Saborska zastupnica Martina Vlašić Iljkić je održala slobodni govor u Hrvatskom saboru na temu sustava socijalne skrbi.

Povećanje proračuna na poziciji Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike samo po sebi nije dokaz uspješne socijalne politike. Na nekim stavkama se sredstva povećavaju, na pojedinim stavkama smanjuju i zato je važno znati kakve će konkretne rezultate ta preraspodjela donijeti.

Navela je kako osobi s invaliditetom ne pomaže mnogo podatak da je u proračunu osigurano više novca ako mjesecima čeka rješenje, ako ne može dobiti potrebnu podršku ili ako joj usluga nije dostupna u mjestu u kojem živi. Zato tražimo da Ministarstvo uz financijske iznose redovito objavljuje i podatke o broju korisnika, vremenu rješavanja zahtjeva, zaostacima i stvarnoj dostupnosti usluga.”

Istaknula je kako se smanjuju sredstva za financiranje domova za starije osobe putem decentraliziranih sredstava čiji su osnivači županije, za 3,6 milijuna eura.

“Nedopustivo je da se povećani troškovi poslovanja domova na kraju prebace na korisnike kroz više cijene smještaja, čija je cijena u protekle tri godine rasla i do 50 posto.”

Za inkluzivni dodatak sredstva se povećavaju za 185 milijuna eura.

“Gotovo 95 000 zahtjeva je u obradi. Zakonski rokovi za donošenje rješenja su 15, odnosno 30 dana, a ljudi čekaju mjesecima, pa dulje od godinu dana. Sada im ministarstvo poručuje da bi zaostatci trebali biti riješeni do proljeća 2027. godine. Ne vidimo kako jer su upravo tim istim rebalansom smanjili sredstva za rad Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i to za 148 tisuća eura.”

Naglasila je kako su značajno smanjena sredstva za skrb o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, skrb o osobama s mentalnim, intelektualnim, tjelesnim i osjetilnim oštećenjima te programi za podizanje kvalitete i dostupnosti socijalne skrbi. Prema navedenim iznosima, pojedina smanjenja kreću se od više od milijun do pet milijuna eura, odnosno ukupno se smanjuje gotovo 34 milijuna eura.

“Kako će ustanove socijalne skrbi osigurati kvalitetnu skrb ako im se smanjuju proračunska sredstva?”

Nadalje, istaknula je kako prema procjenama Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi, u Hrvatskoj danas nedostaje između 700 do 1000 socijalnih radnika, što je ozbiljan strukturni deficit koji se osjeća u svakom području sustava.

“Ministar u odgovoru na moje zastupničko pitanje navodi kako je 2023. – 2025. broj stručnih radnika u Zavodu za socijalni rad povećan za 412 radnika (245 Zavod, a u područnim uredima Zavoda 167), te je ukupno zaposlenih 2273 stručna radnika.

Natječaji se raspisuju, no stručni radnici nisu zainteresirani za rad u sustavu koji je godinama preopterećen. Najbolje o tome govori podatak - od ukupnog broja prestanka radnog odnosa u zadnje 4 godine, 44 % se odnosi na sporazumni raskid ugovora o radu.

To je 327 radnih odnosa i govori o značajnom odljevu stručnih radnika iz sustava socijalne skrbi. Danas više nego ikad stručni radnici se bave administriranje prava iz sustava socijalne skrbi – gdje najveće opterećenje predstavlja administriranje inkluzivnog dodatka. Već imamo 230 tisuća korisnika, a još 95 tisuća zahtjeva je u obradi te je sustav neodrživ.”

Zaključuje kako je potrebno žurno izmjestiti administriranje inkluzivnog dodatka iz sustava socijalne skrbi kako bi se stručni radnici mogli baviti prvenstveno pomoći obiteljima u prevladavanju životnih poteškoća. Ulaganje u profesionalnost i zagovaranje stručnost u radu je jedini ispravni smjer razvoja socijalne skrbi.

“Prema podacima Sindikata jedan stručni radnik brine o 200-300 obitelji, dok u Švedskoj brine o 20-30 obitelji. Također osim manjka zaposlenih te administrativnog opterećenja i prevelikog broja korisnika gorući problemi su nedovoljni smještajni kapaciteti za korisnike u potrebi.

Nedostaju dubinske reforme koje bi socijalnu skrb učinile modernom, održivom i usmjerenom na život u zajednici. Bez jasne strategije deinstitucionalizacije i ozbiljnog jačanja kadrova, sustav ostaje preopterećen i udaljen od potreba građana.

A onda i odgovornost za tragične slučajeve ne može biti isključivo na pojedincu koji nema podršku niti odgovarajući tim za rad, nego na ministarstvu i Vladi, koji nisu organizirali međuresorno povezan sustav za zaštitu ranjivih skupina.”