Loading...

Krstičević za Novosti: Proglasiti alarm zbog uništavanja zdravstva
Saborski zastupnik SDP-a Mišo Krstičević za Novosti je u kolumni o zdravstvu progovorio o korupciji i gorećim problemima u zdravstvu.
Kada se opsesivno bavimo korupcijom u javnom sustavu, mi se bavimo, nažalost, samo simptomima, a ne uzrocima lošeg stanja našeg zdravstva. Vlada i strukovne udruge se složno dezinficiraju od odgovornosti: “Korupcija ima ime i prezime!” Ne znam, možda ima, ali mnogo je važnije da korupcija ima političke uzroke. Ona je samo simptom dugogodišnje štednje i privatizacije socijalne države.
Žalosno je što po tko zna koji put razgovaramo o zdravstvenoj politici iz perspektive korupcije, afere i slučaja, a ne iz perspektive doma zdravlja u kojem možete dobiti samo uputnicu, a i to samo ako vam liječnik nije u međuvremenu otišao u mirovinu. Ne razgovaramo iz perspektive cijelih regija u kojima ne možete obaviti najosnovniju dijagnostiku poput rendgena stopala. Nema emisija o tome da naše zdravstvo ima dvostruko manje novca od češkog ili slovenskog. O prljavom tragu privatizacije ni riječi.
Neke liječnike ni kod kuće, ni na fakultetu, očito, nisu naučili da se krasti ne smije, ali su čak i moralno najzaostaliji liječnici naučili da treba liječiti uzrok, a ne simptom neke patologije. A kada se opsesivno bavimo korupcijom u javnom sustavu, mi se bavimo, nažalost, samo simptomima, a ne uzrocima lošeg stanja našeg zdravstva. U toj točki korupcija – od moralnog – postaje i politički problem. Jer ako stalno vičemo “drž’te lopova!”, nikada se nećemo uhvatiti ni dubljih problema, ni uzroka korupcije. Financiranja, organizacije sustava, primjene novih tehnologija, vremenske, ali i teritorijalne dostupnosti javnih usluga.
Vlada i strukovne udruge se složno dezinficiraju od odgovornosti: “Korupcija ima ime i prezime!” Ne znam, možda ima, ali mnogo je važnije da korupcija ima političke uzroke. Ona je samo simptom dugogodišnje štednje i privatizacije socijalne države. Umjesto moralne panike, mi moramo proglasiti politički alarm zbog uništavanja javnog zdravstva!
Ako već u javnom prostoru pričamo o pričama – pričama Ane i Marka, o 150 eura, o odustajanju od zahvata zbog nesnosnog čekanja – hajdemo ih početi ozbiljno shvaćati. Jer te priče, koliko god zaslužuju pažnju i rješenje, nisu jednake analizi. One su simptom, ali ne dijagnoza. Ne smijemo dopustiti da se medijska dramatizacija pretvori u političku paralizu, u naviku gledanja sustava isključivo kroz individualnu sramotu. Pitanje nije koliko su ljudi zgroženi, nego zašto se iz godine u godinu zgražaju nad istim posljedicama – bez ikakvog napora da se promijeni uzrok.
Nešto na tim linijama sam, koliko mi televizijski format i vlastiti kapacitet omogućuju, pokušao reći i nekidan u emisiji “Otvoreno” na HRT-u, povodom aktualne korupcijske afere u zdravstvu, koja je nakon prethodne uslijedila dok se odvjetnički tim bivšeg ministra nije dogovorio ni o strategiji opstrukcije kaznenog postupka. Dobio sam pregršt afirmativnih komentara, od poznatih i nepoznatih osoba, kojima zahvaljujem. Međutim, dobio sam i jedan izrazito negativan, od Jutarnjeg lista. Na njemu sam posebno zahvalan. Ne samo zato što takvim komentarima mediji obavljaju jednu od svojih temeljnih funkcija, nadzora političara na pozicijama moći, pa makar, poput kolegice Ivane Kekin i mene, bili i u opoziciji. Poseban razlog je što taj komentar savršeno ilustrira upotrebu pozicije medijske moći za zagovaranje političkih ciljeva kojima se protivim.
(Ovdje sam dužan dodati disclaimer: svjestan da malo koji političar nije zažalio ulazak u polemiku s medijima, takva polemika mi nije ni namjera. Posebno ne s autoricom komentara, koja svoj sve teži novinarski posao radi za sve manju plaću, sama podnoseći ušutkivanja i većinu posljedica gubitka kredibiliteta mainstream medija. Uostalom, ona je napisala ono što ogromna većina građana ionako misli: da je javno zdravstvo “leglo korupcije”. Međutim, ako su potrebne upute o doziranju i nuspojavama takve medijske terapije, onda bih, kao vaš “liječnik ili ljekarnik”, želio samo – sa simptoma – skrenuti pažnju i na uzroke te patologije.)
Ustaljeno mišljenje – koje mainstream mediji recirkuliraju – glasi da liječnici u javnim bolnicama ne odrade svoje puno radno vrijeme, nego već oko podne “zapale” u neku privatnu kliniku… – i eto vam lista čekanja, korupcije itd. Neki misle da bi se sve riješilo moralnim kvalitetama liječnika, a neki strastveno vjeruju da tzv. dvojni rad (u javnom i privatnom sustavu) treba zabraniti.
U žaru jedne nedavne rasprave liječnik/političar koji zagovara zabranu dvojnog rada bolničkih liječnika sa strašću Jutarnjeg lista je uzviknuo: “Ma znam da zabrana ne bi ukinula liste čekanja, ali ljudi od nas traže da ostavimo dojam da nešto radimo po tom pitanju!” No što sa semiprivatizacijom primarne zdravstvene zaštite? Koliko je njihov poluprivatni status doprinio tome da se ljudi rutinski šalju u bolnice, umjesto da ih se dijagnosticira i izliječi na toj razini? Hoće li Jutarnji list s istom strašću zahtijevati da se svi liječnici obiteljske medicine ponovno zaposle u domovima zdravlja, umjesto da u njima iznajmljuju ambulante?
Tko bi imao nešto protiv? Tko ne bi volio poštenije liječnike koji rade samo u javnom sustavu. Međutim, ako me pitate hoće li samo moralna disciplina i “zid između crkve i države” ukinuti liste čekanja, mogu vam odgovorno reći da je to jalova, lažna nada. Liječnici u javnom sustavu rade dosta prekovremenih sati, a sigurno odrade svoje radno vrijeme. Međutim, bolnice nemaju dovoljno sredstava da ih plate da rade još više – koliko dozvoljava Zakon o radu – pa neki te sate odrađuju kod privatnih poslodavaca, koji to mogu platiti, često zahvaljujući i ugovorima s državom.
Bolnice nemaju dovoljno sredstava da zaposle dodatne liječnike, čak i kada bi ih sveučilište nudilo. I dodatno, nemaju dovoljno sredstava da im opreme operacijske sale i dijagnostičke ambulante, da zaposle sestre i sve dodatne zdravstvene radnike. A upravljači sustavom nemaju dovoljno ni materijalnih ni političko-intelektualnih resursa da razviju domove zdravlja – liječnici i oprema nam tamo drastično nedostaju – i regionalne bolnice kako bi se pritisak na stvaranje lista čekanja u velikim gradovima smanjio. Mediji sigurno traže da ostavljamo dojam, ali građani od nas traže nešto više: javno zdravstvo vrhunske kvalitete dostupno svakome.
Nema uzimanja para ako lista čekanja nema. Ali zamislite sustav bez korupcije: bi li u njemu bile manje liste čekanja – sigurno ne bi! (Ne kažem da nećete naći i lupeža koji navodno namjerno stvara listu čekanja da bi im pacijent ponudio lovu, ali što da kažem kolegi kojeg poslije rada u ambulanti vidim nekako pokislog. “Što je bilo?” pitam, a on mi kaže: “Upisao sam pacijenta za operaciju koja mu stvarno treba, i treba mu sad, a na redu je za par godina. Dobro, neće umrijeti od toga, ali sigurno neće moći raditi i biti zadovoljan svojim stanjem i životom. Stvarno je depresivno i izrazito demotivirajuće raditi na ovaj način.”) Pritom treba imati na umu da postoje neke liste čekanje koje bole više od drugih. Nije isto čekate li endoprotezu svog koljena dvije godine ili saznate da skoliozu svog djeteta nećete moći korigirati prije značajnijih posljedica, barem ako nemate par desetaka tisuća eura da to riješite u privatnoj klinici.
Liste čekanja potiču korupciju s obiju strana. Jedna je strašno moralno neprihvatljiva: da liječnici uzimaju novac. Druga je dodatno tužna: na to primorani pacijenti koji nisu dovoljno bogati da privatno plate punu cijenu.
Jesmo li došli do štamparovskog standarda da liječnik financijski ne ovisi o pacijentu? Jesmo li im omogućili da zarade u javnom sustavu, ako im je to baš motivacija? Jesmo li ih motivirali ulaganjem u taj sustav? Ili smo već odmaknuli na putanji američkog zdravstva, gdje je bolest najčešći uzrok osobnih bankrota?
Pogledajte video s nedavnog otvorenja navodno strateškog zdravstvenog projekta – privatne onkološke bolnice koja je daleko bolje opremljenija od javne – koji svojom nazočnošću uveličava ministrica. Ima li većeg poraza ideala javnog zdravstva? Pritom, da se razumijemo, čak vjerujem da to ministrica ne čini iz loše namjere, nego vjerojatno nesvjesna kako je već rutinski naklon privatnoj investiciji indikator njene brige o javnom sustavu.
Sve to stvara pukotine u ionako slabom moralnom štitu nekih liječnika. Ali nisu svi izabrali ovu profesiju zato što jamči društveni status i lovu, u bilo kojem redoslijedu tih navodnih prioriteta. Mnogi su studirali, uče i liječe ljude iz pravih liječničkih motiva. Zamislite mladog liječnika koji već prvog tjedna na poslu šefu klinike predloži neko unapređenje, neku organizacijsku inovaciju koju je pokupio na obilasku europskih klinika. Ako nije došao kao dio nekog klana, mnogi šefovi će ga rutinski ignorirati.
Mladi liječnik će misliti – dobro, možda se nisam dobro izrazio, nisam objasnio, moram smisliti nešto bolje. I za neko vrijeme iznese novi, još bolji prijedlog. Avaj, tada ne bude ignoriran, nego marginaliziran, ocrnjen i kažnjen. Znam da ima entuzijasta koji se i nakon takvog tretmana još više bore, i to su moji ljudi. I zahvaljujući takvima mi još uvijek imamo sustav koji je ponekad i okej u odnosu na javna sredstva koja u njega ulažemo. Međutim, neki ljudi odustanu i okrenu se privatnom interesu i, u osnovi, novcu kao jedinom orijentiru. Privatni interes, i korupcija koja s njim ide pod ruku, cvjetaju kada se sustavno ne njeguje, da ne kažem uništava, onaj javni.
U jednom predavanju Noam Chomsky je upravo na rastakanju javnog zdravstva objasnio način rada vladino-korporacijske prijetnje ljudskoj slobodi i opstanku: “To je standardna tehnika privatizacije javnih usluga: podfinanciraj, pobrini se da stvari ne funkcioniraju, ljudi postanu bijesni, predaš sve privatnom kapitalu.” Iako advokati “odlučnog raščišćavanja” s dvojnim radom liječnika pokušavaju sve da stvari dodatno ne funkcioniraju, čini se da smo mi već sada u fazi “ljudi – s pravom – postaju bijesni”, i to komentari poput onog u Jutarnjem listu dobro ilustriraju. Međutim, treba nas podjednako, ako ne i više, brinuti da se u pozadini tog opravdanog nezadovoljstva odvija privatizacija. Podjela javnog zdravstva kao proizvođača jednakosti na nejednakost dvaju sustava: zdravstvo za bogate, i liste čekanja za sve ostale. Put ne samo u osobni bankrot za mnoge koje pogodi zdravstvena kriza, nego i bankrot same ideje socijalne države.
Treba nas još više brinuti da, prema posljednjim podacima Eurostata, Hrvatska za zdravlje građana izdvaja 1.279 eura po stanovniku godišnje, dok Češka izdvaja 2.278, a Slovenija dvostruko više: 2.594. (Europski prosjek je 3.658. Njemačka izdvaja skoro pet puta više: 5.832 eura po stanovniku godišnje.) Unatoč tome, postoje ljudi koji i dalje misle da je za sve probleme hrvatskog zdravstva krivo loše upravljanje, HDZ-ovsko kadroviranje i endemska korupcija. Istina o hrvatskom zdravstvu je negdje između tih krajnosti: uz ovakvo upravljanje i organizaciju ne bismo imali njemačko zdravstvo ni s pet puta više novca, ali uz ovakvu podfinanciranost nećemo imati ni češko ni slovensko zdravstvo, čak i da njime upravlja sama Laura Kövesi iz EPPO-a.
Javno zdravstvo, bez kompromisa u kvaliteti, dostupno svima, nekada se smatralo dijelom naše “društvene plaće”: dijelom viška rada koji nam poslodavci, povrh nadnice, vraćaju “u naturi” javih usluga poput besplatnog obrazovanja, kulture, umjetnosti i mirovine. Jutarnji list i strana kapitala se već desetljećima zalažu za to da se taj društveni dio plaće smanji i, po mogućnosti, ukine, kako bismo sve to plaćali sami, ako možemo, a njihova ekipa povukla dodatne profite.
Recimo da je to politički legitimno, ali je potpuno suprotno mom shvaćanju, i politike i liječničke etike. Zato ih izuzetno nervira kada se netko, poput mene u ovom slučaju, usudi zatražiti da naša društvena plaća bude veća. Ako danas tražimo veći dio viška vrijednosti za javno zdravstvo – boje se oni – sutra bismo mogli tražiti više plaće u školama i bolje obrazovanje. Više mirovine i dugotrajnu organiziranu skrb u starosti. Kulturu i umjetnost za sve, a ne samo elitu. Novinarstvo i medije u javnom interesu. Unatoč njihovoj nervozi, mogu vam odmah reći: tražimo i izborit ćemo se za sve to.
U međuvremenu, ako ikoga zanima što sve treba mijenjati u zdravstvu: treba ga snažnije financirati. Bolje organizirati. Prekinuti privatizaciju. Izbaciti posrednike iz blagajne i javne nabave. Obrazovati za javne potrebe, a ne samo privatne karijere. Proizvoditi, a ne samo kupovati lijekove i opremu. Financiranje s dohotka od rada proširiti i na druge vrste dohotka. (Ako netko živi od npr. iznajmljivanja stanova, neka se doprinos za zdravstvo plaća i na dohodak od najma.)
Ali prije svega treba mijenjati naš ukupan odnos prema javnom. Pitanje cijene se tu ne treba postavljati u prvi plan jer se radi o najhumanije odabranom polju za proizvodnju jednakosti, o vrhunskoj društvenoj kvaliteti. Ona se sastoji u ljudskoj sposobnosti da se brinemo jedni o drugima kada je najpotrebnije i najteže. To je dokaz civilizacije. A to nema cijenu.
I na kraju, dozvolite mi da parafraziram napomenu sa svake povijesti bolesti: umjesto propisanog lijeka izabrani doktor primarne političke zaštite može propisati i drugi lijek istog razreda učinkovitosti, ali ga molim da nas poštedi jalovog lova na vještice koji samo skreće pažnju s pozadinske privatizacije javnog zdravstva.
Mišo Krstičević,
liječnik i saborski zastupnik