CILJ
OSNOVNI je cilj zdravstvene politike SDP-a poboljšanje zdravstvene slike građana uz sustav koji je financijski održiv, ima mjerljive učinke i kadrovski je siguran i stabilan.
POSEBNI CILJEVI kojima ćemo ostvariti opći cilj su:
Povećanje dostupnosti zdravstvene zaštite,
Smanjivanje liste čekanja,
Poboljšanje uvjete za sve zaposlene,
Zaštita sustava od privatizacije.
KONTEKST
Javna i svima dostupna zdravstvena zaštita temeljno je obilježje socijalno osjetljivih država, posebno u Europi, a zdravlje je temeljno pravo i svih građana Republike Hrvatske.
Naš zdravstveni sustav u načelu je organizacijski relativno dobro zamišljen, ali se njime uopće ne upravlja. Nominalna je razina prava građana na zdravstvenu zaštitu široka i treba je sačuvati, ali zbog neučinkovitosti sustava u praksi svjedočimo kako građani ipak ne mogu pravovremeno ostvariti svoja prava. Nažalost, slična je situacija i sa zaposlenicima u zdravstvu, koji su iznimno dobro školovani, ali sustav nema mogućnosti valorizirati njihov trud i kvalitetu u svakodnevnom radu, niti poticati dodatni razvoj. Drugim riječima, hrvatsko zdravstvo je „sustav“ samo u teoriji, a ne i u praksi.
Primarni problem je narušena tzv. piramida zdravstvene zaštite u kojoj najviše usluga mora biti u okviru primarne zdravstvene zaštite (odnosno domova zdravlja), a najmanje u visokospecijaliziranim bolnicama (kliničkim bolničkim centrima). Međutim, višegodišnjim neupravljanjem se ta piramida u cijelosti “obrnula” i potpuno se izgubila uloga domova zdravlja. Nedostatak obiteljskih liječnika, primarnih pedijatara i primarnih ginekologa ugrožava ustavom zagarantirano pravo građana na zdravstvenu zaštitu koja stanovništvu mora biti dostupna na dnevnoj bazi. U narednih pet godina može se očekivati da će trećina populacije ostati bez svog primarnog liječnika. U ruralnim sredinama i sada je veliki problem popunjavanje mreže zdravstvene zaštite.
Neodrživost sustava očituje se i u financijskom aspektu. Podsjetimo se kako je prethodna SDP-ova vlada (2012. - 2015.) uspjela zaustaviti rast dugova i započela smanjivanje obveza u zdravstvu, a pritom i smanjila liste čekanja. Sve je to bilo tijekom gospodarske krize i zakonskog skraćivanja ugovorenih rokova plaćanja sa 180 na 60 dana, zbog čega je „preko noći“ nastala potreba za dodatnih oko 6 milijardi kuna! To se uspjelo aktivnim upravljanjem sustavom – osmišljavanjem i provođenjem reformi (npr. izlazak HZZO-a iz Državne riznice, novi modeli plaćanja bolničkog sektora i primarne zdravstvene zaštite…), praćenjem i poticanjem izvršenja i kvalitete pruženih zdravstvenih usluga te kontinuiranom kontrolom i smanjivanjem troškova. Zdravstveni sustav ne smije se promatrati kao generator (financijskog) profita, stoga troškovi u zdravstvu nikad neće biti važniji od zdravstvene slike građana, međutim kako bismo uopće mogli osigurati skrb i daljnji razvoj skrbi moramo aktivno upravljati financijama u zdravstvu i racionalno kontrolirati troškove.
REFORMSKA AGENDA
Da bismo ostvarili navedene ciljeve, ostvarit ćemo sljedeće zadatke:
● DONOŠENJE POLITIKA I PROGRAMA
Izradit ćemo Nacionalni plan razvoja zdravstva za razdoblje od 2027. do 2030. godine s glavnom zadaćom planiranja u zdravstvu te uspostavljanja koordinacije s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvom prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Ministarstvom demografije i useljeništva i Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih. To će omogućiti donošenje višegodišnjih planova u kojem se mogu realno procijeniti zdravstvene potrebe stanovništva, a sukladno demografskim trendovima, migracijama, tržištu rada i obrazovanju. Na temelju takve koordinacije donosit će se daljnji strateški dokumenti, koji uključuju planove raspisivanja specijalizacija, infrastrukturnih investicija, nabave uređaja i opreme, i ostalog. Posebni naglasak bit će na smanjenju lokalnih i regionalnih razlika u dostupnosti zdravstvenih usluga, s obzirom na centraliziranost mnogih ustanova i kadra u velikim gradovima, a nauštrb manjih gradova, općina i otoka.
Izradit ćemo i uvesti dijagnostičke i terapijske smjernice koje još nedostaju, a kako bi sva obrada, liječenje i rehabilitacija bila ista! U nekim granama svatko liječi po “svojim” smjernicama te nema svih krovnih algoritama za sva zdravstvena zbivanja.
● FINANCIRANJE ZDRAVSTVENOG SUSTAVA
Trenutačno se zdravstveni sustav financira putem Bismarckovog modela, koji zahtijeva visoku razinu zaposlenosti, gdje su izvor financija za naše zdravstvo većinom doprinosi za zdravstvo. Beveridgeov model zasniva se na potrošnji, odnosno sredstva za zdravstvo osigurana su putem poreza. To znači da trenutačno u Hrvatskoj radnici financiraju većinu zdravstvenog sustava. Međutim, veliki dio naše ekonomije generira se iz potrošnje, a ne rada. Stoga je potrebno reorganizirati financiranje sustava tako da se “optereti” potrošnja, a rastereti rad.
Sustav javne nabave u zdravstvu mora biti transparentan, učinkovit i digitaliziran te mora spriječiti mogućnost korupcije. Potrebno je objediniti nabavu uz uspostavu regionalnih centara, postupak digitalizirati, pratiti cijene u realnom vremenu i javno prikazati sve troškove. Primjerice, u Portugalu se sve javne nabave objavljuju s cijenama i izvođačima, baze podataka su javno pretražive, a zdravstvo koristi centralizirane natječaje za lijekove i medicinsku opremu. Na temelju drugih EU sustava nabave, mora se osnovati posebna agencije za nabavu lijekova, materijala i medicinske opreme, roba se mora birati prema kvaliteti i održivosti (tzv. švedski model), dok se za manje narudžbe može koristiti EU model e-tržnice (e-marketplace), odnosno unaprijed dogovorenih cijena.
Cijenu usluga koju plaća HZZO treba povećavati, a sukladno trenutačnim faktorima i činjenici da se cijene nisu povećavale već godinama! U prvoj godini povećale bi se za 25 % te bi u roku od 4 godine došli do povećanja od 100 %, što bi uz sustav distribucije pacijenata dovelo do smanjenja liste čekanja na prihvatljivu razinu ovisno o metodi, a ujedno bi omogućilo bolnicama da posluju pozitivno te da se smanji dug veledrogerija na 60 dana.
Svakako bi se razmotrila mogućnost da se unutar HZZO-a kreira dio koji će postati odgovoran za naknada i bolovanja. Naime, postoji veliki potencijal da upravo HZZO pruža police osiguranja koje bi mogle kupiti tvrtke (pravne osobe) za bolovanja koja trenutačno idu na teret poslodavca (prvih 42 dana). Ta bi polica uključivala različite modele, primjerice bolovanje duže od dva dana, dugotrajna bolovanja u iznosima većima od koje sada isplaćuje HZZO i slično. Sve to bi zahtijevalo rigoroznu kontrolu HZZO-a, ali i izvor velikih mogućnosti za HZZO.
Potrebno je strateško ulaganje u opremu i infrastrukturu uz izradu plana ulaganja za desetogodišnji period. Jedino tako će se spriječiti daljnje afere poput afere „Medikol“ i nabave uređaja koje smo mogli imati u javnom sustavu, a ovako ih višekratno plaćamo javnim novcem izravno privatnicima! Potrebna je korekcija udjela glavarina i varijabilnog dijela u financiranju primarne zdravstvene zaštite, što bi povećalo zainteresiranost primarne za obavljanjem dijela usluga za koje su ranije pacijenti bili upućeni u druge razine zaštite.
Svi troškovi zdravstvenih ustanova moraju biti javno dostupni i lako pretraživi, a poglavito ugovori HZZO-a po uslugama i izvršiteljima usluga. Stoga je potrebna revizija postojećih ugovora i realizacija ugovora HZZO-a s privatnicima uz njihovu jasnu i transparentnu objavu.
Hrvatska mora opet snažno poticati domaću industriju lijekova i medicinskih proizvoda! To smo najbolje mogli osjetiti u pandemiji, a u svjetlu budućih ugroza tržišta, moramo osigurati samodostatnosti proizvoda u zdravstvu.
Iako ovaj program planira povećanje izdvajanja za zdravstvo - što svi pokazatelji pokazuju kako je potrebno - procjena je da su uštede koje će se postići smanjenjem listi čekanja, bolovanja i komplikacija te racionalizacijom javne nabave iznimno velike. Stoga će se svi ti parametri pratiti na tromjesečnoj razini kako bi se opisao stvarni učinak promjena u sustavu, a sukladno tome i evalvirati intervencije. Naime, zdravstveni sustav se treba promatrati poput živog organizama te iako za neke intervencije možemo predvidjeti direktne učinke, oni indirektni se znaju otkriti mnogo kasnije, stoga je kontinuirano praćenje pokazatelja nužno za povećanje učinkovitosti!
● ORGANIZACIJA ZDRAVSTVENE SKRBI
Usprkos tvrdnjama Ministarstva, znamo kako se nije provela cjelovita digitalna transformacija. Nažalost, nisu svi nalazi dostupni i poslani putem glavnog sustava CEZIH, a to znači da se ne može kod svakog pacijenta pristupit svakom nalazu već da to ovisi o tome jesu li ih specijalisti koji su izradili taj nalaz poslali “u sustav”. To znači da liječnici obiteljske medicine ponekad “pješke” moraju upisivati nalaze koji bi trebali biti dostupni digitalno! Cjelovita digitalna transformacija pružit će mogućnost i mnogim uslugama telemedicine, npr. da se s liječnikom obiteljske medicine napokon može komunicirati video pozivom.
Uvest ćemo napokon cjelovite indikatore praćenja dijagnostike, liječenja i oporavka te uspostaviti registre ishoda liječenja. Bez toga neće biti moguće raditi programe procjene potreba, niti planirati daljnje usluge! Kako bi se bolje pratila kvaliteta usluga, potrebno je izdvajanje nezavisne agenciju za praćenje kvalitete u zdravstvu uz izdavanje cjelovitog godišnjeg izvještaja, što je trenutačno moguće samo u jednom dijelu usluga, nepregledno je i nerazumljivo prosječnom građaninu kojem su pak te informacije najpotrebnije. Sjetimo se primjerice kako je medijima teško doći do podataka o uspješnosti medicinski potpomognute oplodnje - što bi trebalo biti javno dostupno, transparentno i pregledno - a kamoli građanima! To će pak otvoriti vrata novoj akreditaciji ustanova, koja je također prijeko potrebna. Za poboljšanje rada bolničkog sustava - najvećeg potrošača u zdravstvenom sustavu - potrebno je reorganizirati bolnički sustav s četiri velika centra te transformirati županijske bolnice u sekundarne bolničke centre. To će se raditi uz jasne uvjete restrukturiranja, garantirane usluge u sekundarnim centrima te uz prateći plan transporta iz svakog dijela Hrvatske. Takva reorganizacija se mora provesti etapno tijekom četiri godine, a bez otpuštanja zdravstvenih radnika! Uspješni primjeri takvih centralizacija se mogu pronaći u Danskoj, koja je s reformom započetom prije više od 20 godina poboljšala ishode liječenja. Tako će se određena specifična stanja rješavati u visokospecijaliziranim ustanovama i time omogućiti iznimna skrb.
Kako bi se to ostvarilo, potrebno je i promijeniti načina financiranja bolnica. Potrebno je uvesti novi model plaćanja bolnica po učinku i postupno povećavati udio plaćanja prema kvaliteti, kao pripremu za dugoročni prelazak na plaćanje po ishodima liječenja.
Već ranije smo otvorili temu o regulaciji rukovoditeljskih pozicija u zdravstvenim ustanovama, a to se spominje i u našem Antikorupcijskom programu. Sve faze imenovanja i zapošljavanja u javnom sektoru moraju biti transparentne i svima osigurati jednake šanse. Glavna odrednica za imenovanja na vodeće pozicije mora biti stručnost, a ne politička podobnost! Potrebno je značajno proširiti statute ustanova tako da definiraju faze selekcijskog postupka, odnosno kriterije odabira, provjeru programa i obrazloženje odabira kandidata. Pri izboru ravnatelja biografije i programi rada svih kandidata moraju biti javno objavljeni, a ako osoba bude izabrana, treba objaviti i imovinsku karticu. Nužno je uvesti dodatan kriterij za odabir ravnatelja: pribavljanje potvrde o nekažnjavanju, uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak za koju je zapriječena kazna zatvora preko 5 godine i potvrda komore o disciplinskim mjerama i etičkim postupcima. Potrebno je ograničiti broj mandata, kako se ne bi stvorile interesne veze!
● VEĆI BROJ ZDRAVSTVENIH USLUGA
Osnovni temelj zdravstvenog sustava su domovi zdravlja. Potrebno je planirati razvoje domova zdravlja kao nositelja zdravstvene zaštite u društvu. To će se učiniti tako da se prvenstveno poveća broj usluga u domu zdravlja: povećanjem broja liječnika obiteljske medicine, pedijatara i ginekologa, a potom i povećanjem broja specijalističko-konzilijarne zaštite i uvođenjem većeg broja usluga multidisciplinarnih timova. Dobar primjer održivosti primarne zaštite je tzv. norveški model, u kojem se zapošljavaju mladi liječnici kojima se po završetku specijalizacije osigurava vlastiti tim obiteljske medicine. Pravovremeno uvođenje modela koji omogućuje ranu povezanost mladih liječnika s ordinacijama te planirani prijenos ordinacija na novu generaciju liječnika značajno bi pridonijelo stabilnosti sustava primarne zdravstvene zaštite. Broj specijalističkih ambulanti može se značajno povećati dolaskom specijalista iz bolnica, a tako bi se osigurala bolja komunikacija različitih razina zdravstvene zaštite. Potrebno je povećati broj mogućih dijagnostičkih usluga do razine MSCT-a u domovima zdravlja. Primjer toga je uvođenje CT angiografije u Domu zdravlja Zagreb Centar, u kojem se vrhunska pretraga dovela “na prag” građanima. Kako bi domove zdravlja učinili atraktivnijima liječnicima i medicinskom osoblju, treba se značajno administrativno rasteretiti opterećenje postojećih ambulanta, a to se može (i već se primjenjuje u npr. Domu zdravlja Zagreb Centar) uvođenjem administratora. Također, domovi zdravlja trebaju uvesti redovita dežurstva obiteljske medicine, ginekologije, pedijatrije i stomatologije, tako da je s time upoznata cijela zajednica i da se smanji pritisak na bolničke hitne službe. To će sa sobom povući i nove ugovore s HZZO-om, a kako bi radnici bili adekvatno plaćeni za svoj rad.
Sustav naručivanja na pretrage i preglede treba centralizirati! Praćenje listi čekanja i naručivanje mora biti izdvojeni, centralizirani sustav, unutar HZZO-a kao glavne osiguravajuće kuće te se lista čekanja mora objavljivati u stvarnom vremenu. Osnivanjem posebnog tijela unutar HZZO postigla bi se značajna transparentnost, uvid u sve dostupne usluge te bolja raspodjela usluga unutar sustava. Za određene indikacije, odnosno dijagnoze potrebno je uvesti tzv. jamstva vremena čekanja, odnosno garanciju kako će se neke usluge odraditi u određenom roku (kao što je ranije postojao tzv. zlatni sat). Potrebno je pratiti ugovorenu količinu usluga u ustanovama te u slučaju da one uredno izvrše potrebe stanovništva na tom području HZZO-u treba dati mogućnost da pacijenta pošalje u drugu ustanovu ovisno o dostupnosti. Ugovoreni broj usluga treba biti po načelu zadovoljavanja potreba stanovništva i mogućnosti zdravstvenog sustava u pojedinoj županiji te lista čekanja.
Prevencija je ključ zdravlja i to prepoznaju sve naše politike. Radi boljeg provođenja prevencije uvest će se zaseban Fond za prevenciju bolesti putem sustava javnog zdravstva. Iz toga bi se financirali nacionalni preventivni programi za nezarazne kronične bolesti; posebno za kardiovaskularne bolesti, pretilost i šećernu bolest, karcinome te zaštitu mentalnog zdravlja. Potrebna je njihova regulacija, praćenje i poticanje njihovog provođenja. Osim toga, potrebno je napokon počet provoditi Nacionalni plan borbe protiv raka. Također, značajan broj građana obavlja sistematske preglede, međutim oni nisu u tzv. “sustavu”, odnosno liječnici obiteljske medicine ih ne vide automatski, stoga ih je potrebno umrežiti kako se pretrage ne bi ponavljale.
Skrb o starijim osobama nažalost je sve aktualnija, a sukladno tome treba značajne napore uložiti u tzv. aged care. To podrazumijeva povećanje kapaciteta kućne njege, broja njegovatelja, integraciju zdravstvenog sustava i socijalne skrbi te palijativne skrbi.
● UPRAVLJANJE LJUDSKIM POTENCIJALIMA
Zdravstveni sustav čine zdravstveni radnici koji imaju bogato znanje i vještine. Cilj nam je imati zadovoljne djelatnike (work-life balance) koji će ostati u sustavu zdravstva i moći se adekvatno profesionalno i privatno razvijati. Trebaju se postupno, planirano i jasno povećavati plaće uz automatsko priznavanje svih završenih stupnjeva obrazovanja. Treba se značajno povećati fleksibilnost rada unutar javnog sustava i otvoriti bolje mogućnosti ugovaranja dodatnog rada u javnom sustavu, a uz značajna ograničenja dvojnog rada!
Trošak specijalizacija treba se financirati iz posebnog fonda za specijalizacije iz Ministarstva zdravstva iz kojega bi se bolnicama isplaćivale plaće za specijalizante kako se ne bi novčano opteretile manje ustanove čiji specijalizanti se usavršavaju u velikim regionalnim centrima. Specijalizacije bi se odobravale na razini države prema potrebama pojedinih bolnica i zdravstvenih ustanova. Specijalizanti bi se birali na razini bolnica i zdravstvenih ustanova na temelju jedinstvenog pravilnika koji već postoji! Nakon završetka specijalizacije, mladi specijalizanti odlazili bi u ustanove koje su ih izabrale. Iz fonda Ministarstva posebno bi se alimentirali dodaci na specijalističku plaću ako specijalizant ode na udaljena područja, poput otoke ili u ruralna područja. Tako bismo u nekoj mjeri riješili problem nejednake distribucije liječnika.
Zbog nedostatka medicinskog kadra, potrebno je poticati supsidijarnost i delegiranje zadataka s viših na niže razine zdravstvene zaštite (tzv. task-shifting) gdje god je to moguće, a kako bi zdravstvena zaštita postala još dostupnija i učinkovitija (primjerice, da postupak cijepljenja može provoditi medicinska sestra umjesto liječnika). To bi povećalo i kapacitete određenih djelatnosti kojih trenutačno manjka na tržištu rada, poput njegovatelja/ica.

Hodogram implementacije programa tijekom mandata
ZAKLJUČAK
Naša je vizija sveobuhvatna zdravstvena zaštita koja život svakog građana čini duljim i kvalitetnijim. Svaki dio ovog programa sinergijski doprinosi glavnom cilju - boljoj zdravstvenoj slici što ujedno treba biti i glavno mjerilo kvalitete našeg zdravstvenog sustava. Cjelokupni zdravstveni sustav treba biti uvijek na usluzi građanima i sredstvo putem kojih će moć voditi ispunjene živote.