Danas želim govoriti o prekarnom radu žena. Prekarni rad znači vrlo jednostavnu stvar: osoba ima posao, ali nema sigurnost. Nema stabilan ugovor, nema predvidivu plaću i nema sigurnost da će još sutra raditi. Drugim riječima, radi, ali živi u neizvjesnosti.

Nažalost, za mnoge žene u Hrvatskoj to nije iznimka nego svakodnevica. Prekarni rad posebno je raširen u trgovini, turizmu, uslugama i platformskom radu, ali ga nalazimo i u kulturi, znanosti, pa čak i u javnom sektoru. To su ugovori na nekoliko mjeseci koji se godinama produžuju, rad na projektima, rad preko posrednika ili lažno samozapošljavanje. Sve je formalno zakonito, ali bitno nesigurnije od redovnog radnog odnosa.

A iza svih tih pojmova stoje stvarni životi. Evo kako to izgleda u praksi.

Mlada žena u trgovini već treću godinu radi na određeno i ne usuđuje se otići na bolovanje jer zna da na njezino mjesto čekaju druge kandidatkinje. Sezonska radnica na moru radi deset ili dvanaest sati dnevno i ne zna hoće li iduće godine uopće biti pozvana natrag na to isto radno mjesto. Učiteljica godinama radi kao zamjena, putuje iz škole u školu i čeka stalni posao koji nikako ne dolazi.

Mlada medicinska sestra dobiva ugovor na šest mjeseci, pa opet na šest, pa na tri, i stalno živi s pitanjem hoće li nakon sljedećeg isteka imati posao ili će morati otići iz Hrvatske. To su životi u stalnoj neizvjesnosti: strah od bolesti, strah od odbijanja prekovremenog rada, strah da će ostati bez posla ako zatrudni.

Ovaj govor nije zamjena za raspravu o Međunarodnom danu žena, koji se obilježava u nedjelju, ali o tome ćemo govoriti sutra. Želim da budemo iskreni. Teško je ozbiljno govoriti o ravnopravnosti žena, a ignorirati činjenicu da velik dio žena i dalje živi u stalnoj radnoj nesigurnosti.

Prekarni rad nije tehnički detalj radnog zakonodavstva, nego pitanje kakav život omogućujemo ženama koje svakodnevno nose i posao i obitelj. Za socijalnu demokraciju odnos prema ženama na tržištu rada mjera je pravednosti društva. Ako žene rade u strahu i nesigurnosti, onda naše društvo nije ni pravedno ni socijalno.

U SDP-u smatramo da posao ne smije biti izvor straha, nego sigurnosti. To znači nekoliko vrlo konkretnih stvari.

Prvo, standardni ugovor o radu mora ponovno postati pravilo, a ne iznimka. Za posao koji je trajan mora postojati ugovor na neodređeno s punim radnim pravima.

Drugo, socijalna prava moraju pratiti radnice, a ne samo idealnog radnika s neprekinutim stažem. U suprotnom ćemo za dvadeset godina imati generacije žena koje su cijeli život radile, a u starosti će živjeti u siromaštvu.

Treće, inspekcija rada mora imati dovoljno ljudi i ovlasti da stvarno kontrolira poštuju li se zakoni, posebno u sektorima u kojima su žene najzastupljenije.

Četvrto, država mora prestati sama stvarati prekarni rad. Nije normalno da mladi ljudi, a često su to i mlade žene, godinama rade u javnom sektoru kao zamjene, projektni radnici ili honorarci. Ako država normalizira nesigurnost, teško možemo očekivati da će se tržište ponašati drugačije.

I zato želim završiti vrlo jasno. Rasprava o prekarnom radu nije samo pitanje radnog zakonodavstva. To je pitanje kakvo društvo želimo biti danas. Urediti prekarni rad nije radikalna ideja. To je minimum dostojanstva koji dugujemo ljudima koji rade.

A žene koje danas rade u nesigurnim uvjetima zaslužuju da ih ovaj Sabor vidi, čuje i ozbiljno shvati. Rad mora značiti sigurnost, dostojanstvo i budućnost.

Ana Puž Kukuljan,
saborska zastupnica SDP-a