Trenutno stanje

Hrvatsko gospodarstvo suočeno je s izraženim uvoznim inflatornim šokom koji proizlazi iz snažnog rasta cijena plina i nafte na svjetskim tržištima. Cijene nafte su tijekom ožujka porasle sa 65 na skoro 100 USD, još je povrh toga dolar ojačao zbog globalne nesigurnosti tako da je porast ulaznih troškova još i veći u Eurozoni. Futures ugovori na prirodni plin su porasli s 33 na 65 EUR po MWh tijekom ožujka. Nitko ne zna koliko će situacija trajati, ali je neosporno da će zbog zaustavljanje proizvodnje, čak i da se danas neprijateljstva zaustave, doći do pada proizvodnje koji se ne da nadoknaditi i porasta cijena LNG plina, a i naftnih derivata. Povrh toga, najnovija razaranja energetske infrastrukture u Perzijskom zaljevu ukazuju da oporavak proizvodnje neće biti brz.

Kao mala i otvorena ekonomija, Hrvatska je posebno osjetljiva na takve promjene jer se povećanje cijena energenata relativno brzo prelijeva na domaće cijene kroz troškove proizvodnje, transporta i konačnih proizvoda. U takvim okolnostima postoji realan rizik da nekontroliran uvoz inozemne inflacije energenata, ponovno isprovocira veću domaću inflacija u odnosu na inflaciju Europodručju, što dovodi do realne aprecijacije i postupnog narušavanja međunarodne konkurentnosti, osobito u industriji i turizmu.

Uslijed gubitka kontrole nad inflacijom u razdoblju nakon 2022. godine, porast troškova proizvodnje u Hrvatskoj je bio skoro 15% veći u odnosu na prosjek rasta troškova proizvodnje kod 17 naših najvećih trgovinskih partnera. Navedeno je bitno narušilo Hrvatsku konkurentnost.

Prerađivačka industrija u Hrvatskoj je u takvim okolnostima izgubila gotovo 50 tisuća radnih mjesta, odnosno gotovo 20% zaposlenih. Suočena sa rastom troškova proizvodnje u zemlji i nemogućnošću da iste prevali na izvozna tržišta očigledno je bila prisiljena smanjiti ekonomsku aktivnost, otpuštati ljude te u biti proći kroz ozbiljnu ekonomsku kontrakciju.

Ciljevi

U uvjetima članstva u europodručju, mogućnosti monetarne politike su ograničene, pa se stabilizacijska politika mora oslanjati primarno na fiskalne, regulatorne i strukturne instrumente. Ključni cilj ekonomske politike u ovom kontekstu jest ublažiti prijenos rasta cijena energenata na ukupnu inflaciju u zemlji, zadržati stopu inflacije na razini koja je niža od usporedivih zemalja te spriječiti daljnju realnu aprecijaciju koja bi dodatno ugrozila izvoznu konkurentnost u radna mjesta u turizmu i industriji.

Ukoliko ne dođe do nekontroliranog uvoza inflacije kroz cijene energenata u zemlju, onda će posljedično i problemi vezani uz pad kupovne moći plaća i pad konkurentnosti u izvoznom sektoru biti lakši i jeftiniji za korigirati.

Predložene mjere

Jedan od temeljnih instrumenata jest prilagodba poreznog opterećenja na energente, kontrola formula za određivanje cijena, odnosno privremenih rabata za potrošače. Privremeno smanjenje trošarina i poreza na naftne derivate, plin i električnu energiju omogućuje izravno smanjenje inflacijskih pritisaka. Rabati smanjuju trošak energije za poduzeća i građane.

Posebnu ulogu ima politika cijena električne energije, koja mora biti usmjerena na održavanje cijena u okvirima koji neće generirati dodatne inflacijske pritiske. To podrazumijeva zadržavanje određenog stupnja regulacije cijena za kućanstva i male poduzetnike, kao i uspostavu stabilnih i predvidivih cijena za industriju kroz dugoročne ugovore. Državna energetska poduzeća mogu u tom procesu odigrati ključnu stabilizacijsku ulogu, amortizirajući cjenovne šokove visokom domaćom komponentom u proizvodnom portfelju.

Kontrola formiranja maloprodajnih cijena naftnih derivata predstavlja još jedan važan instrument. Uvođenjem ograničenja trgovačkih marži sprječava se prekomjerno povećanje cijena koje nije utemeljeno na realnim troškovima. Istodobno, uvođenje sustava rabata (po uzoru na Francusku tijekom 2022.) za najugroženija kućanstva i ključne sektore poput transporta, poljoprivrede i turizma omogućuje ciljano ublažavanje troškovnih. Transparentna formula za izračun cijena, koja jasno razdvaja nabavnu cijenu, porezna opterećenja i marže, dodatno doprinose stabilizaciji očekivanja i jačanju povjerenja u tržište.

Kako bi se očuvala međunarodna konkurentnost, nužno je provoditi ciljane mjere potpore industriji i turizmu. Energetski intenzivne industrije posebno su izložene rastu cijena energenata, pa im je potrebno omogućiti privremene subvencije ili kompenzacijske mehanizme. U turizmu, koji je izrazito osjetljiv na promjene cijena, važno je spriječiti prelijevanje troškovnih šokova na konačne cijene usluga, kako bi se očuvala cjenovna konkurentnost Hrvatske kao destinacije.

Paralelno s tim, potrebno je poticati ulaganja u energetsku učinkovitost, čime se dugoročno smanjuje ovisnost o volatilnim cijenama energenata. Navedeno smo predlagali početkom 2023. godine, ali se nismo daleko pomaknuli po tom pitanju.

Važan segment politike odnosi se na upravljanje inflacijskim očekivanjima. Koordinirana komunikacija vlade i nadležnih institucija mora jasno signalizirati opredijeljenost za održavanje inflacije na razini nižoj od prosjeka Europodručja. U tom kontekstu, socijalni dijalog između vlade, poslodavaca i sindikata kako bi se spriječilo ponavljanje mehanizama koji su djelovali na začarani krug porasta profitnih marži, a koji su naposljetku doveli do porasta troškova proizvodnje u Hrvatskoj.

U srednjem roku, nužno je provesti strukturne promjene usmjerene na smanjenje ovisnosti o uvoznim energentima. To uključuje ubrzanje ulaganja u obnovljive izvore energije, diversifikaciju dobavnih pravaca te povećanje energetske učinkovitosti u svim sektorima gospodarstva. Takve mjere ne samo da smanjuju izloženost vanjskim šokovima, već i doprinose dugoročnoj održivosti i otpornosti gospodarstva.

Ključ uspjeha ovih politika leži u njihovoj preciznoj kalibraciji. Mjere moraju biti privremene, ciljane i fleksibilne, uz stalno praćenje kretanja inflacije u Hrvatskoj u odnosu na usporedive zemlje, kao i pokazatelja međunarodne konkurentnosti poput realnog efektivnog tečaja i troškova rada po jedinici proizvoda. Operativni cilj ekonomske politike treba biti održavanje inflacije na razini koja je za 0,5 do 1,5 postotnih bodova niža od prosjeka usporedivih zemalja, čime se osigurava stabilnost cijena i očuvanje konkurentnosti i radnih mjesta kako bi se pružio predah izvoznim sektorima.

Zaključno, u uvjetima snažnog uvoznog inflatornog šoka, Hrvatska mora aktivno i koordinirano koristiti sve raspoložive instrumente ekonomske politike. Kombinacija fiskalnih prilagodbi, regulacije cijena energije, kontrole marži i ciljanih sektorskih potpora omogućuje ograničavanje inflacijskih pritisaka, izbjegavanje realne aprecijacije i očuvanje međunarodne konkurentnosti. Takav pristup predstavlja nužan preduvjet za stabilnost gospodarstva u kratkom roku i održiv rast ekonomije i realnih plaća u srednjem i dugom roku.