Klub zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru bio je domaćin okruglog stola “25 godina drugog mirovinskog stupa”. Pokrovitelj i moderator rasprave bio je predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Mišo Krstičević. Uz skoru obljetnicu stupanja na snagu djelomične privatizacije mirovinskog sustava, Krstičević je potrebu evaluacije njenih objektivnih dosega ilustrirao dvjema nedavno objavljenim činjenicama.

“Obavezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj izgubili su u ožujku 2026. točno 604,4 milijuna eura. Bankari i fond-menadžeri kažu da je kriv Trump koji je zaratio s Iranom. Nedavno se također pokazalo da su mirovinski fondovi u posljednjih 5 godina, kada se oduzme inflacija, zaradili nula eura. Ne znam je li i za to kriv Trump, ili iranske mule, ali mislim da je krajnje vrijeme”, rekao je Krstičević, “da se i mi zapitamo možemo li mirovinski sustav popraviti tako da bolje služi hrvatskim umirovljenicima, a manje menadžerima stranih banaka, fondova i mirovinskih osiguravajućih društava?”

Uvođenje drugog stupa najviše su kritizirali Gojko Bežovan, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Željko Garača, profesor emeritus Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno (BUZ), dok su privatne mirovinske fondove najviše branili Danijel Nestić, znanstveni savjetnik u trajnom izboru, predstojnik Odjela za tržište rada i socijalnu politiku Ekonomskog instituta u Zagrebu, bivši ministar Rada i mirovinskog sustava iz redova SDP-a Mirando Mrsić te predsjednik stranke Glas Stanko Borić.

U raspravi su, uz nazočnost saborskih zastupnika oporbe, sudjelovali i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a te Milan Radulović iz SDP-ovog Savjeta za odnose sa sindikatima, rad, mirovinski sustav i socijalnu politiku.

Gojko Bežovan je izrazio nezadovoljstvo time što pokrovitelj rasprave o mirovinskom sustavu nije matični Odbor, odnosno što saborska većina ovakvu raspravu pokušava izbjeći.

“Kakva je to mirovinska reforma bila, kada se i dalje dominantno ulaže u državne obveznice? Znači država i dalje posuđuje sama sebi preko posrednika koji mu to skupo naplaćuje”, konstatirao je Bežovan, dodajući da se prije 25 godina radilo o financijalizaciji mirovina i kolonizaciji predvođenoj Svjetskom bankom, što je usporedio s aktualnom “kolonizacijom” u ime OECD-a.

Mirando Mrsić je kritizirao kritičare drugog stupa da zastupaju “nacionalizaciju”.

“Ne želim da se to vezuje za SDP”, istaknuo je Mrsić, “unutar stranke nismo o tome raspravljali”. Kritičari drugog stupa su odlučno opovrgnuli Mrsićeve kritike, podsjećajući da je “nacionalizaciju” spomenuo jedino on – i Stanko Borić, istini za volju – dok oni samo smatraju da uplate u privatne mirovinske fondove ne trebaju biti obavezne, a svatko treba sam odlučiti što s dosad uplaćenim iznosom.

Željko Garača je istaknuo da treba govoriti o privatizaciji mirovinskog sustava, jer je upravo privatizacija, smatra, jedan od glavnih problema mirovinske reforme.

“Ovo je jedna od najsuptilnije provedenih, ali i jedna od najtragičnijih privatizacija u Hrvatskoj”, rekao je Garača.

Krstičević je za raspravu ponudio pitanja u kolikoj mjeri je uvođenje drugog stupa bilo uspješno (1) u poboljšanju ekonomskog položaja umirovljenika, (2) u fiskalnom rasterećenju države i ublažavanju efekata starenja stanovništva te (3) poboljšanju makroekonomske strukture, odnosno ulaganju u proizvodne djelatnosti?

Garača je odovorio da je danas svima jasno, da je djelomična privatizacija mirovinskog sustava podbacila na sva tri plana, na kojima je najavljivala pozitivne učinke.

“Mirovinska reforma predstavlja najveću zapreku za bolje mirovine sadašnjih i budućih umirovljenika”, istaknuo je Garača, dodajući da nije ni čudo da velika većina umirovljenika koristi mogućnost povratka u prvi stup, a i oni koji to ne čine, tako odlučuju samo zbog “mamca” jednokratne gotovinske isplate dijela ušteđevine. Kada bi se obavezne uplate u drugi stup obustavile, izračunao je Garača, sadašnje mirovine bi mogle porasti za 30 %.

“Ništa se loše nije dogodilo, nikakvi novci nisu izgubljeni”, rekao je Danijel Nestić, dodajući da je suština mirovinske reforme bila u tome da je sadašnja generacija odlučila dio novca staviti sa strane i štedjeti za mirovinu, što cijeli sustav štiti od nepovoljnog omjera zaposlenih i umirovljenika.

Krstičević je rekao da “kada se problem privatizacije mirovina očisti od svih površinskih nečistoća neoliberalne ideologije, u temelju mirovinske reforme ostaje pogrešna pretpostavka da nas individualna štednja nekako bolje štiti od starenja stanovništva.”

Prema Krstičeviću, radi se o “opkladi da će, ako fondovi dodaju samo dio profita, biti sve u redu. Međutim, danas svatko, tko je doživio barem jednu veliku krizu ili inflaciju zna da nije tako. A u 40 godina radnog staža, kako stvari idu, takvih kriza može biti zaista puno.”

“Mirovinska reforma zaista ima tri stupa”, zaključio je u svom izlaganju Garača, “a oni se zovu trošak, šteta i zakidanje,” pojašnjavajući da se ovo posljednje odnosi na mirovinska osiguravajuća društva, MOD-ove, o kojima se, nažalost, slabo raspravlja, dok se o makroekonomskim podbačajima privatizacije mirovina govori najmanje.