Sabor je, u objedinjenoj raspravi, raspravljao i o Prijedlogu državnog pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, predškolskog odgoja i naobrazbe, te srednjoškolskog sustava odgoja i obrazovanja. U ime Kluba SDP-a govorila je Marija Lugarić. Njenu raspravu prenosimo u cijelosti.
Pedagoškim standardima utvrđuju se svake vrste uvjeta u kojima se odvija nastava odnosno odgojno-obrazovni proces. U idealnoj situaciji potpune implementacije pedagoških standarda (ma kakvi oni god bili), oni trebaju osigurati da se sva djeca u Hrvatskoj školuju u jednakim uvjetima odnosno da se izbjegnu razlike koje su danas pokatkad i dramatične – imamo razreda u kojima ima 15 djece kao i onih u kojima jedan nastavnik radi s njih 40, neke su škole sjajno opremljene, sva se čuda novih tehnologija nalaze u učionicama takvih škola, dok istovremeno u Hrvatskoj postoje škole kojima je fotokopiranje materijala ili nabavka didaktike znanstvena fantastika.
Novi trendovi, ali i zahtjevi idu k tome da se traži vanjsko vrednovanje u obrazovanju (čiji je bitni dio i državna matura koja se upravo ovih dana koprca u nesnalaženju i neradu ljudi iz Ministarstva i nadležne Agencije). Kolegice i kolege, mi ne možemo zahtijevati vanjsko vrednovanje i sve na kraju školovanja testirati istim instrumentima, ako djeci nismo osigurali i isti start i iste uvjete školovanja. Mi iz SDP-a smo na to upozoravali kada su se donosili propisi o državnoj maturi i upravo smo zahtijevali da se konačno donesu pedagoški standardi.
I konačno, nakon što je bila rečeno da će biti gotovo u šest mjeseci, a prošlo je nekoliko godina i iako već gotovo petnaestak godina u Hrvatskoj kolaju razne varijante pedagoških standarda, danas o njima i raspravljamo. Da se ne radi o tek tako običnom podzakonskom aktu, govori i činjenica da standarde donosi Hrvatski sabor.
Mi iz SDP-a standarde doista doživljavamo kao jedne od ključnih dokumenta za hrvatsko školstvo i u tom smislu smo od konkretnih prijedloga mnogo očekivali. No, unatoč tome što je matični Odbor za obrazovanje vratio prve prijedloge standarda Ministarstvu na popravak, oni nisu doživjeli nužne i potrebne promjene.
Nekoliko je velikih problema oko pedagoških standarda. Prvi je koncepcijske naravi. Naime, kolegice i kolege, standardi po svojoj prirodi moraju proizlaziti iz Zakona o OŠ, SŠ i predškolskom odgoju s jedne strane, odnosno iz Nastavnog plana i programa odnosno Nacionalnog kurikuluma s druge strane. U tom smislu, radi se o duboko funkcionalnim dokumentima. I tu dolazi do prve zbrke koja je inače poprilično učestala situacija za Ministarstvo obrazovanja. Novi zakoni kao i nacionalni kurikulum se najavljuju za donošenje u ovoj godini, ali mi standarde donosimo prije ovih dokumenta iz kojih standardi trebaju proizlaziti. Nije li to još jedna nova zbrka? Da pojasnim: kako standardi, između ostalog, definiraju i prostorne uvjete odvijanja nastave, nije svejedno kakvu će metodiku propisati da tako kažem novi Nacionalni kurikulum jer o njoj direktno ovise i zahtjevi za školske prostore (ako hoćemo stvari napraviti kako to struka propisuje.
Druga vrsta velikih problema je supstancijalne naravi. Standardi bi, onako kako ih mi u SDP-u vidimo, trebali propisivati minimum. Nasuprot tome, konkretni prijedlozi standarda o kojima raspravljamo obiluju nesporazumima i dvosmislenostima: sve je prepuno formulacija kao što je (citiram iz standarda za OŠ): “Optimalan je broj učenika u razrednom odjelu 20, najmanji 14, najviši 28 učenika.” Što li nam, kolegice i kolege govori taj tzv. standard? Određuje li on jednoznačno uvjete ili i dalje dozvoljava velike razlike? Odgovor je očit, a iz njega se iščitava ne samo supstancijalno nerazumijevanje biti pedagoških standarda već i zapravo nespremnost i neodlučnost da se zaista svoj djeci u Hrvatskoj osiguraju jednaki uvjeti. Jer po ovim standardima (a takvih primjera ima u standardima koliko hoćete) vidimo da će i dalje moći postojati razredni odjeli u kojima učitelj radi s 14 kao i oni u kojima učitelj radi s 28 učenika. Ima ovdje dosta prosvjetara u Saboru, ali nadam se da je i vama koji niste prosvjetari potpuno jasno da ne može biti ista kvaliteta nastave u odjelu koji ima 14 učenika na jednog učitelja u odnosu na one u kojima se nalazi 28 učenika na jednog učitelja. I tu standard pada u svojoj temeljnoj zadaći – osigurati svoj djeci jednake uvjete školovanja. Ponavljam, ovo je samo jedan takav primjer, standardi njima zaista obiluju.
Zamislimo sada tu 2022. godinu. Ne znam kako vi, ali je meni osobno prilično teško zamisliti tako daleku budućnost. Jer, 15 godina u budućnost, u eri ovako brzih tehnologijskih promjena, može značiti neopisivo različitu sadašnjost od one koju imamo danas. Ili, ilustracije radi, djeca koja su jučer prosvjedovala i uspjela ishodovati odgodu državne mature, sav su štrajk organizirali super-komunicirajući e-mailom, posredstvom socijalnih mreža prvenstveno Facebookom, blogovima… – sve novotarijama koje su se u RH razvile u nekoliko posljednjih godina. Ili, prije 15 godina e-mailovi su bili rijetkost, a danas posredstvom širokopojasnog interneta i razvojem socijalnih mreža, stvara se potpuno novi medij koji mijenja i funkciju škole. I sad, u tako zapravo tehnologijski izvjesnoj, ali potpuno nepoznatoj budućnosti, naše Ministarstvo si daje za pravo propisati kako će zapravo izgledati učionica te, 2022. godine. Naravno, nažalost potpuno razočaravajuće. Primjer, pedagoški standard opisuje kako treba izgledati osnovno školska učionica, između ostalog i te 2022. godine i kaže, citiram: “oprema na razini učionice: radni stolovi za učenike – dvosjedi, radni stolovi za učenike – jednosjedi, stolci s naslonom za učenike, stol za nastavnika s računalom, stolac s naslonom za nastavnika, trodjelna školska ploča, audiolinija, zidna ploha za izložbe: ploča s mekanom oblogom i magnetna ploča, ormari, vitrine i police te komplet prve pomoći.” Pa to je oprema na razini Ivice Kičmanovića! Pa danas je u dobrom dijelu bolje opremljenih škola multimedijski projektor gotovo svakodnevica! A nama Ministarstvo propisuje kao standard kredu i ploču uz dodatak audiolinije! Što li se samo dogodilo s pompozno najavljivanim pametnim pločama? Standard propisuje jednu po školi! Istine radi valja reći da se u opremi učionica srednjih škola predviđa LCD projektor, ali nam nije jasno zašto on nije obvezan i u osnovnoj školi obzirom da je zahtjev za zornošću nastave, obzirom na razvojnu dob djece, potrebniji i češći u osnovnim školama.
Tako postavljeni standardi na tako dug rok (s izuzetkom standarda predškolskog odgoja) otkrivaju još jedno lice ovog prijedloga: oni su u tom dijelu, zastrašujuće anakronični.
Četvrto, ovi prijedlozi standarda su izuzetno neujednačeni tj. pisani su po izuzetno neusklađenim uvjetima. S jedne strane neki se detalji seciraju i propisuju do mikroskopske preciznosti – pa tako u standardima stoji točna i precizna širina hodnika, definira se da primjerice gazište stube mora biti najmanje 33 cm te da se u učionicama treba osigurati najmanje četiri izmjene zraka na sat uz najveću brzinu strujanja zraka 0,2 m/s ili 25-30 m3 zraka/h po učeniku te da u učionicama treba osigurati relativnu vlagu zraka od 45-55%. S druge strane, neke za školstvo esencijalne stvari, posebno u standardu za osnovne škole – primjerice, oprema kabineta za fiziku ili biologiju i slično, mjerila za didaktičku opremu i sl. uopće se ne spominje! Nešto, ali nedovoljno precizno se definira u standardu za srednje škole.
Kad smo već kod tih detalja, ne mogu ne spomenuti, kao svojevrsni kuriozitet, čl. 49 iz predškolskog standarda koji u st. 2. kaže kako je prirodna osvijetljenost najznačajniji psihološki i pazite sad, fiziološki čimbenik za radne uvjete. Potom se u st. 4 govori kako sobe moraju biti optimalno osunčane zbog baktericidnog djelovanja. No, u st. 5 se propisuje kako mora postojati zaštita od izravnog prodiranja sunčevih zraka (da ne bi došlo do pregrijavanja). I onda u st. 6 se opet ponavlja optimalno sunčano osvjetljenje (jel zbog baktericidnog djelovanja) te da se mora osigurati zamračenje. Tu je najmanje jedan stavak viška, ali sugeriramo Ministarstvu da dobro još jednom pročita sve standarde koje je napisalo da se ne bi ljudi godinama ismijavali nad nekim napisanim formulacijama.
Peto, iako propisuje uvjete za školu 21. stoljeća, u nekim mjerilima i standardima, naše ministarstvo nikako da se odmakne od 19. stoljeća. Standardi se potpuno kruto drže razredno-predmetno-satnog sustava i zapravo onemogućuju organizaciju nastave u vidu projektnog dana i sličnih suvremenih nastavnih organizacijskih oblika. Ukratko – standardi, umjesto da nude razvojnu viziju školstva, cementiraju ono što je do sada funkcioniralo uglavnom temeljem svojevrsnog običaja.
Šesto, dolazimo do jedne jako bolne teme – financiranje. Implementacija pedagoških standarda traži značajna financijska sredstva i s razine državnog proračuna kao i s razine lokalnih proračuna osnivača. Kako su osnivači škola i vrtića jedinice lokalne samouprave, ovim standardima mi na njih prebacujemo odgovornost, a da istovremeno ne osiguravamo sredstva niti propisujemo novi krug decentralizacije. Jedan pomalo apsurdni detalj: od potrebnih preko 10 milijardi kn investicija koje moraju uložiti i osigurati osnivači (gradovi i županije) država će ubrati 22% PDV-a, te će na primjeni standarda država debelo zaraditi! Još je jedna stvar zaboravljena u cijeloj priči: kod donošenja proračuna, Vlada svake godine donosi minimalne standarde kojima određuje visinu decentraliziranih sredstava koji nisu u skladu s ovim standardima i neće moći biti jer se donose temeljem različitih propisa! Dakle, država s jedne strane određuje standarde, s duge ne osigurava sredstva i od jedinica lokalne samouprave očekuje da ih ispuni bez dovoljne količine decentraliziranih sredstava uz krajnje restriktivnu politiku zaduživanja! Primjena ovih ili nekih drugih standarda će upaliti samo ukoliko se osigura financiranje. U suprotnom, sve ostaje samo prazno slovo na papiru i još jedno neostvareno obećanje. Obrazloženja standarda u tom smislu ne ulijevaju nadu, jer primjerice u srednjoškolskom standardu Vlada nam piše da je potrebno za 2008. osigurati 294,5 milijuna kuna, a samo u retku ispod priznaje da je osigurala 78 milijuna kuna te tom iznosu kako bi se opravdala dodaje nedefinirane iznose iz CEBA 5 i EIB-a koji bi se provodili i bez standarda, te nedefinirani dio od decentraliziranih sredstava koji i bez primjene ovih standarda jedva pokrivaju zakonom namijenjene namjene. Stoga smatramo da se na razini Vlade osim političke odluke da se ide u standarde trebala donijeti i adekvatna financijska odluka jer inače od implementacije standarda neće biti ništa.
Neke stvari u standardima nema, a trebale su biti napravljene. Nema snimke postojeće situacije u školama. Standardi su rađeni bez demografske studije tj. projekcije broja djece u periodu za kojega se standard propisuje. Mi ne znamo za koju djecu i na kojim područjima trebamo graditi škole jer pišemo standarde za djecu i ovih srednjoškolaca koji su jučer prosvjedovali. Opterećenja nastavnika i učenika trebala bi biti u standardima, kao i standardi vezani za udžbenike. S druge, postoji udžbenički standard koji definira neke stvari.
Pedagoški standardi su izuzetno važni dokumenti, među najvažnijima koji se odnose na školstvo. U SDP-u smo imali velika očekivanja, jer se radi o dugoročnim dokumentima o kojima treba postići široki konsenzus. No oni obiluju mnogim koncepcijskim i supstancijalnim zabludama. Obzirom da su anakronicni i neujednačeni i u konačnici financijski neodrživi, ne mogu dobiti našu potporu – zaključila je Lugarić.
