Danas je saborski Klub SDP-a po hitnom postupku u proceduru uputio prijedlog novog Zakona o minimalnoj plaći, čiji je cilj osigurati da minimalna plaća u dvije godine dosegne 50 posto iznosa prosječne bruto plaće.

Zašto predlažemo novi zakon?

U Republici Hrvatskoj je institut minimalne, odnosno najniže plaće trenutno uređen Zakonom o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj 39/2013). Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske (dalje u tekstu: prosječna bruto plaća) za razdoblje od siječnja do kolovoza 2016. godine iznosi 7.739,00 kn dok minimalna bruto plaća iznosi 3.120,00 kn, što čini 40,3 posto prosječne bruto plaće.

Važnost instituta minimalne plaće kao socijalno zaštitnog instrumenta naglasio je i Odbor Europskog parlamenta za socijalna pitanja, koji je još 1993. godine predložio državama članicama Europske unije da uvedu mehanizme za određivanje minimalne plaće u odnosu na nacionalnu prosječnu plaću (Europski parlament, 1993. godine). U provedbi navedene preporuke različita je praksa u državama članicama Europske unije, s obzirom na to da se negdje minimalna plaća uređuje zakonom, a negdje kolektivnim ugovorima, različit je opseg primjene u odnosu na zaposlene – negdje se minimalna plaća utvrđuje sektorski, a ponegdje se prilagođava regionalnim potrebama, a što sve ukazuje na potrebu da se taj instrument socijalne politike prilagodi, kako društvu u cjelini, tako i posebnostima sektora ili djelatnosti, regionalnim razlikama i drugim značajkama koje utječu na ovaj zaštitni institut.

Nadalje, prema godišnjem istraživanju DZS-a o isplaćenoj plaći, u ožujku 2015. u RH bilo je ukupno 5,4% radnika, odnosno 48.483 koji su primali neto plaću do 2.500 kn (minimalna neto plaća od 2.423,64 kn + 3,2%).Od ukupnog broja zaposlenih na minimalnoj plaći, 1/3 njih dolazi iz kućanstava s jednim zaposlenim, ujedno i primateljem minimalne plaće, odnosno s dvoje zaposlenih, također primatelja minimalne plaće. Nadalje, kućanstva koja imaju ili samo jednog zaposlenika ili dva zaposlenika na minimalnoj plaći imaju veći broj djece u odnosu na prosječno hrvatsko kućanstvo.

Ako uzmemo u obzir da je prag rizika od siromaštva za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece u 2015. godini iznosio je 4.375 kuna, a minimalna neto plaća radnika s dvoje djece iznosila je 2.423,64 kune, jasno je kako minimalna plaća nije ostvarila svoju ulogu kao socijalno zaštitni instrument održavanja egzistencijalnog minimuma. Analizirajući iznose minimalne neto plaće te prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama RH od donošenja Zakona, odnosno od 2013. do 2016. godine, a što je prikazano u tablici, vidljivo je kako iznos minimalne plaće nije do kraja ispunio postavljeni cilj od 50% minimalne bruto plaće u prosječno isplaćenoj bruto plaći.

Prikaz odnosa minimalne bruto plaće i prosječne mjesečne bruto plaće u razdoblju od 2013. do 2016. godine Izvor: Izračun prema podacima DZS-a

	Minimalna bruto plaća	Prosječna mjesečna bruto plaća		Udio minimalne bruto plaće u prosječnoj mjesečnoj bruto plaći
		prema ARS	prema JOPPD	prema ARS	prema JOPPD
2013.	2.984,78	7.939,00	–	37,6%	–
2014.	3.017,61	7.953,00	–	37,9%	–
2015.	3.029,55	8.055,00	7.610,00	37,6%	39,8%
2016.	3.120,00	–	7.739,00	–	40,3%

Koliko bi se povećala minimalna plaća?

Temeljem prethodno navedenog smatramo kako postoji dostatan prostor povećanju minimalne plaće, s ciljem da se postepeno dostigne 50 posto od prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom kod pravnih osoba RH u razdoblju od siječnja do rujna tekuće godine, temeljem javno objavljenih podataka Državnog zavoda za statistiku.

Smatramo kako povećani iznos minimalne plaće neće imati negativne ekonomske posljedice niti će otežati poslovanje u radno intenzivnim sektorima. To prije svega pokazuje i činjenica kako poslodavci nisu iskoristili mogućnost ugovaranja snižene minimalne plaće, odnosno ugovaranja minimalne plaće u iznosu od 95 posto propisanog iznosa (prema čl. 8. st. 2. važećeg Zakona o minimalnoj plaći).

Prema podacima Ministarstva rada i mirovinskog sustava tek je u drugoj polovini 2015. godine prvi puta zabilježeno kolektivno pregovaranje o mogućem umanjenju propisane visine minimalne plaće te je u 3 kolektivna ugovora ugovorena niža visina minimalne plaće od visine propisane Uredbom o visini minimalne plaće. Tako je u dva kolektivna ugovora u djelatnosti graditeljstva ista ugovorena u visini od 95 posto minimalne plaće (2.866,73 kune), a u jednom u djelatnosti drvne i papirne industrije u visini od 97,5% (2.953,81 kuna).

Nadalje, često se kao moguća negativna posljedica povećanja minimalne plaće spominje mogućnost podizanja cijele „skale“ plaća jer poslodavci najčešće ugovaraju osnovice u visini minimalne plaće. Međutim, navedena konstatacija je netočna. Primjerice, na uzorku od 200 trenutno važećih kolektivnih ugovora koji su sklopljeni u privatnom sektoru, samo je u njih 8 osnovna plaća određena u visini minimalne plaće.

Što se tiče utjecaja iznosa minimalne plaće na zaposlenost, postoji niz empirijskih istraživanja koji su se bavili navedenom problematikom, ali nije postignut konsenzus oko mogućeg učinka, te postoje istraživanja koja govore kako o negativnom, tako i o pozitivnom utjecaju minimalne plaće na zaposlenost. Čak i u situaciji u kojoj je utvrđena statistički značajna negativna veza, riječ je bila o zanemarivoj vrijednosti. Međutim, smatramo kako provedba relevantnih istraživanja o minimalnoj plaći u RH i njezinim utjecajima trenutno nije moguća, prije svega zbog nedostatka kvalitetnih podataka koji bi mogli dati objektivnu ocjenu postojećeg stanja i spoznaja kako to područje bolje i kvalitetnije definirati. Pritom je osobito važno što je institut minimalne plaće uveden tek 2008. g., te nije u primjeni dovoljno dugo za objektivnu analizu njegovih ekonomskih posljedica, dok se istovremeno razdoblje njegove primjene poklapa s razdobljem recesije u RH, što dodatno otežava razlučivanje njegovih eventualnih posljedica na razinu zaposlenosti, od posljedica ekonomske krize.

Povećanje minimalne plaće nema negativne ekonomske posljedice

Iako se kod povećanja minimalne plaće najčešće govori o negativnim ekonomskim posljedicama na gospodarstvo, ne treba zaboraviti kako ona može proizvesti pozitivne ekonomske učinke. S jedne strane, rastom minimalne plaće dolazi do porasta raspoloživog dohotka, koji će sloj s nižim i srednjim primanjima sigurno usmjeriti u potrošnju, te na taj način stimulirati ekonomsku aktivnosti budući je upravo osobna potrošnja glavni generator ekonomskog rasta.

Način određivanja minimalne plaće u odnosu na prosječnu plaću išao bi na ruku i poslodavcima jer bi unaprijed mogli predvidjeti troškove rada u nadolazećoj godini. Naime, česta kritika poslodavaca je da, nakon što su već doneseni planovi za sljedeću godinu, dolazi do povećanja plaća, a zbog čega imaju nepredviđene troškove. Uz projekciju razine prosječne bruto plaće, iznos minimalne plaće bilo bi moguće unaprijed procijeniti, a što bi poslodavcima olakšalo izračun troškova rada.

Na kraju je potrebno spomenuti kako je po pitanju minimalne plaće u potpunosti zanemarena primarna svrha uvođenja instituta minimalne plaće, a to je sprečavanje »izrabljivanja« radnika, niske plaće te jaz između najniže i najviše plaće u samoj distribuciji plaće. Nadalje, minimalna plaća je prije svega alat socijalne politike s ciljem smanjivanja siromaštva, odnosno da se njenom razinom radniku omogući dostojanstveni rad. U tom smislu uloga minimalne plaće nikako se ne bi smjela promatrati samo kroz prizmu njezinih ekonomskih posljedica.

Iz svih navedenih razloga, Klub SDP je u saborsku proceduru uputio Prijedlog Zakona o minimalnoj plaći. Prijedlog možete pročitati ovdje: prijedlog-zakona-o-minimalnoj-placi-2017