Sabor raspravlja o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima. Stajališta Kluba SDP-a iznio je Šime Lučin.
Ustvrdio je da je ovaj zakon, zajedno uz one o golfu i o poljoprivrednom zemljištu, jedan od onih koji su plijenili vrlo mnogo pozornosti u posljednje vrijeme. Za razliku od njih, ovaj je zakon doživio radikalne promjene od prvog do drugog čitanja. Prvo je trebao ići po hitnom postupku, pa je predlagatelj tj. Vlada tada sama predložila dva čitanja, ali na istoj sjednici Sabora, a vidimo da nije bio donesen ni na istoj sjednici nego tek sad raspravljamo o konačnom prijedlogu Zakona. Sve ono što su predlagatelji navodili kao kvalitete i nove vrijednosti Zakona, u ovom konačnom prijedlogu je nestalo.
Nestala je i zabrana točenja alkoholnih pića, nestala je zabrana maskiranja, kao i oduzimanje putovnica registriranim izazivačima nereda, kako ne bi mogli putovati u inozemstvo na utakmice. Umjesto ovakvog pristupa, praćenog radikalnim izmjenama Prijedloga zakona između prvog i drugog čitanja, trebali smo ići engleskim modelom, koji čini vlasnike stadiona, sportske klubove i saveze odgovornim za stanje na stadionima. Ovako država mora osiguravati i plaćati policiju koja osigurava stadione, umjesto da je policija odgovorna samo za stanje oko stadiona. Zašto je tome tako? Zato što je u Hrvatskoj politika previše vezana uz sport, jer joj nije u interesu da prebaci odgovornost na sportske klubove i saveze, koji ubiru velike novce od sponzora, a država mora plaćati osiguranje na stadionima koje vrši policija. Nije logično da si Ministarstvo unutarnjih poslova pisanjem ovakvog zakona nabija velike troškove svoga rada. Zakon u ovom obliku uopće nije potreban, jer se najveći broj sukoba događa izvan stadiona, često puta čak i na pola puta između gradova čiji klubovi trebaju odigrati utakmicu.
Osim toga, policija ne bi trebala biti odgovorna za procjenu je li dopušteno točiti alkohol ili nije. Ako je već dopušteno 0.8 promila, čemu onda potreba za takvom procjenom? Navijači kažu da ih je spasio premijer Sanader, jer da nije popio čašicu vina na rukometnoj utakmici, alkohol bi bio skroz zabranjen. Lučin ključnom smatra upravo odgovornost organizatora utakmica, te tvrdi: Imat ćemo bakljade i bacanje papira na teren, dok god neće biti odgovorni organizatori. Ako postoji zaštitarska služba koja kontrolira navijače koji ulaze na stadion, za što je odgovoran organizator, kako je onda moguće da se baklje bez problema mogu unijeti na stadion? Stoga, činjenica je zapravo da ovakav zakon sam po sebi ne može biti loš, iako u ovom obliku nije potreban, jer neće donijeti prave promjene na bolje.
Gordana Sobol smatra da ne bi trebalo biti dopušteno točiti alkoholna pića na sportskim natjecanjima, neovisno o tome jesu li ona niskog, srednjeg ili visokog rizika. Problematika pijenja alkohola u Hrvatskoj je općenito potpuno zanemarena. A imamo 250 tisuća registriranih alkoholičara, a oko milijun stanovnika ima problem s prekomjernim pijenjem alkohola. Dječaci počinju piti alkohol s 12, a curice s 13 godina. I upravo je pivo, koje će se najviše piti i na utakmicama, obično prvo alkoholno piće kojim djeca ulaze u svijet pijenja alkohola. Alkohol se ne može vezati uz sport, to je poruka koju trebaju uputiti svi, i država, i klubovi i sportaši.
Arsen Bauk upozorio je na brojne nelogičnosti u tekstu Prijedloga zakona. Činjenica je da se najviše nereda događa na nogometnim stadionima i oko njih, ali nema odgovornosti klubova i nogometnog saveza kao organizatora. Odredbu da se na utakmicu može s 0.8 promila alkohola ne smatra nečim što će uzrokovati nerede na stadionima, jer netko je popio jednu ili dvije pive prije utakmice neće samo zbog te činjenice izazivati nerede. Puno veći problem je huliganstvo, vandalizam i vrijeđanja na rasnoj i nacionalnoj osnovi.
Gordan Maras zalaže se za utvrđivanje odgovornosti organizatora utakmicu za sprečavanje nereda. Također, odredbu o 0.8 promila alkohola ne smatra problematičnom, jer netko može popiti jednu ili dvije pive recimo u kafiću pokraj stadiona, gledajući utakmicu na velikom ekranu ili tv-u. Ključno je da se napokon utvrdi odgovornost onih koji natjecanja organiziraju.
Josip Leko zalaže se da se na svaki zakoniti način spriječe neredi na sportskim natjecanjima. Nitko normalan ne bi želio ići na utakmicu ako očekuje nerede i neprecizne ovlasti policije u sprečavanju tih nereda. Ključna odgovornost koja bi trebala biti utvrđena, odgovornost organizatora, nije utvrđena. Odredbe da policija otkriva alkoholiziranost navijača izvan i unutar stadiona su neprecizne, jer bi se to moralo egzaktno mjeriti. Kako to napraviti na utakmici s primjerice 50 tisuća gledatelja? Ova odredba samo je jedna u nizu neprovedivih odredbi koje u su Prijedlog zakona uvrštene iako se u praksi neće moći provoditi.
Ivica Pančić ustvrdio je da kad bi se zakoni u Hrvatskoj provodili, ovaj zakon bio bi nepotreban. Udruge navijača su u pravu kad kažu da se navijače ovime izdvaja iz društva. U Hrvatskoj nema političke volje da se problemi riješe, pa tako ni problem nasilja općenito, bilo ono u narodnjačkim klubovima ili na stadionima. Političke volje nema jer vlast neprekidno podilazi predsjednicima klubova i sportskih saveza, ističući njihovu navodnu državotvornost i domoljublje, a radi se zapravo o zadovoljavanju njihovih interesa. Podsjetio je da su u bivšoj državi i Dinamo i Hajduk, iako percipirani kao antirežimski klubovi, imali zvijezdu u svom grbu, jer su tada uprave podilazile vlastima, u neovisnoj Hrvatskoj klubovi su i više puta mijenjali imena zbog politike. Trebalo je prihvatiti prijedlog Hrvatskog nogometnog saveza da se u zakon unese i suodgovornost organizatora natjecanja.
Ingrid Antičević-Marinović smatra da u skladu s latinskom poslovicom da je u zdravom tijelu zdrav duh, u bolesnoj državi sport može jedino biti bolestan. Postavila je pitanje što je to u nogometu, da pobuđuje takve strasti i želju za nasiljem, te koji su to motivi koji danas navode one koji se smatraju navijačima naših, hrvatskih klubova da se međusobno obračunavaju i rade nerede. Je li se ova država ikad zapitala otkud to agresivno ponašanje, koje je zapravo ispoljavanje tolike destruktivne energije, koje eruptira na stadionima? U Hrvatskoj nema učenja i obrazovanja koje bi reklo „ne“ agresiji, učenja o demokraciji i toleranciji. Ovakvi sukobi pokazuju da su građani izgubili povjerenje u institucije i državu, koliko god to vladajući nikako ne žele čuti. (Petar Kurečić)
