Dragi moj Stipe!
Neumitnošću života i njegove konačnosti stigao je i onaj tužan dan kada se moramo rastati od tebe, Stipe. Ali ništa, pa ni smrt, ne može biti jača od vremena kojeg smo proveli zajedno. Dragi moj “Barba” bi li uopće itko danas mogao shvatiti to vrijeme, te “herojske dane” i te naše ljude, ljude poput tebe… a tko nije proživio to vrijeme? Uvjeren sam u to da ne bi. Ta generacija esdepeovaca kojoj si toliko iskreno pripadao bili su samo obični ljudi koji su branili nepolazne ideale jednakosti, pravde i ljudskosti onda kada je za to trebalo imati hrabrosti. Ljudi poput tebe, Stipe moj, davali su se u cjelini braneći zajedničku stvar, braneći opća načela ljudskosti u doba provale i poplave neljudskosti, u doba rata tragedije i prijetečeg progona svega lijevog.
Stipe dragi, bio si jedan od onih koji su obranili prostor ljevice u Hrvatskoj vlastitim tijelom, vlastitim poštenjem, vlastitim primjerom, znanjem i djelovanjem. Pa tko može zaboraviti ona naša noćna putovanja barkama naših drugova koji su nam davali prenoćišta i utočišta u svojim kućama kada je i za to trebalo imati hrabrosi. Sjećaš li se “bordižavanja” s tvog Pelješca prema Korčuli po fortunalu juga, noću ili pjata gregade kojim nas je nahranila tvoja majka u Trpnju uz svjetlo šterika, jer “letrike” nije bilo. Ali zato je bilo nesreće i rata ali i puno pravih, dobrih ljudi poput tebe. Naših ljudi. Tko bi u tom skromnom, pametnom, požrtvovanom, neumornom čovjeku poput tebe prepoznao doktora znanosti, uglednog profešura i umjetnika u duši? Rijetki, Stipe moj.
Zato je bila sreća drugovati s tobom, s tobom putovati kroz život kada je luka prema kojoj smo težili bila još tako daleka a budućnost svih nas toliko neizvjesna. Bio si istinski ljevičar. Socijaldemokrata. Esdepeovac. Kada si postao prvi potpredsjednik SDP-a 1990. godine znao sam da je Račan dobio najsnažniji i najpouzdaniji oslonac koji se mogao zamisliti. A nisi bio čovjek jednoumlja. A ne… to nikada i nikako! Sukobio si se ako si morao onda kada je trebalo braniti svoje ideje ali si uvijek bio spreman i priznati svoju grešku ako bi je uvidio. Jer uvijek si bio samo čovjek, a mi svi zajedno samo obični ljudi koji su se u jednom izuzetno dramatičnom povjesnom trenutku u Hrvatskoj našli zajedno, na istoj strani s istim vrijednostima.
Zato smo te poštovali i voljeli jer, amigo moj, mi smo tada istinski voljeli jedni druge pa ma koliko se ponekad i ne slagali oko svih taktičkih rješenja. Jednako tako mi smo voljeli, zajedno gradili i štitili pred rušiteljima našu zajedničku političku kuću, naš SDP. Bili smo ono najjače što netko može postati: Jedna porodica!
Kasnije, kao ministar u Račanovoj vladi pokazao si koliko si daleko gledao ističući one probleme kojih tek danas postajemo svjesni. Stipe moj dragi, ti nikada nisi podnosio prazne riječi a još manje bilo kakvu pompu i ono što u sebi nosi provincijski skućeni ljudski duh jer si bio čovjek svijeta, koji je braneći naše zajedničke ideje branio univerzalne ljudske vrijednosti.
Zato ti na kraju u ovom teškom momentu u ime svih nas koji smo s tobom proživili dio našeg životnog i političkog puta izražavam beskrajno poštovanje i jamčim vječnu odanost onim idealima kojima smo toliko iskreno zajedno težili. A sada se Stipe, druže naš, vrati u zagrljaj svog voljenog Trpnja. U našem već jesi i u njemu ćeš vječno ostati.
U ime svih nas
Marin Jurjević,
Predsjednik Senata SDP-a Hrvatske