Prije desetak dana u meksičkom elitnom ljetovalištu Cancunu završila je dvotjedna UN-ova konferencija o klimatskim promjenama. Iako su očekivanja sviju: i politike, i stručnjaka, i nevladinih udruga, i cjelokupne zainteresirane svjetske javnosti od ove najvažnije UN-ove konferencije u 2010. godini bila ogromna, rezultat ove konferencije može se sažeti u jednoj riječi: kompromis; kompromis koji je iza nas ostavio još jednu, u smislu borbe protiv klimatskih promjena, izgubljenu godinu. Konkretno, konferencija je rezultirala usvajanjem labavih odluka tzv. ”Sporazuma iz Cancuna”, za koji su visokopozicionirani/e dužnosnici/e UN-ove Konvencije o promjeni klime (UNFCCC) i Kyotskog protokola, dobronamjerno protepali/e da „sve vlade svijeta nešto čvršće postavlja na ”put prema nisko ugljičnoj budućnosti“, te da predstavlja ”kamen temeljac” u izgradnji puta prema klimatskoj ravnoteži. Dakle, najkraće rečeno, 2010. godina je i na globalnoj političkoj razini, a ne samo na razini hrvatske politike premijerke Jadranke Kosor, bila godina kretanja ”na put prema putu za izlazak na put”, a sa čime nitko prosječne inteligencije ne bi smio biti zadovoljan.

Najzelenija Konferencija u 2010. ostavila najdublji ekološki trag

Na Konferenciji je sudjelovao enorman broj ljudi koji su u Cancun došli iz svih krajeva svijeta za sobom ostavljajući debeli ekološki trag. Masnim, debelo otisnutim ekološkim tragom koji sam ostavila iza sebe u obliku emisija CO2 za put avionom do Cancuna i natrag sebe sam u 2011. godini trebala ”osuditi” na život o vodi i kruhu i to onom od organski uzgojenih domaćih žitarica. Nažalost, moja ekološka savjest već je pokleknula drugi dan po povratku iz Cancuna kada sam se od vanjskih minusa branila na dvadeset plinom zagrijanih stupnjeva svoje sobe. A ja nisam nikakav izuzetak u odnosu na druge sudionice i sudionike ove ”ekološke” konferencije koja je mnogobrojnošću svojih sudionika/ica, avionima kao uobičajenim prometnim sredstvom dolaska i odlaska, u 2010. godini napravila najveći saldo emisija stakleničkih plinova od svih konferencija održanih tijekom godine na izmaku. To, nažalost, nije jedina bizarnost i apsurd ove klimatske konferencije. Jedna od najvećih bizarnosti ove konferencije je upravo ono zbog čega je toliko ljudi s toliko očekivanja pohrlilo u Cancun – dokument iznjedren u tom elitnom i meni vrlo antipatičnom meksičkom ljetovalištu, tzv. ”Sporazum iz Cancuna” koji su podržale sve stranke UNFCCC-a (uključujući Hrvatsku) izuzev Bolivije.

Sporazum iz Cancuna

A što to klimatski poljuljanom svijetu donosi ”Sporazum iz Cancuna”? Ništa značajno, bojim se. Ovaj je UN-ov dokument prilično neambiciozna nadogradnja odluka donesenih prije godinu dana na COP15 u Copenhagenu, mučni kompromis između država članica UNFCCC-a koji donosi samo jedan jedini značajniji iskorak, a taj je da, konačno, po prvi puta, jedan UN-ov dokument službeno obznanjuje da globalno zatopljenje mora biti zaustavljeno na 2°C u usporedbi s temperaturom u predindustrijskom razdoblju. Ostatak Sporazuma nije pretjerano ambiciozan, njime se pokreće postupak utvrđivanja datuma u kojem će globalne emisije stakleničkih plinova doseći svoj vrhunac te globalnog cilja za smanjenje emisija u 2050. godini. Drugim riječima, utvrđuje se naznaka, ali ne još i trasa ”puta prema putu za izlazak na put” za mitigaciju i adaptaciju na klimatske promjene. Moj je dojam da je Konferencija doživjela debakl ne samo po pitanju konkretnih mjera mitigacije (suzbijanja) klimatskih promjena, već, nažalost, i po pitanju adaptacije (prilagodbe) klimatskim promjenama. Još uvijek nemamo čak ni tzv. Ground Zero, ili nultu točku, s koje bi svaka logična strategija borbe protiv klimatskih promjena trebala biti inicirana, a to znači samo jedno: ni na kraju 2010. godine ne znamo gdje smo, a ni gdje se ubrzano strovaljujemo. To ne pruža puno razloga čak ni za najsuzdržaniji optimizam. Sporazum, doduše, naznačuje ciljeve industrijaliziranih zemalja u sklopu multilateralnog procesa slijedom kojih razvijene zemlje trebaju osmisliti nisko ugljične planove i strategije razvoja koje će uključivati procjenu, nadzor provedbe i godišnje izvještavanje. Sporazum nalaže i da aktivnosti zemalja u razvoju usmjerene prema smanjenju emisija u budućnosti moraju biti evidentirane putem registara, a razvijene zemlje osigurat će im tehnološku i financijsku pomoć. Stranke Kyotskog protokola u Cancunu su se dogovorile i da će nastaviti pregovore u cilju premošćivanju praznine između prvog i drugog obvezujućeg razdoblja Protokola (još jednom ”put prema putu za izlazak na put”). Najveći dio odluka iz Cancuna odnosi se na jačanje razvoja nacionalnih potencijala za borbu s klimatskim promjenama. Mehanizmi čistog razvoja (CDM) Kyotskog protokola istaknuti su kao ključni instrumenti za postizanje mitigacijskih ciljeva u zemljama u razvoju. Što se tiče financiranja, dogovoreno je da će razvijene zemlje u UN-ov Zeleni Klimatski Fond uplatiti 30 milijardi dolara 2012. godine s povećanjem na 100 milijardi dolara godišnje do 2020. godine. Osim Sporazuma, u Cancunu je predstavljen i nedavno usvojen Pakt iz Ciudad de Mexica, sporazum više od 400 gradonačelnika iz različitih država svijeta (između ostalih i koprivničkog gradonačelnika Zvonimira Mršića) o načinima borbe proziv klimatskih promjena u gradovima u kojima živi čak 70% svjetske populacije. U Cancunu je usvojena i Deklaracija Interparlamentarne Unije kojom se osnažuju predstavnička tijela na donošenje odluka i zakona u cilju suzbijanja klimatskih promjena.

A što je Hrvatska radila u Cancunu?

Hrvatsku delegaciju u Cancunu predstavljali/e su predstavnici/e iz Ministarstva zaštite okoliša, Odbora za zaštitu okoliša Hrvatskog sabora, Državnog hidrometeorološkog zavoda, Hrvatskih misija pri EU i pri UN-u, te stručnjaci i pravnici. Hrvatska je i u Cancunu branila zahtjev za povećanje emisije od 3,5 milijuna tona CO2 u odnosu na baznu 1990. godinu. Naime, Hrvatska je do 1991. godine u okviru Jugoslavije više od 20% potreba za električnom energijom podmirivala iz energetskih izvora u drugim republikama, a osim toga hrvatsko gospodarstvo je 1990. godine zbog ratnih operacija bilo na koljenima zbog čega su i emisije te godine bile vrlo niske. U Cancunu je Hrvatska pobijala Konačni nalaz Odbora za pridržavanje obveza stranaka Kyotskog protokola kojim je odlučeno da Hrvatska nije u mogućnosti koristiti Odluku usvojenu na 12. zasjedanju Konferencije stranaka Konvencije za izvršenje obveza prema Kyotskom protokolu. Hrvatski/e pregovarači/ce su argumentirali da je usvajanje Odluke na 12. zasjedanju Konferencije stranaka Konvencije bio preduvjet za ratifikaciju Kyotskog protokola u Hrvatskoj, pa ukoliko se Hrvatskoj ne prizna povećanje od 3,5 milijuna tona CO2 u odnosu na referentnu 1990. godinu, Hrvatska neće moći ispuniti obveze prema Protokolu. Hrvatska je uložila žalbu na Konačni nalaz, no stranke Protokola nisu se usuglasile oko hrvatske žalbe pa je rješavanje pitanja žalbe prolongirano za sljedeću sjednicu stranaka Kyotskog protokola (”put prema putu za izlazak na put”).

Iako su hrvatske udruge za zaštitu okoliša iznimno nezadovoljne ovakvim pregovaračkim stajalištem jer smatraju da se insistiranjem na povećanju emisija u odnosu na baznu godinu Hrvatske svrstava u grupu ”zlih” država zagađivača poput SAD-a i Kanade, činjenica je da će se već sada nokautirano hrvatsko gospodarstvo i država u cjelini naći u vrlo ozbiljnim problemima ukoliko nam se ne priznaju dodatne emisije na referentnu godinu. To bi značilo plaćanje, prema sadašnjim procjenama, između 50 i 100 milijuna eura godišnje zbog prekoračenja emisija i apsolutnu nemogućnost razvijanja novih industrijskih i neobnovljivih energetskih postrojenja. Nažalost, Hrvatska je svrstana u grupu razvijenih zemalja svijeta, iako je referentne 1990. godine, što zbog rata, a što zbog ulaganja u termoenergetska postrojenja u BiH i Srbiji imala iznimno male emisije. Treba reći i da svojim emisijama CO2 iz 1990. godine znatno zaostajemo za prosjekom EU država s kojima bi se sada trebali izjednačiti u smislu postizanja jednakog postotka smanjenja emisija. Nema nikakve sumnje da je Kyotski protokol nepravedno postavljen jer podrazumijeva da skoro pa jednaku odgovornost za sadašnje klimatske promjene moraju snositi i oni razvijeni i oni nerazvijeni koji, osim toga, danas na najgori način osjećaju razorne posljedice klimatskih promjena uzrokovanih desetljećima neodgovornog i bahatog ponašanja bogatih zemalja svijeta. Hrvatska bi u tom smislu trebala tražiti novo postavljanje sporazuma u smislu insistiranja na jeftinom i subvencioniranom transferu najnovijih modernih tehnologija s niskom razinom emisija te određivanjem kvota po državama na temelju broja stanovnika/ica i opće razvijenosti države. No, s obzirom da možemo pretpostaviti da se to neće dogoditi, Hrvatska će, nažalost, morati poštivati odredbe svih konvencija i protokola kojima se uređuje ovo područje.

Green New Deal i globalni konzumerizam

Svjesne toga da sadašnja globalna gospodarska kriza nije samo novčana kriza, već početak znatno ozbiljnije krize dostupnih prirodnih resursa na čijem se iskorištavanju u smislu proizvodnje stalno novih roba temelji ekonomska filozofija stalnog gospodarskog rasta, mnoge države danas govore o tzv. Green New Dealu ne samo kao načinu prevladavanja sadašnje krize, već kao o tranziciji prema potpuno novom modelu društva, modelu u čijem središtu više neće biti gospodarska paradigma koja se temelji na mahnitom globaliziranom konzumerizmu, odnosno stvaranju ozračja u kojem se opće društveno, ali i pojedinačno blagostanje temelji na sve većoj proizvodnji i sve većoj potrošnji sve nekvalitetnijih i kratkotrajnijih roba. Green New Deal (Zeleni Novi Dogovor) u gospodarskom se smislu manifestira kao investicije u projekte energetske učinkovitosti, obnovljivih izvora energije, sustave gospodarenja otpadom i dekarbonizacije privrede. Zeleni Novi Dogovor znači decentralizaciju, otvaranje novih radnih mjesta u ekološkim industrijama, otpor prema industrijama koje produžavaju štetan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi, fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji. U dugoročnijem smislu Green New Deal podrazumijeva napuštanje filozofije konstantnog gospodarskog rasta i prihvaćanje ideje tzv. nultog rasta. Za sada se čini kako Hrvatska nije ni na ”putu prema putu za izlazak na put” Zelenog Novog Dogovora. Naime, Hrvatska se ratifikacijom Kyotskog protokola, kao i preuzimanjem pravne stečevine EU obvezala na poštivanje određenih standarda i pravila što možemo učiniti na iznimno skup način i izrazito nepovoljan za Hrvatsku, ili to možemo učiniti na način koji će, osim koristi za okoliš Hrvatske, pozitivno utjecati i na oslabljenu hrvatsku ekonomiju. Međunarodne konvencije i Europska Unija nam ne govore na koji način to trebamo odraditi, govore nam da to trebamo odraditi, a na mudrosti i pameti svake države i nacionalne Vlade jest da to napravi na najbolji mogući način. Za sada se čini da Vlada to ne zna učiniti na način koristan za Hrvatsku. Naime, Vlada zaštitu okoliša i dalje tretira isključivo kao međunarodnim sporazumima preuzeti trošak, a ne kao priliku za novi i bolji razvoj Hrvatske, ne samo društveni i ekološki, već i za gospodarski razvoj. Hrvatska vlada ne koristi obnovljive izvore energije kao priliku za razvoj, motor budućeg hrvatskog gospodarskog razvoja, a to se vidi, osim iz Energetske strategije koja forsira mega projekte i fosilnu energiju, i iz toga što još uvijek nemamo Zakon o obnovljivim izvorima energije koji je osnovni preduvjet za implementaciju OIE u Hrvatskoj i korištenje obnovljivih izvora energije kao sektora za pokretanje novog investicijskog ciklusa u Hrvatskoj, gospodarskog oporavka i instrumenta novog ciklusa zapošljavanja stanovništva. Obnovljivi izvori mogu se implementirati na ovaj ili na onaj način. Mogu se realizirati ili mobiliziranjem domaće posrnule industrije, građevinske i metaloprerađivačke, pa čak i brodograđevne na proizvodnji i razvoju domaće tehnologije i postrojenja za obnovljive izvore energije, ili se mogu realizirati kupovinom tuđe tehnologije i subvencioniranjem tuđih gospodarstava. To se ne odnosi samo na solarne elektrane i solarnu tehnologiju, vjetroelektrane, geotermalna postrojenja, energane i elektrane na biomasu, na male hidroelektrane, već i na proizvodnju biogoriva jer Hrvatskoj ne smije biti svejedno hoće li postići cilj od 10% udjela energije iz OIE u gorivima u prijevozu do 2020. godine umješavanjem vani proizvedenog biodizela, bioplina ili bioetanola, ili proizvodnjom biogoriva u Hrvatskoj. Za sada se, nažalost, čini da nam to je svejedno, a to nije mudar način za pripremu države na vrlo klimatološki i ekonomski nesigurnu budućnost planete Zemlje.

Izvor: Tekst Mirele Holy objavljen na ZaMirZINE