Pred nama je konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, deveti put da ovaj zakon parcijalno popravljamo, nadopisujemo i prilagođavamo trenutnim pritiscima i okolnostima, što je samo po sebi poruka o normativnoj tehnici, umjesto da se zapitamo služi li takav pristup više sustavu ili djeci zbog koje sustav uopće postoji. Ranom i predškolskom odgoju ne trebaju parcijalne intervencije, nego jasan, pravedan i održiv sustav.

Govorim danas u ime Kluba SDP-a, ali govorim i kao netko tko dolazi iz obrazovanja, tko duboko poštuje struku ranog i predškolskog odgoja i tko smatra da se upravo u ovom dijelu obrazovnog sustava najjasnije vidi koliko su političke odluke u stanju dugoročno pomoći – ili dugoročno naštetiti.

Ovaj zakon, u svom konačnom obliku, ne donosi razvojnu promjenu. On ustaljuje postojeće stanje, ali stanje koje već sada znamo da ne funkcionira dovoljno dobro, ni za djecu, ni za roditelje, ni za one koji u sustavu rade.

Krenimo od dostupnosti vrtića i upisa.

Ukidanjem prava prednosti za djecu koja navršavaju četiri godine formalno se ispravlja jedan problem, skoro i propust, koji se u praksi pokazao vrlo ozbiljnim. Djeca koja su već bila uključena u sustav ostajala su bez mjesta, jasličke skupine su se ukidale kako bi se administrativno zadovoljio kriterij, a roditelji su se s pravom osjećali prevarenima. Međutim, ono što se ovim zakonom sada opet ne radi jest uspostavljanje jasnog, ujednačenog i pravednog sustava upisa.

Umjesto toga, dobivamo širi krug kategorija prednosti, bez propisanog redoslijeda, bez nacionalnih kriterija, bez garancije jednakosti. Pravo na upis i dalje će uvelike ovisiti o tome u kojoj općini ili gradu dijete živi, o lokalnim pravilima i lokalnim financijskim mogućnostima. A to znači da o sudbini djeteta ne odlučuju njegove potrebe, nego geografska i fiskalna slučajnost. To je lutrija po mjestu rođenja.

Dok god raspravljamo o kriterijima prednosti, moramo biti iskreni i priznati da nemamo dovoljno mjesta u vrtićima. A cilj ozbiljne javne politike ne može biti svojevrsno upravljanje oskudicom da tako kažem, nego osiguravanje mjesta u vrtiću za svako dijete.

Drugo veliko pitanje odnosi se na kadrove i profesionalne standarde.

Posebno problematičnom smatramo odredbu koja omogućava da učitelji razredne nastave rade posao odgojitelja bez stjecanja pune kvalifikacije, uz dodatne kompetencije. Ovdje želim biti vrlo jasna i vrlo precizna: ovo nije pitanje omalovažavanja učitelja. Ovo je pitanje poštovanja struke ranog i predškolskog odgoja.

Rad s djecom rane i predškolske dobi zahtijeva specifična znanja, vještine i profesionalnu osjetljivost. Što je dijete mlađe, zahtjevnost tog rada raste. To nije vrijednosni sud, to je stručno i znanstveno utemeljena činjenica. Studijski programi postoje s razlogom, ishodi učenja postoje s razlogom, a kvalifikacije nisu administrativna formalnost.

Ovim zakonom država zapravo priznaje da nije uspjela provesti vlastiti zakon iz 2022, pa se sada standard prilagođava tom propustu. Umjesto da se sustavno ulaže u obrazovanje, zapošljavanje i zadržavanje odgojitelja, spušta se ljestvica. Dugoročno, to nije rješenje kadrovskog problema, nego njegovo produbljivanje. To je vrlo opasan presedan. Struka se ne smije prilagođavati neuspjehu politike. Politika se ora prilagoditi potrebama struke.

Treće, uvjeti rada i status odgojitelja.

U zakonu se povećavaju obveze, odgovornosti i administrativni zahtjevi, ali se ne rješavaju temeljna pitanja – plaće, koeficijenti, radni uvjeti. Posebno ističem problem koji se odnosi na primjenu članka 51. Zakona i promjene u Uredbi o koeficijentima. Taj problem je poznat, konkretan i već proizvodi pravne sporove i nepravde. Unatoč tome, u konačnom prijedlogu zakona on ostaje neriješen.

To nije tehnički propust. To je politička odluka da se stvarni problemi ljudi u sustavu ponovno ostave po strani.

Četvrto, pitanje financiranja i tzv. fiskalne održivosti.

U Hrvatskoj danas i dalje postoji velik broj sredina u kojima roditelji nemaju kamo upisati svoje dijete. Postoje mjesta u kojima jaslice uopće ne postoje. Dostupnost vrtića često ne ovisi o potrebama djece, nego o tome koliko je lokalni proračun snažan ili slab.

Ovaj zakon ne mijenja tu logiku. On pokušava održati sustav u pogonu administrativnim rješenjima i postupnim prebacivanjem odgovornosti – s države na lokalnu samoupravu, s lokalne samouprave na vrtiće, s vrtića na odgojitelje i na kraju na roditelje.

Najavljuju se velika ulaganja u izgradnju novih vrtića, ali se prešućuje da su i dosad lokalne zajednice snosile većinu troškova gradnje, dok je država sudjelovala manjim dijelom, a potom te iste zajednice ostavljala da same financiraju održavanje objekata i zapošljavanje kadra kojeg na tržištu nema.

To nije fiskalna održivost. To je sustavno opterećivanje najslabijih.

I da budem potpuno jasna – investicije u izgradnju novih vrtića su važne, ali to nije dovoljno. Zgrada bez ljudi, bez stabilnog financiranja i bez profesionalnih standarda nije sustav.

SDP već godinama zagovara rješenje koje je jednostavno i pravedno: država mora preuzeti sufinanciranje najmanje 50% ekonomske cijene vrtića za svako dijete, neovisno o mjestu stanovanja. Time se jačaju lokalne zajednice, osigurava stabilnost sustava i stvara prostor za dostojanstvene plaće i bolje uvjete rada.

Ovaj zakon ne donosi viziju. Ne gradi sustav koji će dugoročno osigurati dostupnost, kvalitetu i pravednost ranog i predškolskog odgoja. On zanemaruje glas struke, relativizira profesionalne standarde i zadržava snažnu političku kontrolu nad financiranjem.

Zato ga Klub SDP-a ne može podržati. Ne zato što smo protiv promjena, nego zato što smatramo da djeca, roditelji i odgojitelji zaslužuju ozbiljnu reformu, a ne administrativno krpanje.

Ulaganje u rani i predškolski odgoj nije trošak. To je temelj društvene jednakosti i jedna od najpametnijih investicija koje jedno društvo može napraviti. Svako dijete koje ostane bez mjesta u vrtiću naš je zajednički poraz – a najveću odgovornost snose oni koji imaju moć sustav učiniti boljim, a to ne čine.

Marija Lugarić,
saborska zastupnica SDP-a