Na današnjem dnevnom redu Hrvatskog sabora je rasprava o Informaciji o tijeku i rezultatima pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Uvodno izlaganje dao je premijer Zoran Milanović. Izlaganje premijera Milanovića donosimo u cijelosti.

Ova rasprava je sazvana na inicijativu Kluba HDZ-a, odnosno predsjednice HDZ-a. Dobru inicijativu koju smo odmah prihvatili da bismo u danima prije referenduma hrvatskoj javnosti uputili ono što smatramo da su važne poruke.

Prema informaciji koju imamo ovdje će nam se na galeriji gore ako je informacija točna pridružiti i predstavnici javnosti koji nisu entuzijasti što se tiče Europe. To je ona različitost koju trebamo tolerirati, a možda joj se katkad i radovati.

Iza nas je dug put. Puno posla je napravljeno. Jedna engleska novija poslovica prevedena na hrvatski otprilike kaže da je konstantna borba i napor za čovjeka vidjeti ono što mu je ispred nosa, odnosno ispred očiju.

Ovo što je sada ispred nas nam je ispred nosa i ispred očiju. Ono što je vrlo često najočitije ljudi katkad ne vide, a pred nama najočitija je činjenica da je Europska unija dobra za Hrvatsku i da je hrvatsko članstvo u Europskoj uniji nešto što generaciji koja danas ovdje živi i generaciji koja dolazi može donijeti samo dobro.

Ono što je važno da kažemo. Europska unija nije Panacea i nije recept i do sada nije bila recept za sve probleme suverenih naroda, nacija i političkih zajednica. Najbolji dokaz je ono što se događa u zadnjih nekoliko godina u Europskoj uniji. Situacija nije sjajna, ali Europska unija je i dalje najuređenija i najzahtjevnija sociološki, ekološki, ekonomski, regulacijski najzahtjevnija zajednica koju je ljudski rod ikada igdje osnovao sa najvišim standardima zaštite ljudskih prava, tolerancije različitosti, ulaganja, poticaja, harmonizacije i izbjegavanja nejednakosti.

Što se tiče samog prosperiteta, bogatstva, dubine novčanika ima još nekoliko zajednica, državnih tvorbi koje se sa Europskom unijom mogu mjeriti po svom utjecaju, snazi i veličini. Ali uzmemo li sve ove kriterije u obzir Europska unija je bez premca.

Isto tako vidimo u ovoj krizi da postoje dobri i manje dobri i nije im kriva Europska unija, krivi su si sami, zaslužni su si sami. Postoje oni koji igraju po pravilima, koji se na vrijeme mijenjanju, koji na vrijeme poduzimaju reforme i oni koji su u tome malo sporiji.

Europska unija je toga svjesna i zato i danas dok mi razgovaramo ona preispituje sebe i mijenja se i za nekoliko mjeseci moguće je da neke od postavke Europske unije budu drukčije nego danas, da budu drukčije od našeg pristupnog ugovora. Naš pristupni ugovor takav kakav je ispregovaran i dat javnosti na uvid je dio pravne stečevine Europske unije, on je dio europskog prava. Svi drugi ugovori su također dio te pravne stečevine. Svi temeljni akti su također dio te pravne stečevine. Sve ono što će biti dogovarano sljedećih nekoliko mjeseci, a tiče se financija i proračuna temelja suverenosti u tradicijskom smislu riječi također će biti dio pravne stečevine. I mi ulazimo u nešto za što znamo da je dobro, što nam je tu pred očima, ali što se mijenja ali što nam stalno mora ostati u fokusu.

Dakle, postoje uspješni i postoje manje uspješni. Na nama je da izvučemo ono najbolje iz sebe, iz Unije, da uđemo u Uniju i Unija u Hrvatsku i da naprosto Hrvatsku učinimo stabilnijom, snažnijom i neovisnijom. Ja čvrsto vjerujem da ova generacija hrvatskih ljudi, prije svega ljudi, a onda i političara tako nešto može, zna, a da hoće to znamo već 20 godina od kada imamo državu. Ali niz okolnosti objektivnih i subjektivnih tu su nam stajale na putu. Dakle, važno je reći hrvatskoj javnosti Europska unija se mijenja. Mijenjaju je okolnosti i mijenja je politička volja njenih naroda i lidera.

Dok sad razgovaramo mijenja se možda više i dalje nego ikada do sada u tako kratkom vremenskom rasponu. Na nama je uzmemo, ponavljam najbolje za sebe, da ne ulazimo sa figom u džepu svjesni šta ta kvaliteta znači za nas.

Još jednom valjda ponoviti kad uzmemo sve zajedno na okup boljega od Europske unije nema. To nije ni Amerika, ni Japan, a to su zemlje s kojima se Europska unija može i mora mjeriti. Malom narodu, maloj političkoj zajednici, maloj zajednici kao što je naša preostaju dvije mogućnosti uvijek i biti će i u buduće tako da ostanemo samostalni na jedan tradicionalan, konzervativan način, da se ne integriramo ili da se priključimo jednom savezu. Taj savez smo dobro proučavali zadnjih 20 godina. Nikada u našoj povijesti naroda, odnosno nacije, a nacija nismo, nacija nismo od stoljeća sedmog. Nacija smo kraće. Nikada nismo ulazili u neku integraciju, u neku veću silu na ovakav način, na ovako dobar način.

Kažu kritičari gdje god je Hrvatska ušla to je propalo. Sve civilizacije su na kraju propale. Sva kompleksna društva su u povijesti propala. Sva kompleksna društva još od prije 1000, dvije godina su dosegla svoje zrenje, kulminaciju i lagani pad. Ali u ovom trenutku ja vjerujem da je Europska unija još uvijek u svom usponu, da je još uvijek u svom usponu. Nikada nismo bili svjesniji i nikada nismo mogli imati manje izgovora da ne znamo gdje idemo. Mi znamo gdje idemo, odnosno mi znamo kamo idemo i kuda idemo i gdje ćemo doći. Mi smo toga potpuno svjesni.

Usporedimo li ovu situaciju sa događajima iz ”45. godine prošlog stoljeća, sa događajima iz 1918. kada je ovdje pred ovim Domom plebiscitarno donošena odluka prvo o formiranju države Slovenaca, Hrvata i Srba a onda i ono sve što je slijedilo.

Sve je to bilo na brzinu, ishitreno, bez sudjelovanja naroda, bez ikakve javne rasprave i onda da se ne vraćam 50 godina unatrag od tog dana, 60, 100, sve one prijelomne trenutke hrvatske povijesti. Mi smo uvijek bili samo jedna kapljica u velikom valu, jedna suza na kiši. Sad smo država, sad smo prvi put država. Mi nikada nismo bili država, ni prije tisuću ni prije tisuću i pol godina to nije bila država, ovo je država. Ovo je najjače što je Hrvatska ikada imala.

Europska unija, dakle reći ću još jednom, danas je jedno, a za pola godine nešto malo drugo. Za godinu dana, za dvije godine možda opet nešto malo treće, ali u svojoj biti jedna zajednica država sa izraženim ovlastima u nizu područja koje su nekada bile nacionalni suverenitet, više nisu. Nisu zato jer su se države koje su ulazile u EU tako dogovorile. Međutim u onom najbitnijem odluke donosimo mi.

One odluke koje su ključne za odgovor na pitanja u kojem pravcu idemo, kako se razvijamo, u što najviše ulažemo, kako školujemo svoju djecu, kako i što gradimo, kojim pravcima, kojim koridorima. O tome protiv naše volje danas nitko ne odlučuje, sutra također nitko neće odlučivati. Jedino manjak naše volje, manjak svijesti, manjak fokusa, nesposobnost da vidimo ono što nam je pred očima, a to je stalna borba može nas omesti na tom putu.

I za kraj, kolegice i kolege, prije nego što dam riječ ministrici europskih i vanjskih poslova moramo graditi stabilno, normalno, uravnoteženo društvo, tu državu utemeljenu na dijalogu i na razumijevanju. Na kraju nekakvu odluku treba donijeti. Za tu odluku netko treba preuzeti odgovornost. Ali, ne smijemo podilaziti niskim strastima, ne smijemo raspaljivati one strasti koje trebaju pripadati prošlosti. Moramo biti energični, ali i smireni. Hladne glave, ali katkad kada je potrebno i vruća srca. Jer povijest uči da je fanatizam na kraju vrlo često jedino oružje slabih i bezvoljnih. To je povijest puno puta pokazala.

Hrvatski narod, odnosno hrvatska politička nacija, svi koji ovdje žive nisu fanatici, nisu slabi, nisu bezvoljni, imaju jasnu viziju što žele. Na nama kao hrvatskim političarima, ali i na onima koji ne sjede ovdje, na svima onima koji danas još uvijek sudjeluju u ovoj debati također je velika odgovornost.

Kad uđemo u EU, i to je kraj mog izlaganja, mi uvijek možemo sutra, za godinu, dvije, pet, promijeniti mišljenje. To doduše nitko nikad nije napravio. Ta činjenica je nekakav argument jer te odluke se ne donose pred cijevima, one se donose suvereno. Nitko nikada nije promijenio svoje mišljenje. Oni koji vjeruju da je to dobro za njih i da imaju koristi iz tog razloga, a oni koji smatraju da bi možda mogli bolje i sami iz razloga jer žele biti unutra, ima i takvih država u Europi, da bi kontrolirali i utjecali na procese. Jer izvan te EU mnogo veće nacije od nas su u svjetskom oceanu nacija samo mala zajednica s 50, 60 milijuna ljudi. A nas je 4.5 milijuna – dovoljno da napravimo kvalitetnu državu, premalo da budemo globalni igrači. O tome moramo voditi računa, zaključio je premijer Milanović.