S ministrom poduzetništva i obrta Gordanom Marasom razgovarao sam u ponedjeljak u ranim popodnevnim satima, u prostorijama njegova Ministarstva, u Vukovarskoj. Ministar Maras bio je, tijekom razgovora, vrlo optimističan, a na trenutke i borbeno raspoložen. Prije nego što smo se sastali, imao je susret s novinarima u kojem ih je izvijestio o najnovijim rezultatima (na području gospodarstva) aktualne Vlade RH, a posebice njegova Ministarstva. Također, govorio je o prvim rezultatima godišnjih izvještaja poduzetnika (koji još nisu dokraja sumirani i obrađeni) te koji proturječe sasvim pesimističkim ili čak katastrofičnim tonovima kojima se obično oslikava aktualan gospodarski trenutak RH. Njih mi je Maras ovako prezentirao: – Srednji i mali poduzetnici zaposlili su tijekom 2014. ukupno 23 tisuće ljudi više nego 2013. Rast prihoda u 2014. iznosio je 7 posto, dok je izvoz porastao, u tih godinu dana, preko 6 milijardi kuna. Dobit je, pak, svim poduzetnicima čak 200 posto veća 2014. negoli 2013. Ona ukupno iznosi 14 milijardi kuna. To pokazuju prvi preliminarni podaci FINA-e. U razgovoru, ministar Maras je daleko najkritičniji bio prema predsjedniku HDZ-a i najvećem konkurentu vladajućem SDP-u na predstojećim parlamentarnim izborima –Tomislavu Karamarku.

Imamo nekoliko međusobno sučeljenih prijedloga kako bismo ove godine, u kolovozu, trebali proslaviti obljetnicu Oluje. Kako biste vi, (i) kao potpredsjednik SDP-a, definirali prijedlog ili koncepciju svoje, vladajuće stranke?
– Ove godine slavit ćemo okruglu 20. obljetnicu Oluje i stoga toj obljetnici treba dati nešto više na značaju nego što je to bio slučaj prethodnih godina. Ideja ministra obrane Ante Kotromanovića – a nju zagovara i cjelokupna Vlada RH – glasi da ovom prigodom, osim proslave u Kninu, treba organizirati i veliki vojni mimohod u Zagrebu, kao glavnome gradu Hrvatske. To je nešto što 20. obljetnica Oluje zaslužuje, to rade sve zemlje koje žele posebno odati počast svojoj povijesti. Mislim da predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i neki lokalni političari iz HDZ-a ne bi trebali umanjivati 20. obljetnicu oslobođenja Hrvatske na taj način da se suprotstavljaju toj ideji – da se na Dan domovinske zahvalnosti Hrvatska vojska postroji u svojoj punoj snazi i da u tom svečanom mimohodu sudjeluju svi oni koji su bili vezani za Domovinski rat.

Zadnji put je takav mimohod održan u svibnju 1995. na Jarunu, uoči Oluje?
– Ovaj put on bi se mogao održati na nekoj od zagrebačkih avenija. Predlažem da to bude Avenija grada Vukovara. U tome vidim još jednu jaku simboliku, Vukovar je grad-heroj Domovinskog rata. Bojim se, međutim, da će Karamarko i lokalni HDZ-ovci biti odlučno protiv toga, jer jednostavno neće moći odoljeti svojim stranačkim strastima – kao što im nisu odolijevali ni dosad. Koliko vidim, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prihvaća ideju o mimohodu HV-a, međutim nju Karamarko pritišće svojim idejama i prijedlozima. Barem tako iščitavam iz pojedinih izjava iz medija. Mislim da on to ne bi trebao činiti, a vjerujem, i nadam se, da predsjednica neće podleći njegovu pritisku.

Je li ideja o mimohodu doista potekla od ministra Kotromanovića? Što je on vama konkretno rekao?
– U nekoliko je navrata ove godine govorio kako treba organizirati veliki vojni mimohod u Zagrebu, u povodu 20. obljetnice Oluje. I ta je ideja onda kliknula među svima nama, u Vladi, jer nam uistinu puno znači. Nitko ne bi trebao imati ništa protiv nje. Strašna mi je pomisao da bi netko ili neki u Hrvatskoj trebali imati ekskluzivitet za te teme. Poput gospode iz HDZ-a, koji misle da su oni jedini meritorni za to. Bilo bi poželjno da se ti ljudi tako više ne ponašaju i da ne svojataju Hrvatsku za sebe. Kada je riječ o Oluji i Domovinskom ratu, treba znati da u ovoj Vladi sjede istinski heroji Domovinskog rata, kao što su Ante Kotromanović i Fred Matić. Svi smo mi u Hrvatskoj emotivno vezani za Domovinski rat, za naše heroje. Malo je trenutaka u životu kojih se ja osobno toliko živo sjećam kao kada me je onoga dana, u studenome 2012., kada sam bio izvan Zagreba, nazvala moja supruga i rekla mi da su generali Gotovina i Markač oslobođeni. Bio sam presretan. Ne mora nas nitko učiti kako se voli hrvatska domovina, jer je svi volimo – a najmanje to treba činiti Karamarko.

Vrlo ste kritični prema Karamarku. Što mu, zapravo, najviše zamjerate?
– Najviše mu zamjeram to što se igra emocijama ljudi, i to na područjima na kojima se ne bi trebao igrati – a pritom ništa ne govori o budućnosti. Svi smo mi jednako željeli hrvatsku pobjedu i samostalnost. To se ne može mjeriti stranačkom pripadnošću kako to radi Karamarko. Meni je, uz ostalo, sporno i to što je svoju, tj. HDZ-ovu koaliciju Karamarko nazvao Domoljubnom koalicijom. Što to treba da znači? Da naša, Kukuriku-koalicija nije domoljubna? Vidite, to su teme koje dijele Hrvatsku. Karamarko sigurno ne voli Hrvatsku više od mene. On može tvrditi da je voli kao i ja, ali sigurno ne i više od mene. Kažem, bio sam jako sretan kad je oslobođen general Gotovina. Jer, to je bilo međunarodno priznanje da je Hrvatska vodila ispravan rat. To je pitanje Hrvatskoj dugo vremena visjelo nad glavom. Mi u Hrvatskoj smo svi to znali, ali neki u svijetu su sumnjali. Nakon te presude sve je bilo jasno.

Bližimo se parlamentarnim izborima. Kada će se oni, po vašem mišljenju – ili, bolje rečeno, po vašim procjenama, ili saznanjima – održati?
– Izbori će biti u ustavno propisanom roku, a zadnji je rok 23. veljače 2016. Osobno ne favoriziram nijedan datum.

Vidjeli ste kako je to u prošlom broju Globusa prokomentirao vrlo istaknuti član HDZ-a, inače potpredsjednik Hrvatskoga sabora, akademik Željko Reiner. On tvrdi da se SDP unaprijed pomirio s porazom pa će izbore odgađati do zadnjeg mogućeg roka, kako bi vladajući dužnosnici što duže mogli uživati u svojim visokim plaćama, raznim beneficijama itd…
– Čudno mi je da takvo što može govoriti jedan akademik. Što znače ta dva-tri mjeseca navodnog odgađanja izbora u odnosu na cjelokupni četverogodišnji mandat? Ne vidim tu povod za bilo kakvu polemiku. Bilo bi bolje da se kolege iz HDZ-a posvete onim temama koje su bitne za budućnost Hrvatske: zapošljavanjem, pokretanjem gospodarstva, ravnomjernim razvojem zaposlenosti… Meni se čini da je njihov jedini interes za što raniji termin održavanja izbora mogućnost da se što prije vrate na poziciju na kojoj su bili do 2011. Oni su najviše posvećeni sami sebi. Vidjeli smo u zadnja njihova dva mandata kako oni konzumiraju vlast. To su sve isti ljudi, nema tu ničeg novog.

U javnosti, čini se, ipak prevladava dojam da Karamarko, i njegov HDZ, puno razmišljaju o gospodarstvu. Održali su već dvije ekonomske konferencije, najavljuju veliki ekonomski program koji bi nas trebao izbaviti iz krize u kojoj se nalazimo..

– Ne vidim da se tu nešto posebno radi. Nema tu nikakvih ni programa ni ideja. Osim da planiraju devalvirati kunu, čime bi rate kredita hrvatskih građana s deviznom klauzulom porasle 30-40 posto. Na njihovu zadnjem ekonomskom skupu, u Westinu, rečeno je da se konkurentnost hrvatskoga gospodarstva može provesti sa smanjenjem vrijednosti kune. Ako pokušaju deprecijacijom oslabiti kunu za 10 posto – siguran sam da to nije granica na kojoj će se tečaj zaustaviti. Ta će granica, u tom slučaju, prijeći 30 posto.

Bio sam na tom skupu, u Westinu, i nisam stekao dojam da je ta teza, o devalvaciji kune, tako čvrsto izrečena.
– Je, izrečena je. Njihov gospodarski strateg iz Bavarske, Hans-Wemer Sinn, rekao je da bi zemljama usporedivim s Hrvatskom dobro došlo slabljenje vlastite valute kako bi povećale konkurentnost svoje ekonomije. Idućeg dana mladi HDZ-ov ekonomist Tomislav Ćorić nije demantirao tu opciju. Zajedno smo imali nastup na Poligrafu na Hrvatskom radiju i, kad sam ja spomenuo taj njihov plan o devalvaciji kune od 30-40 posto, nije ništa konkretno demantirao, počeo je izvrdavati i govoriti kako neće prihvatiti sve prijedloge svojih konzultanata. A Karamarko je na Rabu istoga dana rekao, otprilike: Devalvacija neće dati rezultate bez strukturnih reformi. U HDZ-u s time doista ozbiljno računaju. Oni doista misle pretpostaviti interese nekoliko tisuća hrvatskih izvoznika naspram više od 100 tisuća hrvatskih obitelji koje imaju kredite s deviznom klauzulom. No, oni su se u međuvremenu, imam dojam, uplašili reakcije hrvatskih građana. Mi, u SDP-u i Vladi, uvjereni smo da treba pomoći i jednima i drugima – izvoznicima preko poticaja i povoljnijeg poslovnog okruženja, a građanima time da osiguramo stabilnost kune, a ujedno nađemo rješenje i za problem kredita u švicarskim francima. Ako Kukuriku-koalicija ponovno dobije mandat, kuna će ostati stabilna. A ako ne – kuna će devalvirati! U to sam 100 posto uvjeren. Ako ljudi žele plaćati 30-40 posto veće rate kredita s valutnom klauzulom, neka daju povjerenje HDZ-u.

Međutim velike su najave i velika očekivanja od novog HDZ-ova ekonomskog programa?
– Dovoljno je da kažem samo još jedno: sami su rekli da će se prvi rezultati tog njihova programa moći osjetiti za najmanje pet godina. Vidite, licemjerno je kritizirati rezultate ove Vlade, koji su se pojavili nakon tri godine našeg mandata (otkako smo, 2011., državu preuzeli u izrazito teškoj situaciji) – a u isto vrijeme najavljivati da će se njihovi rezultati vidjeti tek za pet godina.

Doista se sigurni da bi za Hrvatsku bilo loše ako bi na vlast ponovno došao HDZ?
– Oni ničim nisu pokazali u kom smjeru treba voditi Hrvatsku. Hrvatska je napravila, ako ništa drugo, korak naprijed u odnosu na 2011. A povratak HDZ-a bio bi, po mome mišljenju, tri koraka unatrag. Niti imaju program niti imaju ljude. Svi ljudi s kojima oni nastupaju prema javnosti isti su oni koji su ovu zemlju doveli u probleme u kojima se ona nalazi još od 2011. – a najveći među kojima je pad BDP-a od 10 posto, u mandatu 2008. – 2011. Svi ti bivši ministri: Karamarko, Milošević, Šuker, Popijač, Kalmeta, Jandroković… – pokušavaju dobiti izbore na podjelama hrvatskog društva, na vraćanju u prošlost; pa ako Hrvatska doista želi nastaviti ići naprijed, bilo bi apsolutno loše da HDZ ponovno dođe na vlast.

Vi ste optimist kad je u pitanju ova Vlada?
– Mislim da će izbori biti vrlo neizvjesni, jednako kao što su bili izbori i za predsjednika Republike. Kao, uostalom, i ovi nedavni izvanredni lokalni izbori u 17 gradova u RH. Glavni cilj bio im je dobiti Dubrovnik, a u toj me nisu uspjeli. A na nama je da pokažemo ljudima što smo sve napravili u ove četiri godine – i da ih uvjerimo da će Hrvatska nastaviti u istom smjeru ako opet pobijedimo na izborima: i gospodarskim rastom, i zapošljavanjem, i rastom izvoza i proizvodnje… Svatko u Hrvatskoj mora priznati da je danas Hrvatska uređenija zemlja nego što je to bila 2011.

Malo o tzv. trećem putu. Koliko će Ivo Josipović u svom budućem političkom angažmanu utjecati na situaciju u SDP-u?
– Neće imati velikog utjecaja. Gotovo pa nikakav. Iskreno mi je žao što se nije vratio u SDP, ali ne mogu mu ja određivati što treba raditi.

Ima li doista šansi da jednoga dana postane premijer – kao što je to izjavio u svom zadnjem intervjuu?
– Mislim da je on sam u tom intervjuu rekao da ne misli da je to realno, ali mora sebi postaviti visoke ciljeve. Nas dvojica smo si inače jako dobri. Sjedili smo jedan kraj drugoga u saborskim klupama od 2008. do 2010.1 privatno sam se s njim znao družiti, zajedno smo igrali preferans.

Vjerujete li u njegovu buduću političku stranku?
– Vrlo sam skeptičan. Nije mi jasno na kojem će se području profilirati. Jedno je osnovati stranku, a drugo naći svoj prostor. Vidjeli ste kako su se brzo ispuhale stranke koje su narasle na bazi prosvjeda, poput Živog zida. S obzirom na to da je Ivo Josipović percipiran kao netko tko je dugo dijelio prostor sa SDP-om, vrlo mi je teško sad predvidjeti na čije će glasove pucati. Teško će zauzeti prostor SDP-a, a ne vidim previše prostora za njega negdje drugdje.

Kakve su vaše osobne političke ambicije?
– Mislim da sam postigao dosta, a trenutno sam koncentriran na dvije stvari. Da uspješno završimo naš mandat, i da na izborima ponovno dobijemo povjerenje građana. Ne razmišljam puno o svojim osobnim ambicijama.

Razmišljate li o tome da upravo vi jednoga dana budete na čelu SDP-a?
– Znao sam da ćete me to pitati. Ali o tome ne razmišljam. Ne volim imati 10 ciljeva odjedanput. Sad sam posvećen ovome čemu jesam – a 2019. je još daleko. Inače sam vrlo uporan u svom životu.

U kakvim ste danas odnosima s Davorom Bernardićem?
– U dobrim smo odnosima. Kad smo bili zajedno u Saboru, od 2008. do 2011., s njim sam se možda najviše zbližio – od svih saborskih zastupnika. Mislim da je vrlo pametan i sposoban. Glupo mi je reći perspektivan – jer je već puno toga ostvario. Ima, u perspektivi, dobre šanse postati zagrebačkim gradonačelnikom. Jedino u čemu se svojedobno nismo slagali – to je da neke stvari u SDP-u nismo vidjeli na isti način. Ali smo se zato u puno više stvari slagali.

Govorite u prošlosti – ali kako je danas?
– Dobri smo si, kao što sam rekao. Ne volim rangirati kolege po dragosti, ali on je sigurno pri vrhu.

S Bernardićem je oduvijek bio iznimno dobar bivši ministar zdravlja Rajko Ostojić…
– Možda vam on sam to nije rekao, ali Rajko je upravo na moj poticaj ušao u SDP! Ja sam ga, još 2007., zamolio da uđe u SDP, a ja ne bih zamolio nekoga za koga mislim da nema političke perspektive i da neće moći pridonijeti boljitku stranke.

Za kraj – najteže pitanje. Kakvo mišljenje imate o svom šefu u stranci i Vladi Zoranu Milanoviću?
– Zajedno smo u SDP-u počeli raditi 2004. i otad dobro surađujemo. Privatne odnose ne bih komentirao, jer to nije primjereno. A kao suradnik ili šef – i u stranci i u Vladi – Milanović ima i prednosti i mana. Najveća mu je prednost što je jasnih stavova i nije demagog. I ne želi podilaziti drugima samo zato što misli da bi im se to moglo svidjeti. I stavovi su mu vrlo jasni, on doista drži do svojih stavova.

Koja mu je najveća mana?
– Najjednostavnije rečeno: teško ga je krstiti. Hoću reći: teško ga je uvjeriti u nešto. Kad jednom zauzme stav – teško da će ga ikad promijeniti.

Razgovarao Darko Hudelist

(Globus)