Sutra, 3. prosinca se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, kako bi se pozvalo na isticanje prava na jednakost u ostvarivanju ljudskih prava i ravnopravnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu. Iako je Izvješće o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2021. godinu ušlo u proceduru u Hrvatski sabor još 1.4. ove godine, i na dnevnom redu je, nažalost ove godine se o njemu u Hrvatskom saboru očito neće raspravljati. Očito vladajući ne smatraju dovoljno važnim raspravljati o statusu osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu.
Prema podacima Registra osoba s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od rujna 2022. godine, u Hrvatskoj žive 624.019 osoba s invaliditetom, od čega je 56,7% posto muškog spola i 43,3% ženskog spola te na taj način osobe s invaliditetom čine oko 16 ukupnog stanovništva. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 45,7%, je u dobnoj skupini 65+, dok je gotovo 269 tisuća, odnosno 43,1% osoba u radno-aktivnoj dobi, od 20 – 64 godine.
Na dan 31. prosinca 2021. godine u Očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom je evidentirano 11.694 zaposlenih osoba s invaliditetom, što je mali broj s obzirom na ukupni broj osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Imamo slučajeva da ukoliko su i zaposleni, nerijetko su žrtve diskriminacije na radnom mjestu, a najveći razlog diskriminacije je što radni uvjeti nisu prilagođeni osobi s invaliditetom, te nisu u mogućnosti prezentirati poslodavcu svoje radne vještine i znanja.
Osobe s invaliditetom su u velikoj mjeri izložene barijerama i nemaju jednak pristup obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, pristupačnom stanovanju, odnosno u velikoj mjeri su socijalno isključeni iz zajednice u kojoj žive. Sustav ovisi o podršci civilnog sektora, koji je nejednako zastupljen u svim krajevima RH. Počevši od najranije dobi i nedostupne rane intervencije, pa pohađanja vrtića za djecu sa poteškoćama, osobe s invaliditetom su u nejednakom položaju od svog djetinjstva, što ih prati tijekom školovanja i ravnopravnog života u zajednici, zaposlenja i dostupnosti kulturnim sadržajima.
Još uvijek nije donesen Nacionalni okvir za ranu intervenciju, kojim bi se osigurali preduvjeti osiguravanja rane podrške svakom djetetu sa poteškoćama, a unatoč obećanjima Vlade da će primjena Zakona o osobnoj asistenciji krenuti od 1.1.2023. godine, zakon je prije dva dana tek upućen u javno savjetovanje, a stupanje na snagu je predviđeno od 1.7.2023. godine. Do tada financiranje osobnih asistenata je i dalje neizvjesno, bez jasne strukture, a bojimo se da je već ovo malo što smo uspjeli vidjeti u javnom savjetovanju u Zakonu o osobnoj asistenciji nedovoljno za pružanje cjelovite skrbi.
Što se tiče Zakona o inkluzivnom dodatku, unatoč obećanju da će se donijeti ova dva važna zakona u paketu, predviđeno donošenje ovog zakona je početkom 2024. godine. Zakonom o socijalnoj skrbi se povećala osobna invalidnina za 250 kuna, za 40 tisuća korisnika, što nije dovoljno ako uzmemo povećanje troškova života.
Nažalost, Ministarstvo je propustilo pomoći korisnicima doplatka za pomoć i njegu, sa drugim i trećim stupnjem oštećenja zdravlja, a kojih je gotovo 90 tisuća korisnika. Oni nisu obuhvaćeni ni vaučerima za el. energiju i plin niti su dobili povećanje. A također uvjeti za ostvarenje ovog prava nisu se mijenjali, za razliku od korisnika osobne invalidnine.
Smještaj, kao oblik skrbi za osobe s invaliditetom nije dostupan i ustanove imaju duge liste čekanja. Istovremeno, usluge koje su potrebe u lokalnoj zajednici ne zadovoljavaju sve potrebe, te osobe s invaliditetom žive socijalno isključene, ograničene u osiguranju osnovnih životnih potreba, a da ne govorimo o aktivnoj uključenosti u lokalnu zajednicu.