Sabor je raspravio Izvješće Nacionalnog vijeća za šport u razdoblju od 18. lipnja 2010. do 31. prosinca 2011. godine. U ime Kluba zastupnika SDP-a govorio je Dan Špicer. Donosimo dijelove izlaganja D. Špicera u ime Kluba zastupnika SDP-a.

Ne postoji niti jedan dio izvješća koji govori o tome što je vijeće činilo primjerice po pitanju kontinuiranog kršenja Zakona o sportu. Da li je vijeće davalo prijedloge za izmjene istog tog zakona za koji se godinama pokazivalo da je manjkav? Kako je vijeće reagiralo na nepostojanje brojnih pravilnika i akata čije donošenje Zakon o sportu predviđa, a nitko ih godinama nije donosio? Da li je vijeće ukazivalo na nepostojanje nacionalnog programa sporta, strategije i razvoja hrvatskog sporta kao temeljnih dokumenata nužnih za utvrđivanje ciljeva i zadaća razvoja sporta u Hrvatskoj koji su trebali biti doneseni godinama prije i provođeni još godinama kasnije? Ništa od toga u ovom Izvješću ne piše. Ali ne zato što je nepotpuno nego zato što se vijeće vjerojatno uopće time nije niti bavilo niti je smatralo potrebnim da ikoga pita zašto se osnovni zakoni, programi i akti koji reguliraju pitanje sporta, sportskih aktivnosti, izgradnje objekata i sportaša općenito krše, ne poštuju, ne primjenjuju ili uopće zapravo ne postoje? No, mislim da ćemo se svi složiti oko toga da je Izvješće kao takvo tu najmanji problem. Ono više ili manje točno samo opisuje što se u određenom periodu vremena događalo, što se radilo ili što se naprosto nije radilo. Nije u potpunosti niti može biti sva krivica na vijeću, niti ono može biti odgovorno za sve propuste i nedostatke u sustavu sporta.

Temeljem Zakona o sportu, koji je na snazi od srpnja 2006. godine Vlada Republike Hrvatske trebala je u roku šest mjeseci podnijeti Hrvatskom saboru prijedlog kandidata upravo za ovo Nacionalno vijeće za sport. Kao što znamo vijeće je osnovano tek u lipnju 2010. godine. Dakle tri i pol godine nakon zakonskog roka. Zakonom o sportu definiran je Nacionalni program sporta kao dokument kojim se utvrđuju ciljevi i zadaće razvoja sporta, aktivnosti potrebne za provedbu tih ciljeva i zadaća, nositelji razvoja i mjere kontrole njegove provedbe. inače on se donosi na period od osam godina, a rok za podnošenje prijedloga programa istekao je, napominjem istekao, u travnju 2007. godine. Izrada programa nikada nije niti započela, a vijeće nije niti postavilo pitanje odgovornosti, a trebalo je. Isto vrijedi i za Strategiju razvoja hrvatskog sporta koja je trebala poslužiti upravo kao najvažniji predložak za izradu programa.

Ne postoji niti Zakon o sportskoj inspekciji predviđen zakonom o sportu iako je trebao biti donesen odavno. Nepostojanjem upravo tog zakona nema niti inspekcijskog nadzora nad stručnim niti financijskim radom u sportu, nad radom sportskih saveza i udruga. Nitko dame i gospodo ne kontrolira nikoga i nitko ne odgovara nikome n iza što. Umjesto školovanih trenera imamo stotine i stotine neškolovanih i nekvalificiranih osoba koje se prodaju pod trenere i rade s našom i vašom djecom, bez ikakve odgovornosti bez ikakvog znanja o primjerice, sportskoj medicini, anatomiji, metodologiji rada i slično. I nikome ništa.

Iako Zakon o sportu predviđa obaveznu pretvorbu sportskih klubova iz udruga građana u sportska dioničarska društva tu zadaću je do sada izvršio samo NK Hajduk. A Mamić i ostali uglednici i njemu slične moralne vertikale i dalje se skrivaju iza svojih udruga građana, obrćući pri tome milijune na transferima, šepureći se poput, da tako kažem, napaljenih paunova dok nas uz obavezno spominjanje familije podsjeća na svekoliko bogatstvo hrvatskog jezika. Sramota. A upravo zbog takvih samoproglašenih sportskih mecena i onih koji su ih sve ove godine glasno ili manje glasno podržavali u jednom potpuno atrofiranom sustavu s poremećenim vrijednostima i bez imalo ideja i vizija danas nam je sport na najnižoj razini.

Stadioni su nam prazni, lige se raspadaju, korupcija, nepotizam, bezvlašće, uopće se više ni ne pokušavaju sakriti. Sport sve više postaje ekskluziva predodređena za nekolicinu povlaštenih. Osim deklarativne ne postoji nikakva konkretna podrška rekreacijskom i amaterskom sportu. Sve se prebacuje na leđa roditelja koji skupo plaćaju i najosnovniju rekreaciju svoje djece. S jedne strane troši se milijarde na elitu a sića na milijune ostalih. Sportski tereni i centri za sportsku rekreaciju koji bi trebali prvenstveno služiti u društvene svrhe daju se u koncesiju privatnim tvrtkama i udruženjima sa osnovnim ciljem ostvarivanja njihovog profita, a upravo na bavljenje sportom koje je osnovno pravo jedno od temeljnih ljudskih prava i to pravo sve više i više ostaje samo na papiru.

Ne postoje dugoročni planovi niti strategije izgradnje sportskih objekata. Ako se nešto gradi, gradi se ad hoc i to obično megalomanski. Sportski objekti umjesto da se grade za građane, grade se nerijetko s ciljem osvajanja arhitektonskih nagrada, bez obzira na njihovu funkcionalnost ili počesto nefunkcionalnost. I dan danas neke mega građevine i dvorane nakon što su odradile svoju početnu funkciju za određena natjecanja, danas uglavnom odlaze u stečaj i zjape prazne. Za šest terena potrošili smo oko četiri milijarde kuna, primjera radi, za te smo novce isto tako mogli izgraditi 200 rekreacijskih bazena ili isto toliko sportskih centara. No, netko je odlučio da bude ovako, zato što nema niti strategije niti plana niti vizije.

Pred nama je jedna, nadam se, nova era u kojem nova Vlada, i Ministarstvo u kratkom vremenu uistinu moraju riješiti cijeli niz nagomilanih problema, ali ova vlast to shvaća kao izazov, ne samo izazov nego i kao priliku. Priliku da uistinu vrati sport sportašima i građanima, profesionalcima, amaterima, da vrati poštenje. Sa jednom novom filozofijom, sa ljudima koji o sportu zaista znaju, koji sport uistinu žele dobro, mislim da svi zajedno u tome moramo i možemo uspjeti. A što se tiče Nacionalnog vijeća, pred njima su dvije mogućnosti. Prva, da kao i dobrim dijelom do sada na neki način pobjegnu od odgovornosti i problema u takvoj situaciji mislim da nam Vijeće uopće ne treba. I druga, da postaju puno aktivniji, da koriste svoje znanje, svoje sportsko iskustvo, budimo iskreni u vijeću postoje vrhunski stručnjaci i vrhunski sportaši, ali da koriste date im ovlasti, da daju aktivan doprinos u donošenju strategije programa, novog zakona o sportu, Zakona o sportskoj inspekciji i svih onih zakona, akata, pravilnika koji sve ove godine nisu a trebali su biti doneseni.

Želimo da Vijeće bude partner, pokretač, inicijator, po potrebi i kritičar ali da uistinu bude najviše stručno tijelo za sport. Stoga, Klub SDP-a predlaže Saboru da prihvati Izvješće o radu vijeća, ali i da pred Vijeće kao zadaću postavi navedene obveze, neka to bude poticaj za budući aktivniji i uspješniji rad. A ukoliko Vijeće neće naći mogućnost da obavlja svoju dužnost mi ćemo im pomoći u njihovom razrješenju i skinuti im taj teret sa leđa. Ima isto tako u Hrvatskoj dovoljno stručnih i pametnih ljudi koji o sportu znaju puno i koji žele i mogu pomoći sportu pa čak i pro bono – zaključio je Špicer.