Sabor je započeo današnji rad raspravom o Zakonu o Zakladi “Hrvatska za djecu”, a o njoj je uime Kluba SDP-a govorila Tatjana Šimac-Bonačić. Hrvatska je država s malo stanovnika, i sve su stariji. Prema nekim procjenama do 2020. godine nedostajat će nam oko 250 tisuća mladih do 19 godina. Uvijek se iznova naglašava taj problem i stalno se govori o poboljšanju pronatalitetne politike, no konkretno se malo toga radi. Sve užurbaniji ritam života, sve duži radni vijek i radno vrijeme kao i sve nesigurnije životne prilike također utječu na odgađanje zasnivanja obitelji. Poseban su problem poslodavci koji ugovorima zabranjuju ženama rađanje i porodiljne dopuste, porodiljne naknade su male, mogućnosti za mlade roditelje loše, pitanje honorarnih radnica koji nemaju mogućnost porodiljnog dopusta.
Vrijeme je da se država sustavnije i odgovornije počne brinuti za svoju djecu, mlade odnosno za svoju budućnost kako u materijalnom tako i psihofizičkom smislu, naglašava Šimac-Bonačić.
Govoreći konkreno o predloženom Zakonu o osnivanju Zaklade “Hrvatska za djecu” kojom će se pomagati djeci iz višečlanih obitelji (točnije, radi se o obiteljima koje imaju minimalno petero djece) s lošim materijalnim stanjem, istaknula je niz njegovih nedostataka koje za sobom povlače brojna pitanja i kritike i zapravo je diskriminirajući. Zaklada je, naime, zamišljena kao potpora isključivo višečlanim obiteljima što Klub SDP-a ocjenjuje diskriminatornim i suprotnim Konvenciji o pravima djeteta koja se odnose na pojedino dijete, a ne na skupinu “djeca iz višečlanih obitelji”. Istina je da se uspostavlja mogućnost da korisnik potpora Zaklade može biti i obitelj s manje djece ili dijete iz te obitelji, ali time se samo potvrđuje povlašteni položaj višečlanih obitelji i djece iz tih obitelji. Nije jasno zbog čega su i u kojem pogledu djeca iz višečlanih obitelji u samom početku ugrožena ili zakinuta, zašto se a priori pretpostavlja da su u materijalnim pravima i mogućnostima više zakinuta od djece npr. nezaposlenih roditelja, roditelja koji su bolesni i nesposobni zarađivati, samohranih roditelja ili djece s nekim oboljenjima. Da li su ovim popisom obuhvaćene romske obitelji koje imaju petoro i više djece. Ako nisu, što je s programom Desetljeća za Rome? Zar su za Hrvatsku vrijedne samo višečlane obitelji, odnosno djeca iz višečlanih obitelji točnije obitelji s 5 ili više djece? Postoji mnoštvo obitelj s 1-2 djece koje su također slabijeg materijalnog statusa i nemaju neke mogućnosti, zar se za njih ne treba brinuti? Diskriminacijom obitelji s manje djece neće se pokrenuti Hrvatska kao ni natalitetna politika, jer ako obitelj ne može uzdržavati jedno ili dvoje djece bez pomoći države onda trećeg neće ni biti. Poticaji od države trebaju biti za svu djecu jednaki, naravno s obzirom na materijalni status obitelji, a ne treba ga raspodjeljivati isključivo po broju djece.
Jednakost mogućnosti je jedan od temelja formiranja demokracije, a u nacrtu ovog zakona jednakost mogućnosti ne postoji. Nadalje, postavlja se pitanje kolika pomoć države treba biti? Dvjesto, petsto ili tisuću kuna u svakom slučaju ne osiguravaju budućnost. Pronatalitetna politika i briga za djecu treba se manifestirati ne samo kroz određene novčane donacije, već to treba biti cijeli niz politika. Raditi za djecu označava cijeli proces koji će osigurati brigu države u vidu kvalitetnog i dostupnog školovanja, zdravstvenog osiguranja, zapošljavanja roditelja, do osiguravanja perspektivne budućnosti za djecu i mlade.
Iako statistike kažu da je mnogo višečlanih obitelji slabijeg materijalnog statusa, velik je i broj obitelji s manje djece koji su također u nezavidnom položaju. Ako sve već ide pomagati treba svima onima koji pomoć trebaju.
Klub SDP-a podržat će Zakon o osnivanju Zaklade, jer je to trenutno, nažalost jedina mogućnost pomoći obiteljima s petoro i više djece podržavajući pronatalitetnu politiku, ali poštovane kolege, zar nije vrijeme da prestanemo s vatrogasnim mjerama i da se napokon uhvatimo posla, zaključila je Šimac-Bonačić.
Potpredsjednica Kluba Milanka Opačić ustvrdila je da se mi ne borimo za peto nego za drugo dijete u Hrvatskoj. Potreban je čitav niz mjera kojim bi se obitelji odlučile na drugo ili treće dijete, a koje se ne rade. Potrebna je sustavna pronatalitetna politika, a ovo više podsjeća na socijalnu politiku. Potrebno je otvoriti vrtiće, povećati dodatke za djecu. Žene koje koriste trogodišnji dopust, ostanu bez zdravstvenog osiguranja. Ukazala je na činjenicu da ima obitelji s petero djece koje dobro žive, a isto tako ima mnogo više obitelji s jednim djetetom ili jednoroditeljskih obitelji koje jako teško žive. Istraživanje je pokazalo da roditelji koji sami brinu za svoju djecu, njih više od 55 posto, jedva pokrivaju svoje osnovne potrebe, odustaju od odmora, ne daju djeci džeparac, ne kupuju im slatkiše. Zar ta djeca, iz jednoroditeljskih obitelji nemaju pravo otići na odmor ili na sportsku aktivnost? Zbog čega je ova Zaklada usmjerena samo na ruralna i slabije naseljena područja? Zar zaista ne postoje djeca u velikim gradovima koja ne žive na rubu siromaštva, ali ne žive u obitelji s pet ili više djece? Država mora tretirati svu djecu jednako, jer djeca nisu kriva za uvjete u kojima su se rodila ili u kojima žive. Pozvala je na brojne izmjene Zakona do drugog čitanja, te da se Zakon odnosi na svu djecu u Hrvatskoj.
Marija Lugarić upozorila je da će Zakon biti diskriminatoran. To smatra Koordinacija udruga za djecu. Nije jasno zašto bi djeca iz višečlanih obitelji bila u startu u podređenom položaju, pa im treba posebno pomagati. Koordinacija udruga za djecu smatra da osnivanje ovakve zaklade nije potrebno. Podsjetila je i da od 1991. godine u Hrvatskoj postoji Zaklada za djecu Hrvatske gđe Ankice Tuđman, pa je nejasno zašto osnivamo još jednu zakladu. Očito je da je nekome u Vladi sinulo da osnuje još jednu zakladu kako bi se malo promovirali.
Vesna Škulić je upozorila da bi bilo bolje osnovati Zakladu za pomoć djeci s posebnim potrebama, koja bi bila mnogo korisnija. Pozdravila je namjeru povećanja broja osobnih asistenata, ako će stvarno biti ostvareno.
