POLAZIŠTA

Socijaldemokracija je, kao politička ideja, od samog nastanka svoje utemeljenje pa i svrhu bazirala upravo na zaštiti radnika i radničkih prava koja su tada bila na izuzetno niskim razinama. Eksploatacija radnika bila je gotovo neograničena, radni uvjeti često su bili nehumani, trajanje radnog vremena nepodnošljivo, nije postojala sigurnost rada, kao ni zdravstvena i socijalna zaštita, a odnos između radnika i poslodavaca kao vlasnika kapitala i sredstava za rad bio je krajnje nepravedan.

Socijaldemokracija, udružena sa sindikalnim pokretom, bila je jedan od ključnih faktora da se takva situacija promijeni, da se teškom, ponekad i krvavom borbom, izbore radnička prava koja se danas na prvi pogled čine neupitna.

Premda su se društvene okolnosti u mnogočemu promijenile, socijaldemokracija danas, kao i u svojim začecima, mora ostati vjerna onim vrijednostima zbog kojih je i započela svoj politički i društveni put. To su sloboda (građanske slobode, sloboda od diskriminacije, sloboda od eksploatacije), jednakost i socijalna pravda (jednakost pred zakonom, ekonomska i socijalno-kulturna jednakost, i jednake mogućnosti za sve) i solidarnost (zajedništvo sa svim žrtvama nepravde i nejednakosti).

Radnička prava jedna su od ključnih sastavnica ovih vrijednosti i ideala. Baš zato, SDP kao socijaldemokratska stranka mora se bezuvjetno boriti kako bi se suzbile nepravde koje nanosi model „divljeg“ kapitalizma, ne pristajući na teze kako u „novim vremenima“ zaštita radničkih prava u onom opsegu koji danas postoji više nije moguća zbog „konkurentnosti“ ili nekih drugih razloga koji zahtijevaju tzv. „fleksibilizaciju“.

Upravo suprotno, SDP se zalaže za proširenje i daljnje unaprjeđenje radničkih prava jer smatramo da tehnološki napredak čovječanstva treba služiti upravo tome, boljem životu što većeg broja ljudi, a ne stvaranju ekstremnog bogatstva u rukama pojedinaca nauštrb najvećeg broja ljudi koji žive od svog rada. To je ne samo moguće, nego i nužno.

Naravno, promatrajući stvarnost ne možemo zanemariti sve tehnološke, društvene pa i kulturne promjene koje su se dogodile i koje nam se događaju pred očima. Na primjer, paradigma rada u 20. stoljeću ponajviše se povezivala s radom u klasičnom radnom odnosu dok danas to više nije dovoljno upravo zbog novih modela rada koji polako, ali sigurno ulaze u sferu radnih odnosa.

Već krajem 20. stoljeća nacionalna tržišta rada, koja su bila dominantno polje primjene radnog odnosa, integriraju se na način da nacionalne ekonomije postaju međuzavisne i da postupno gube nacionalne odrednice. Deregulacijom, odustajanjem od intervencionizma, odnosno nemogućnošću smanjenja utjecaja globalnih trendova, nacionalnim državama sve se više sužava i smanjuje mogućnost utjecaja na područje rada, a liberalizacija trgovine, promjene u komunikacijama i transportu, globalne strategije multinacionalnih i globalnih trgovačkih društava tome uvelike doprinose.

Transformacija ekonomije pod utjecajem globalizacije uvjetuje to da radna snaga postaje globalna uz njezinu sve veću pokretljivost, a budući da se poslodavci mogu koristiti pogodnostima koje im pruža odnos ponude i potražnje te niži troškovi rada na tržištima rada u nekim regijama svijeta, to su i ekonomski uvjeti i normativno uređenje na nacionalnoj razini prisiljeni prilagođavati se novim uvjetima. Kao posljedica te šire društvene i ekonomske promjene i sam model pune zaposlenosti dospijeva u krizu.

U novim se uvjetima reprezentativnost rada u radnom odnosu, kao monolitna i stabilna društvena struktura, sve više gubi. Transformacija proizvodnje i proces modernizacije tržišnih odnosa u globaliziranom okruženju donose bitne promjene relevantne za radne odnose te, posljedično, preoblikuju i normativna uređenja rada, odnosno radno pravo.

Posljedica toga je da se model klasičnoga radnog odnosa sve teže može odupirati i konkurirati novim modelima rada.

Krajem 20. stoljeća dolazi do opsežnih društvenih promjena koje dovode u pitanje institucionalni okvir rada kroz klasični radni odnos. Te tehničko-tehnološke i organizacijske promjene posljedica su promjena u proizvodnji i poslovnom upravljanju (rad postaje sve složeniji i kompleksniji, a ugovori o radu sve su specifičniji), ali i vrijednosne promjene u suvremenome društvu obilježenom redukcijom uloge države i restrukturiranjem ekonomija i tržišta s nacionalnih prema nadnacionalnim. Sve to popraćeno je promjenama u sustavima socijalne sigurnosti te demografskim kretanjima, prije svega starenjem stanovništva i smanjenjem radnoga kontingenta. To nadalje, postavlja nove zahtjeve prema obrazovnom i socijalnom sustavu te prema osobnoj osposobljenosti i znanju radnika, a kod dijela stanovništva koji ne korespondira s tim zahtjevima one izazivaju strah i osjećaj neizvjesnosti.

Sve su to elementi novoga u vezi s radom te redefinira i same okvire poimanja rada – heterogenost potreba izmijenjenih proizvodnih postupaka i ekonomskih modela uzrokuje “destandardizaciju rada” u odnosu na dosadašnja normativna uređenja radnih odnosa pa kada za takvo okruženje radni odnosi i radno pravo ne predvide odgovarajuće rješenje, kada postaje sve teže odrediti subjekte koji bi trebali ili mogli rad obavljati u radnom odnosu, odnosno biti obuhvaćeni djelovanjem radnog prava, tada se odgovori traže izvan radnog odnosa i radnog prava!

Naime, u okruženju koje je isključivo usmjereno prema klasičnom radnom odnosu i normativno ne prepoznaje potrebe za drugim modelima rada, izbjegavanje rada kroz radni odnos uzrokuje izbjegavanje zakonskog uređenja rada kroz radno pravo ili uopće. Posljedično, u praksi dolazi do dva oblika obavljanja rada: s jedne strane kroz radni odnos uređen radnim pravom i s druge strane kao rad koji se obavlja izvan okvira odnosa uređenim radnim pravom, a moguće izvan okvira pravno-uređenog odnosa što podrazumijeva djelomičnu ili potpunu nezaštićenost radnika.

Rad u Republici Hrvatskoj nalazi se upravo u ovoj fazi. Problemi se javljaju već neposredno nakon društvene tranzicije s početka 1990-ih godina i privatizacije obilježene brojnim nepravilnostima i devijacijama, zatim dolazi i do pada sindikalne pokrivenosti te netransparentnosti u politici plaća te problema u poreznom sustavu, ali i do svojevrsne rigidnosti uređenja rada u klasičnom radnom odnosu. To ne samo što uzrokuje nerazumijevanje i nesnalaženje, već ne udovoljava potrebama odnosa i vremenskog okruženja te se provođenje rada kroz radni odnos počinje izbjegavati. U ranim fazama, s početka 1990-ih godina, riječ je o “radu na crno”, sivom tržištu rada, koje je rad depriviralo socijalno-zaštitne funkcije iz socijalnog osiguranja, a radnike koji rade u radnom odnosu definiralo kao insidere službenoga tržišta rada, relativno dobro zaštićene, dok su svi ostali bili outsideri, gotovo bez ikakvih socijalnih jamstava i sigurnosti.

Kasnije se nesigurnost širi i na insidere, i to bilo na način da se u njihove radne odnose ugrađuju neki elementi fleksibilizacije, vrlo često nezakonite (potpisivanje bjanko sporazuma o prestanku ugovora o radu kod sklapanja ugovora o radu i sl.), ili (zlo)upotrebljavajući druge pravne oblike kroz koje se rad može ostvarivati. Čak i kada rad postoji u radnom odnosu, taj se radni odnos nastoji vremenski ograničiti (sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme koji postaju prevladavajući pravni oblik novoga zapošljavanja) kako bi se izbjegli posebni troškovi vezani uz njegov jednostrani prestanak.

Moglo bi se reći da je i samo zakonsko uređenje rada u radnom odnosu, zbog svoje rigidnosti i neprepoznavanja aktualnog stanja,  dovelo do samonegacije, do neprovođenja, posljedice čega pogađaju ponajviše radnike, ali i poslodavce, a što svakako šteti i ideji pravne države i vladavine prava.

Istovremeno, kako bi se smanjio ili spriječio rad na crno, sivo tržište rada ili neslužbeno gospodarstvo sve više koristi nove oblike rada temeljene samo na obveznom pravu, a ne na radnom zakonodavstvu, čime se ostvaruje određeni stupanj socijalnog osiguranja i određena prava radnicima koji taj rad obavljaju, kao i porezno-doprinosni prihod države, ali je time je još dodatno smanjena prikladnost rada u radnom odnosu, a rad usmjeren prema drugim pravnim oblicima rada.

CILJEVI 

• Uspostaviti sustav rada i radnog prava koji ispravljaju društvene nejednakosti i uvode red, predvidivost i sigurnost u tržišno ponašanje, uključujući specifičnosti vezano za rodnu neravnopravnost na tržištu rada koja je za žene upravo najizraženija u području rada, zapošljavanja i napredovanja
• Uspostaviti funkcionalno i pravedno tržište rada koje uključuje promociju rada i jamči prosperitet svima koji radom stvaraju i od rada žive
• Osigurati svima koji od rada žive dostojanstvenu plaću za kvalitetan život
• Unaprijediti radne odnose i zaštititi sustav prava i obaveza, vodeći se pravednošću
• Osigurati zaštitu svih koji kroz rad osiguravaju egzistenciju i koji od rada žive, s fokusom na radnike kao slabiju stranu radnog odnosa
• Definirati jasno, jednostavno i izričito radno zakonodavstvo u kojem će biti „usidreni“ glavni elementi zaštite radnog prava i funkcionalnog i efikasnog načina ostvarivanja prava iz rada i radnog odnosa, kako bi svi sudionici radnih odnosa (i veliki poslodavci s pravnim službama i pravnim stručnjacima, ali i radnici) razumjeli svoja prava i obaveze
• Omogućiti u radnom zakonodavstvu alternativne modele rada kako se oni ne bi tražili izvan radnog zakonodavstva i osigurati punu zaštitu sudionika radnog procesa, posebice radnika.
• Urediti radno zakonodavstvo koje odgovara aktualnim društvenim potrebama i prilagođeno je stvarnosti, utvrđujući na pravedan način da postoje zajamčena radnička prava ispod kojih se ne može ići ni u kojem obliku rada
• Osigurati uvažavanje potreba radnika i poslodavaca te njihovih udruga i sindikata kao kolektivnih aktera, ali i svih demokratskih standarda izraženih kroz sustav sudjelovanja radnika u odlučivanju
• Osigurati provođenje i kontrolu provedbe radnog zakonodavstva
• Definirati jasnije rad nedjeljom u trgovini i svim ostalim djelatnostima

KAKO TO OSTVARITI?

• Reducirati broj pravnih oblika rada – rad se treba obavljati unutar manjeg broja pravnih oblika, uz što manje izuzetaka i na način odgovarajuće bitnim obilježjima obavljanja rada.
• Razmjerno rasporediti porezno i doprinosno opterećenje na sve oblike rada – to bi vodilo tome da se pravni oblici za konkretan oblik rada biraju sukladno potrebama i obilježjima rada, a ne “cijeni” rada. Ovo bi omogućilo umanjenje i ravnomjerno opterećenje rada porezima i doprinosima te rast plaća. Istovremeno, oporezivanje rada treba nadomjestiti drugim poreznim oblicima – porezom na dobit, na nekretnine i financijske transakcije.Ograničiti primjenu ugovora o radu na određeno vrijeme, koji posebno pogađaju žene – potrebno je jasno i snažno ograničiti njihovu primjenu bilo skraćivanjem trajanja rada na određeno vrijeme ili uvođenjem kriterija broja ugovora o radu na određeno vrijeme, a svakako valja ugraditi pravo na otpremninu i za ugovore o radu na određeno vrijeme.
• Ograničiti primjenu probnog rada samo na prvi ugovor kojim se zasniva radni odnos kod poslodavca – uz to, izričitije definirati zaštitu od nezakonitog otkazivanja zbog nezadovoljavanja na probnom radu uvodeći obvezu obrazlaganja razloga nezadovoljenja.
• Prilagoditi rad na izdvojenim mjestu potrebama života i rada – uvažavajući jamstva zaštite života i zdravlja radnika te omogućiti diferenciranje ugovornih obveza poslodavaca ovisno da li se rad na izdvojenom mjestu rada obavlja na zahtjev poslodavca ili na želju radnika, te obavlja li se samo povremeno i privremeno ili u punom radnom vremenu.
• Organizirati bolje radno vrijeme – kako bi se stvorile pretpostavke za bolje pomirenje poslovnog i obiteljskog života.
• Osigurati radnicima obrazovanje i osposobljavanje za potrebe rada – od strane poslodavca (ili države), ali ne samo kod konkretnog poslodavca, nego i za poslove koji dugoročno omogućavaju zaposlenost i zapošljivost radnika.
• Pojednostavniti pojam plaće – koji bi sadržavao sve elemente plaće, bruto i neto, kao i ukupnih troškova rada.
• Uspostaviti pravila transparentne politika plaća kod poslodavca (posebno u državnom i javnom sektoru) – kako bi se stvorile pretpostavke za jamčenje jednake plaće za jednak rad. U provođenje mjera transparentnosti plaća uključiti sindikate i/ili radnička vijeća. Pitanje rodnog jaza u plaćama uključiti u proces kolektivnog pregovaranja
• Urediti zakonski minimalne iznose povećanja rada za prekovremeni rad, noćni rad, smjenski rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom – to treba uskladiti s mjerilima za povećanja u državnim i javnim službama. Cilj je onemogućavanje situacije u kojoj se koristeći minimalne iznose povećanja plaće zloupotrebljava rad radnika i narušava odnos privatnog i profesionalnog života koristeći takav rad. Minimalni iznosi povećanja moraju biti na razini onih koje uživaju radnici u državnoj i javnoj službi.
• Destimulirati isplatu naknada za rad u formi neoporezivanih primitaka iz radnog odnosa kako bi se izbjegavalo plaćanja poreza i doprinosa, čime se u konačnici zakidaju radnici.
• Omogućiti zakonski da se otkazni rok konvertira u uvećani iznos otpremnine – to je potrebno omogućiti u slučaju poslovno uvjetovanih otkaza u kojima izostaje potreba za radom radnika i uz suglasnost radnika.
• Urediti jasnije odnos reprezentativnih i nereprezentativnih sindikata tijekom kolektivnog pregovaranja – s obzirom na postojanje pluralizma sindikata kod poslodavaca ovo je nužno, a dodatno je potrebno onemogućiti nejednako postupanje prema sindikatima ovisno o potpisu kolektivnog ugovora.
• Promovirati i poticati sustav kolektivnog pregovaranja i predstavljanja kolektivnih interesa – što bi trebalo voditi većoj pokrivenosti kolektivnim ugovorima, a istodobno bi omogućilo redukciju normativnih uređenja
• Poticati sudjelovanje radnika u odlučivanju i proširiti pitanja u kojima radnička vijeća sudjeluju u savjetovanju i suodlučivanju
• Definirati uvođenje prava na veto za određena pitanja iz radnog odnosa – bez mogućnosti sudskog nadomještanja odluke radničkog vijeća u određenim situacijama, primjerice u zaštiti sindikalnih povjerenika, starijih osoba i drugih zaštićenih kategorija od izvanrednog otkaza.
• Povećati broj predstavnika radnika u nadzornim i upravnim odborima poslodavca, ovisno o broju radnika, kod velikih poslodavaca.
• Omogućiti pojednostavljeni sustav predstavljanja interesa radnika – s obzirom na pad gustoće sindikalnog članstva, kod poslodavaca kod kojih sindikati ne djeluju jer za to ne postoji volja radnika, a ne postoji kolektivni ugovor na višoj razini. Primjerice, moglo bi se omogućiti da se sporazumom radničkog vijeća mogu urediti i pitanja koja se inače uređuju kolektivnim ugovorima, radi zaštite interesa radnika.
• Osnaživati sudjelovanje radnika u odlučivanju u radničkim vijećima smanjivanjem praga za radničko vijeće – također, treba onemogućiti preuzimanje ovlasti radničkog vijeća od sindikalnog povjerenika, radi diferenciranja sudjelovanja radnika u odlučivanju od sindikata.
• Jačati kapacitete institucija nadzora nad provedbom zakona i propisa – to je neophodno osobito u pogledu brojnosti i osposobljenosti. U mehanizme nadzora uključiti ljude i iskustva iz sindikalnih organizacija putem sustava kvota. Posebnu pažnju treba posvetiti razvijanju sustava redovnog puta zaštite prava iz radnih odnosa, ponajprije kvalitetu i efikasnost sudske zaštite prava.
• Jačati sustav institucija koje uređuju tržište rada – uz sustav nadzora nad primjenom zakona i propisa, nužno je jačati Hrvatski zavod za zapošljavanje, a potom inspekcije i druge sustave socijalnog osiguranja, kako bi bili uključeni u pozitivan razvoj tržišta rada, ali i podržavali potrebe radnika i poslodavaca
• Urediti rad putem platformi te prava platformskih radnika – ali i obveze poslodavaca prema njima, integriranjem u redovito uređenje rada.
• Reducirati uređenja radnih odnosa posebnim zakonima – pitanje radnih odnosa za pojedine službe, grane, djelatnosti ili sektore treba ponajprije vezivati uz standarde općeg uređenja Zakonom o radu.

Polazne točke za reformu radnog zakonodavstva – Za budućnost rada u RH  [PDF]