Sabor raspravlja o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji. U ime Kluba SDP-a govorio je Josip Kregar. Donosimo izlaganje Josipa Kregara u ime Kluba SDP-a.

Ovaj zakon koji se nalazi pred nama, Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u, je ključan korak rješavanja problema upravljanja HRT-om. Za neke taj zakon dolazi prekasno zbog toga što kriza postoji i bez obzira na suprotstavljene zaključke u dijagnozi koji postoje kod mojih prethodnika bitna slaganja. Kriza postoji, međutim treba istaknuti da ona nije rezultat slučaja. Važne institucije na HRT-u ne funkcioniraju zbog toga što ne djeluju kako je zamišljeno pa onda ne možemo suditi mi tako o zakonu je li on bio dobar ili nije nego njihovo nefunkcioniranje je posljedica lobiranja i posebnih interesa koji su doveli do podjela, sukoba, koja onemogućavaju vođenje HRT-a. Na to se treba koncentrirati.

Drugi će reći da ovaj zakon se donosi prebrzo. Jer da bi trebalo prije toga donijeti strategiju je rekao gospodin Mesić, razriješiti konceptualne probleme i donijeti jedinstvene, ja bih rekao kodeks medijskih zakona koji će regulirati posebna područja. Bilo bi međutim dosta teško pa i neozbiljno pristati na takav stav jer su očekivanja da promjene trebaju uslijediti jer je kriza otvorena, skandali se nižu, do jednog takvog neodređenog trenutka. Takvog vremena za čekanje mi nemamo. Ja ću istaknuti nekoliko elemenata koje smatram važnim i pozitivnim u ovom zakonodavstvu. Prije svega pitanje na koji, a to je vezano uz brzinu, na koji način se on donosi? Jest javna rasprava je rasprava koja počinje kad je zakon definiran. Međutim, ovdje užurbanost javnosti je dovela do toga da smo imali cijeli niz stručnih, profesionalnih, kvalificiranih rasprava o stanju na HRT-u koji su organizirali novinari, koji su organizirale udruge civilnog društva, na kojem su istupali ljudi pa neki i iz ovih klupa koji su iznosili svoje stavove.

Ta javna rasprava međutim obilježena je i bila velikim razlikama između stavova. Neke od njih vidimo i danas. I nije jednostavno bilo objediniti ih ili je nemoguće bilo objediniti ih u jedan zakon. Tražili su se različiti načini biranja recimo ravnatelja, različita ovlaštenja i slično. Ali baš to obilježje javne rasprave da se raspravlja o vrlo različitim stvarima je najvažnije, najveći dobitak. Druga stvar o kojoj nešto kratko želim reći je pitanje da li je zakon mogao doći u ovaj Dom bez mišljenja Europske komisije? Mnogi od nas mogu misliti da u tom pogledu, budući da acquisa nema, da je praksa u različitim državama Europe različita, da smo mogli pokazati tu hrabrost, ali molim vas to znači prihvaćanje političkog rizika o tome da je Hrvatska kao država ne surađuje sa Europskom komisijom. Onaj tko želi prihvatiti taj rizik taj će reći da, mi kasnimo, ali to je jedna od onih stvari s kojima se ova Vlada mora nositi. Ona mora računati s time da simpatije ili antipatije nisu u politici toliko važne, ali da postupci svakako jesu. Donošenje, odnosno predlaganje ovog zakona nakon javne rasprave i nakon mišljenja Europske komisije je vrlo važno i dobro. Ti koraci bili su nužni.

Želim komentirati jednu stvar o kojoj postoje različita mišljenja, ali trebate pogledati što znači mišljenje Europske komisije o ovom zakonu. Ako piše da je raniji zakon bio dobar ali se nije primjenjivao ili postoje problemi implementacije to ne znači da je raniji zakon bio dobar jer se nije primjenjivao. I ono što je jedan od važnih elemenata u ovom prijedlogu je da se realistički prosuđuje što će funkcionirati, a što će biti samo pokriće za ono lobiranje i posebne interese o kojima sam govorio. U ovoj raspravi govorilo se i o tome kakva su i govorilo se velika su ovlaštenja glavnog ravnatelja. Teoretičar upravljanja Anais Fayol početkom 20. stoljeća formulirao je jednu vrlo važnu stvar, a to je da odgovornost ide samo uz ovlaštenje. Odgovornosti nema ako ovlaštenja ne postoje. I još jednu važnu stvar je rekao, da u situacijama dobrog upravljanja mora postojati nedvosmislenost, on kaže jedinstvo komande. Nedvosmislenost o tome što će se odlučivati, što će se primjenjivati i tko je za što odgovoran.

U ovoj situaciji kakvu su moji prethodnici opisali kao kaotičnu kao punu, situaciju punu problematičnih skandala i sumnji na zloupotrebe ja mislim da je to jedna od nužnih, potrebnih mjera. Položaj glavnog ravnatelja je doista jak, ali sumnjam da bi itko mogao preuzeti odgovornost za svoj posao ako mu se ne bi dala ovlaštenja da na HRT-u može odlučivati o mnogim stvarima. Postupak kojim se bira glavni ravnatelj je demokratski i transparentan. Jest bira ga Sabor, ali ne možemo reći da bi se mogao birati recimo referendumom. Bira ga većina i dozvolite da kažem koja većina, smatram da je dobro da je prihvaćeno rješenje da kvalificirana većina odlučuje o tom, o toj osobi. Kvalificirana, znači dvotrećinska nije, oprostite postoje razni oblici, dvotrećinska većina se, kod nas se dvotrećinskom većinom donosi Ustav i Ustavni zakon. Pa nije jedan zakon ovakvog tipa na istoj razini kao Ustav? Ovdje se kaže kvalificiranom većino, što je većina ukupnog broja zastupnika u Saboru. Ne onih koji glasuju, nego izabranih, i u tome je kvalificirana većina.

Što se tiče mišljenja, tamo se kaže i definira ko će od uposlenika dati svoje mišljenje o takvom ravnatelju. Smatralo se da savjetodavno mišljenje nije dovoljno, nego da bi trebalo biti obavezno, ali to bi onda značilo da ne bira nitko nego uposlenici sebi pogodnog i dragog ravnatelje. Ovo omogućuje da se mišljenje iskaže, vrlo vjerojatno da se uvažava. Jer teško da jedan kandidat koji nije dobio veliku podršku ili skoro većinu ili većinu svih onih kreativnih uposlenika, može biti dobar ravnatelj s određenim autoritetom. U pogledu Nadzornog odbora malo mi je čudno da se ovdje zapravo hvalilo rješenje postizanja ključeva između političkih stranaka. Jer ono, to načelo dogovora političkih stranaka, se ja mislim sa razlogom napušta. Ono što se ovdje traži je izvjesna kvalificiranost za taj posao isto i za Programsko vijeće. A postupak pri tome, koji uključuje i raspravu na odboru ovog Sabora, koja će biti javna, koja uključuje blaže rečeno, intervju sa kandidatom za glavnog ravnatelja, također će biti na tom odboru.  Ja u tom zajamčenom postupku, sasvim transparentnom vidim i jamstva da ćemo za glavnog ravnatelja i članove ovih tijela dobiti ljude koji javno mogu pokazati svoj profil, koji javno mogu pokazati da su sposobni obavljati takve funkcije. I zato mislim da je to vrlo dobro rješenje.

U ovom zakonu vrlo malo i nedovoljno, možda se mijenja ono što će naglasiti javni karakter Hrvatske radiotelevizije, ali i to se mijenja člankom 1. Ono što je do sada, naravno bilo isticano u raspravi danas, je činjenica da Hrvatska radiotelevizija je javna, ali mora se nositi i sa komercijalnim televizijama. I u tom smislu mora imati jednu određenu, jedan određeni profil programa koji će zadovoljiti ravnotežu između suprotstavljenih zahtjeva gledanosti, koji zahtijevaju izvjesnu dozu podilaženja gledateljima, ali isto tako i krajnje važnu edukativnu i kulturnu funkciju. U tome podržavam sve one zahtjeve koji to traže.

Dozvolite da na kraju kažem nešto što se tiče i stila ove današnje rasprave. Ovdje su se koristili termini koji su trebali naglasiti odlučnost, snagu argumenta onih koji su ih koristili pa je bilo spominjano da se radi o komesarskom tipu odlučivanja. Čak je gospodin Vinković i rekao da se ovdje radi o Gebelsovskoj televiziji, u svakom slučaju bilo je rečeno da se vraća jedno u. Ja bih htio da se takvi pokušaji zamjenjivanja teza ne koriste, to nisu argumenti već diskvalifikacije. To ne znači, to ne znači raspravu o tome što je sadržaj ovog zakona, a to je promjena u načinu upravljanja, već je zahtjev da se to pitanje pretvori u opće političko pitanje u kojem ćemo svi imati osjećaj da rješenja nikakvog nema. Ovaj zakon, međutim je sasvim pragmatičan u tom smislu da nudi rješenje. Nudi rješenje za upravljačku krizu Hrvatske radiotelevizije, poštivao je stavove iznesene u javnoj raspravi, pa i stavove Europske komisije. On na neki način nudi jedan model upravljanja i traži se u tome vaša podrška, sviju, u kojem će biti jasno tko je za što odgovoran i koju televiziju se isplati gledat.  Ali najvažnije od svega, ovaj zakon kada se usvoji značit će kraj skandala i natezanja onog tipa kojeg sada i danas imamo, zaključio je Josip Kregar.