odnose sa SAD-om, kao najsnažnijom članicom NATO-a i najvećom vojnom i ekonomskom silom na svijetu. Mnogi analitičari smatraju da Amerika nakon Trumpa neće više biti ista kao prije Trumpa. SAD će vjerojatno ublažiti neke ekstremne politike i stavove prema europskim saveznicima i NATO-u, ali Europa treba očekivati drugačiju Ameriku: vrijednosti koje podržava većina američkog društva klize udesno,  američki ekonomski, politički i vojni fokus se seli na Daleki istok, a Europska unija, koja nije nikad ni bila omiljena u američkim vladama, dobiva drugorazredni značaj.

U odnosu prema SAD-u, Hrvatska treba održavati partnerstvo u mjeri u kojoj je to realno i racionalno moguće. Za Hrvatsku, kao i za većinu europskih država, SAD ostaje ključan po pitanju visokotehnoloških sposobnosti, obavještajnih kapaciteta, strateškog odvraćanja, strateškog prijevoza snaga i preciznih vatrenih udara na velikim daljinama. Međutim Hrvatska ne smije planirati obranu pod pretpostavkom da će SAD automatizmom ponuditi pomoć. Jednako tako, naša zemlja se ne smije automatski podređivati svakom američkom vojno-političkom djelovanju.

NATO, ako i krene u krivom smjeru, vjerojatno se neće odmah raspasti, već će postupno gubiti kredibilitet i uvjerljivost. Hrvatskoj treba neko vrijeme (5 – 10 godina) da izgradi vojne sposobnosti koje bi joj garantirale zadovoljavajuću razinu odvraćanja i obrane. Međutim, neovisno o raspravama o dugovječnosti, efikasnosti i kredibilnosti vojno-političkih saveza, interoperabilnost OSRH-a s oružanim snagama saveznica (NATO i EU) ostaje jedna od prioritetnih smjernica za njihov daljnji razvoja.

2. Intenzivna potpora razvoju strateške autonomije EU

Odnos prema EU treba biti središnji stup hrvatske strategije. EU ipak nudi ono što Hrvatska sama ne može postići. Prije svega, u području obrane i sigurnosti to je ekonomija razmjera, industrijska baza, financiranje, logistička potpora. Bilo bi dobro da se europski obrambeni identitet razvija unutar NATO-a, barem narednih nekoliko godina. U nekim se europskim krugovima razmatra opcija može li NATO postojati bez SAD-a, a instituti i think-tankovi analiziraju koliko godina i koliko novca, vojnika i vojne opreme treba Europskoj uniji da se stvori “Europski” NATO.

Ako se ta ideja pokaže neprovedivom, za Hrvatsku jedina alternativa NATO-u može biti Europska unija i njezin razvoj u smjeru organizacije koja bi bila samostalna i uvjerljiva kao obrambeni savez. Ali EU je relativno daleko od statusa organizacije koja bi imala uvjerljivost koju je do nedavno uživao NATO. EU, za razliku od NATO-a, nema jednu članicu koja je dominantna i “ravnopravnija” od ostalih, te će donošenje odluka, posebno u području obrane, biti teško.

Hrvatski utjecaj na zbivanja u EU i njezini vanjskopolitički dometi nisu veliki, ali su važni i ne smiju se zanemariti. Hrvatska mora aktivno dati maksimalni doprinos stvaranju strateške autonomije EU-a i njezinih vojnih mehanizama i sposobnosti. U tom smislu, EU treba jedinstvo, pri čemu svaka disidentska  članica može oslabiti takav projekt.

3. Oslanjanje na vlastite snage

Iako je ovo najlošiji scenarij, i za sada malo vjerojatan, za njega se treba pripremati stalno i u najvećoj mogućoj mjeri.

Moguća degradacija kohezije i kredibiliteta NATO-a, turbulencije unutar Europske unije te spekulacije o povlačenju SAD-a iz Europe (uključivo Balkana) mogu potencijalno stvoriti krajnje nepovoljno sigurnosno okruženje za malu zemlju kao što je Hrvatska. Više kao još jedan dokaz brzih promjena u svijetu i nemogućnosti predviđanja događaja u području nacionalne sigurnosti čak i u srednjoročnim vremenskim okvirima, vrijedi primijetiti da je Strategija obrane RH, usvojena u kolovozu 2025., navela da ne postoje izravne vojne prijetnje Republici Hrvatskoj zahvaljujući njezinu članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. Ovakav stav postaje sve više upitan i Hrvatska mora žurno razviti nove strateške opcije i politike kojima će smanjiti rizik ugroza vlastite sigurnosti u odsustvu čvrstih garancija kolektivne obrane.

Hrvatska je članica NATO-a i EU. Obje organizacije još uvijek pružaju određene garancije kolektivne obrane. Hrvatska mora razviti koncept obrane po kojem bi bila sposobna izdržati inicijalnu fazu krize ili napada te zatražila pomoć saveznika i integrirala svoje obrambene kapacitete sa savezničkim. To znači da mora izgraditi sposobnosti za preživljavanje i odbacivanje napada, nakon čega bi mogla očekivati pomoć saveznica (NATO i/ili EU). Realna nepoznanica, sada i u budućnosti, ostaje: može li se Hrvatska stvarno oslanjati na  mehanizam garancija kolektivne obrane NATO-a i EU (North Atlantic Treaty, članak 5; Treaty on European Union, članak 42/7). Ni jedan od tih mehanizama nema povijesnu potvrdu (čak se ni aktiviranje članka 5. nakon terorističkog napada na SAD 11 rujna 2001. ne može interpretirati kao stvarno aktiviranje klauzule o zajedničkoj obrani).

Hrvatskoj preostaje oslanjanje na te mehanizme kolektivne obrane sve dok oni i formalno postoje. Međutim, odgovornost svih ključnih institucija nadležnih za nacionalnu sigurnost je da se država uvijek sprema, u mjeri u kojoj je to realno moguće, na “najgori scenarij”— na obranu vlastitim snagama.

Dodatni izazov čini brzo naoružavanje nekih od naših susjeda, koji uz velike projekte nabave inozemne vojne opreme, nastavljaju s razvojem vlastite vojne industrije, uz povećanje proračuna za obranu. To pred sustav obrambenog planiranja i nabave oružja i opreme postavlja velike dileme jer pogreške u odabiru smjera opremanja Oružanih snaga mogu biti skupe i opasne.

U svim opcijama, Hrvatska se mora fokusirati na pitanja osiguranja efikasne vojne organizacije te potrebnog broja kvalitetnog osoblja na svim razinama. Hrvatski obrambeni potencijali, u smislu organizacije i kvalitete osoblja, moraju biti sposobni i fleksibilni brzo prihvatiti nova rješenja koja nam danas možda nisu ni poznata u potpunosti. U tom smislu, intenzivno investiranje u ljudski potencijal, prije svega kroz mehanizme privlačenja i zadržavanja osoblja. To podrazumijeva kontinuirano investiranje u kvalitetu života i rada profesionalnih vojnika. Isto tako, jačanje pričuve (obuka, opremanje) mora biti jedan od najviših prioriteta u budućim planovima razvoja obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske.

U tom cilju treba nastaviti s intenzivnim, na žalost uvijek dugim i skupim razvojem i modernizacijom naših Oružanih snaga. Treba podržati značajne napore koji su uloženi u zadnjih desetak godina u razvoj sposobnosti OSRH. Pitanje obrane domovine i pitanje razvoja Oružanih snaga moraju imati nadstranački tretman i široku političku i socijalnu potporu u Hrvatskoj.

Šume i vode nisu samo prirodni resursi, one su temelj opstanka i razvoja Hrvatske, a način na koji njima gospodarimo jedan je od najboljih pokazatelja stvarnog domoljublja. Ovaj vikend obilježavamo Svjetski dan šuma i Svjetski dan voda, a u SDP-u te datume shvaćamo kao trenutak za ozbiljno upozorenje. Naše prirodno bogatstvo je iznimno: čak 95 % naših šuma je prirodnog podrijetla, za razliku od mnogih europskih koje su pretvorene u plantaže i monokulture. Također, po količini dostupne vode spadamo među najbogatije zemlje u Europi, s prosječnom količinom raspoložive vode od oko 30 000 m3 po stanovniku godišnje. Ipak, to bogatstvo vrijedi isključivo onoliko koliko njime znamo upravljati. Nažalost, državne tvrtke poput Hrvatskih šuma odavno su postale sinonim za afere, netransparentnost i prebacivanje odgovornosti.

Posljedice takvog nemara izravno ugrožavaju kvalitetu života građana. Park-šuma Marjan u Splitu ogledni je primjer kraha sustava zbog dugotrajnih problema sa sanacijom nakon najezde potkornjaka i nevremena, a sada i zbog opasnosti od požara uslijed zaostale drvne mase i upravljačkih sukoba. U vodnom gospodarstvu situacija je jednako alarmantna: iako smo bogati vodom, više od polovice vode gubi se zbog zastarjele infrastrukture. Budući da se veliki projekti ne mogu financirati isključivo iz nacionalnih sredstava, ovisnost o europskim fondovima dodatno je ogolila slabost sustava jer provedba katastrofalno kasni. Posebno zabrinjava podatak da je do sada završeno tek oko 33 % projekata iz OPKK-a, dok u okviru PKK-a još uvijek nema završenih projekata, a iz NPOO-a je završeno mizernih 13 %. Ništa bolja situacija nije ni s Nacionalnim projektom navodnjavanja (NAPNAV) koji je Vlada donijela još 17. studenoga 2005. godine s ciljem uvođenja navodnjavanja na 65 000 hektara poljoprivrednog zemljišta (oko 6 % obradivih površina) do 2020. godine. Taj cilj nije ostvaren. Danas se u Hrvatskoj navodnjava tek oko 36 000 hektara, odnosno oko 3 % obradivog zemljišta, a procjenjuje se da stvarnih korisnika izgrađenih sustava nema više od 30 %.

Uz alarmiranje na ove probleme SDP već ima izgrađena, jasna stajališta koja ćemo odmah po preuzimanju vlasti pretočiti u konkretne zakone i mjere. Naša rješenja idu u smjeru temeljite reforme sustava gospodarenja šumama kroz uspostavu pune transparentnosti, jačeg nadzora i vraćanja ovlasti struci. U vodnom gospodarstvu prioritet nam je modernizacija vodno-komunalne infrastrukture radi smanjenja gubitaka te uvođenje jasnih rokova za realizaciju EU projekata. Sustav navodnjavanja izravno ćemo povezati s politikom prehrambene sigurnosti i ubrzati njegovo širenje, dok ćemo istovremeno potaknuti ulaganja i otvoriti prostor za razvoj marikulture kao strateške gospodarske grane za koju imamo odlične prirodne uvjete. Nećemo zaboraviti radnike Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda koji sustav održavaju na svojim leđima. Prekarni rad treba postati prošlost i radnicima treba osigurati dostojanstvene plaće, stabilna radna mjesta i jasna prava. Upravljanje nacionalnim blagom mora konačno postati primjer odgovornosti usmjerene javnom interesu, sustav koji donosi rezultate, a ne izvor stalnih afera i odgađanja.

Oliver Martinić, mag. ing. agr.
Voditelj SDP-ovog Savjeta za poljoprivredu i hranu

Danas je na zagrebačkom groblju Mirogoj izaslanstvo SDP-a Hrvatske položilo vijence i zapalilo svijeće povodom obljetnice smrti stožernog generala Petra Stipetića i brigadira Dražena Jakopeca, bivšeg ravnatelja Hrvatskog centra za razminiranje.

Delegaciju je predvodio predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, uz voditelja Savjeta za ratne veterane SDP-a, umirovljenog pukovnika Vinka Kovačića. Komemoraciji su se pridružili i članovi platforme Možemo!, predvođeni Nenadom Ljubićem.

Na godišnjicu smrti dvojice suosnivača Savjeta za ratne veterane SDP-a, izaslanstvo je na njihovim posljednjim počivalištima odalo počast i prisjetilo se njihovog doprinosa obrani Hrvatske, ali i kasnijeg javnog i političkog djelovanja.

Petar Stipetić i Dražen Jakopec bili su među utemeljiteljima Savjeta za ratne veterane te su svojim iskustvom i autoritetom dali važan doprinos oblikovanju politika stranke prema braniteljskoj populaciji.

Sudionici komemoracije istaknuli su kako se s poštovanjem i zahvalnošću prisjećaju Petra i Dražena, ali i svih hrvatskih branitelja koji su dali nemjerljiv doprinos u obrani domovine. 

Izaslanstvo SDP-a predvođeno v.d. predsjednicom SDP-a Zadarske županije Vedranom Mišković polaganjem vijenca i paljenjem svijeća, obilježilo je 33. obljetnicu VRO "MASLENICA '93".
U izaslanstvu su bili, Daniel Radeta, predsjednik SDP-a Zadra, Erol Gaši, potpredsjednik SDP-a Zadra, Mihovil Valčić, predsjednik SDP-a Preko, županijski vijećnik Jure Zubčić, predsjednik Savjeta za ratne veterane SDP-a Hrvatske Vinko Kovačić, tajnik Savjeta Davor Stanković te predsjednik Savjeta za ratne veterane Zadarske županije Goran Perović-Mungos.

VRO "MASLENICA '93" je jedinstvena iz više razloga. Najvažnije je da je uspješno izvedenom vojno-redarstvenom operacijom prometno povezan sjever i jug Hrvatske. Također, normaliziran je život Zadra i zadarskog zaleđa koji je bio neizdrživ agresorskom opsadom i svakodnevnim granatiranjem.

Velika vrijednost ove vojno-redarstvene operacije je i tome da se u najvećem srazu hrvatskih vojno-redarstvenih snaga i najelitnijih agresorskih postrojbi našom pobjedom podigao moral te su se nagovijestile mogućnosti Hrvatske vojske za oslobođenje okupiranih područja.

S ponosom i najdubljim poštovanjem poklonili su se suborcima poginulima u VRO "MASLENICA '93".

Njih 127 iz svih krajeva Hrvatske položilo je živote za slobodu i nezavisnost naše Domovine. Vječna im slava i hvala!