U ime predlagatelja, Vlade Republike Hrvatske, govorio je predsjednik Vlade Zoran Milanović. Raspravu predsjednika Vlade Zorana Milanovića donosimo u cijelosti.

Proračun imate pred sobom, vidjeli ste ga, imate iskustva, nije vam prvi put. To je stvar politike odluke kojim ćemo pravcem krenuti. Po starom ne ide, taj model je iscrpljen. Novo, novo je nepoznato, izazovno, mutno katkada, nije jasno.

Na nama je da u okvirima mogućega ponudimo određene promjene, jedan novi model za koji vjerujemo da će biti bolji i da će doprinijeti hrvatskom rastu, da će konsolidirati javne financije i da će Hrvatsku dovesti u jednu bolju poziciju ne spram međunarodnih kreditora, nego prema samoj Hrvatskoj i prema našim građanima.

Naravno to uvijek svi govore, naravno uvijek svi žele reći i poentirati na tome da je proračun i socijalan i razvojan. On ustvari kada gledate i ne može biti ništa drugo nego socijalan i razvojan, trećeg nema. Pitanje je koliko je socijalan, koliko je razvojan, koliko je to deklaratorno, a koliko je to stvarno, koliko to daje nekakvu srednjoročnu perspektivu i o tome mi ovdje govorimo. Ne o tome kakve će učinke ove mjere polučiti sutra i za mjesec dana nego o tome što će biti za godinu dana, za dvije godine i za tri godine.

Kriza koja drma Europu i svijet nije svakoga udarila na isti način. Nije svatko patio na isti način, nije svatko imao iste probleme ni 2009. niti danas. Zemlje koje danas stoje bolje koje su otpornije, koje su jače, koje su konkurentnije, te zemlje su sa promjenama započele prije više godina, ne 2009., ne nakon što je bankrotirao Lehman Brothers. Njemačke reforme započele su još početkom prošlog desetljeća. To nisu popularne reforme, na njima se ne dobivaju izbori. Tada vladajuća stranka Socijaldemokratska stranka je jedva uspjela nekako očuvati svoj status i formirati izbornu koaliciju sa konzervativcima sa Kršćansko-demokratskom strankom.

Danas se vide rezultati te politike. Onda ona nije bila politički popularna i liberalno, neoliberalni, ultraliberalni zapadni svijet je gledao sa podsmjehom i podcjenjivanjem na to.

Mogu navesti još nekoliko primjera nekoliko zemalja iz našeg okruženja Austrija, Nizozemska koje su bile ranije duboko reformirane zemlje. Danas te zemlje imaju najnižu stopu nezaposlenosti u ukupnoj radnoj populaciji, radno sposobnoj populaciji. Danas te države imaju uvjerljivo najniži postotak nezaposlenih među mladim ljudima između 18. i 30.godine života u grubo. To nije slučajno, to nisu rezultati prilagodbenih mjera od prije dvije godine, to je počelo prije deset godina. Nije slučajno da te države imaju 8% nezaposlenih među mladima kao što nije slučajno da druge države imaju do 50%. Nema ničega preko noći.

I to je ta nova hrvatska paradigma, pri čemu mi nismo nikakvi veliki izumitelji, inovatori i ne prisvajamo si nikakvu veliku ideološku zaslugu. To je naprosto nešto što u ovom trenutku moramo pokušati učiniti. I drugi su to prije nas to pokušavali neki odlučno, neki manje odlučno.

Pogledajmo kako danas Europa izgleda. Svi su do prije pet godina živjeli sjajno, imali rastrošne potrošačke navike, manje-više visoke deficite od prije dvije, tri godine unazad nikada nije bila jasnija razlika između onih koji rade po pravilima, koji znaju što hoće i koji su reformski nastrojeni i oni koji to nisu.

I ovdje više neću u negativnom smislu izdvojiti niti jednu državu jer smo na pragu ulaska u EU. I da nismo to ne bi bilo najkorektnije. Ali pogledajte koliko se modeli razlikuju i kako EU nije panacea za uspjeh, biti izgovor za neuspjeh. To govorim u ovom Parlamentu u Hrvatskom saboru već nekoliko godina, sada je to apsolutno jasno.

Na nama je da se opredijelimo i da odaberemo pravac kojim želimo ići, kažem po starom ne može i vjerujem da je to svakome u hrvatskoj javnosti jasno, a novo je drukčije.

Mi smo rekli, obećali, dali svoj stav da ćemo u promjenama koje donosimo voditi itekako računa o tome da porezno opterećenje ne raste, da ukupno porezno opterećenje ne raste. Tek trebamo vidjeti kako će u praksi funkcionirati model koji ovdje predlažemo, koji smo predložili sa izmjenama poreznih zakona koji je Sabor usvojio prošli tjedan, kao i sa ovim proračunom za 2012. godinu. Mi vjerujemo da hoćemo.

Vjerujemo da ćemo rasterećenjem gospodarstva kroz nekoliko mjera koje smo predložili, koje su ovdje usvojene, uz istovremeno očuvanje prihodne strane proračuna u onoj mjeri za koju smatramo da je potrebna, da ćemo postići taj učinak i da ćemo pokrenuti Hrvatsku. Rashodnu stranu je trebalo smanjiti po prvi puta. To smanjenje nije drastično, ali ono ključno pitanje gdje podvući crtu u smanjenju, u rezanju proračunskih rashoda je pitanje koje mori svakoga danas u Europi.

Vidimo i nakon 2009. godine da su neke države nastavile imati dosta visoke proračunske deficite. Neke među njima nisu uopće članice eurozone, neke su se vrlo radikalno prilagođavale što vlastitim odabirom, što pod pritiskom Bruxellesa i međunarodnih kreditnih i financijskih ustanova. Rezultati su različiti. Neki su ponovno uhvatili rast, a neki nikako da izađu iz spirale recesije, čak bih rekao depresije.

Kada smanjujemo rashode u proračunu koji i ovako, i onako zadire praktički u svaku drugu hrvatsku kunu, koji je sveprisutan, moramo dati odgovor na pitanje, ključno pitanje gdje je granica. Gdje je granica rezanja nakon koje Hrvatsku guramo u depresiju, nakon koje proračun koji mora imati razvojnu ulogu prestaje biti ono što bi trebao biti i postaje ustvari samo jedna obična blagajna, a blagajna nije isto što i proračun.

Blagajna je jedno mjesto gdje se fizički pohranjuje nešto što je vrijedno, novac, za razliku od trezora gdje mogu biti i druge dragocjenosti. Dakle ta blagajna je najtužnije kada postane samo blagajna. Kada je u razvojnoj funkciji onda je ona račun, onda je ona nekakvo sredstvo iz kojega se ulaže i financiraju prave stvari. Nema čarobnog štapića. Mi vjerujemo da upravo ovo, ona točka gdje štednja ima smisla i istovremeno ona točka gdje će se vidjeti razvojni rezultati.

Naglasit ću ovdje još nekoliko stvari. Nismo željeli i mislim da nismo pogodovali niti jednoj interesnoj skupini. Proračun je golem, u njemu se prepoznaju mnogi, regije, pojedinci, interesne skupine, cehovi, poljoprivredni cehovi, rekao bih čak s legitimnim pravom jer su mnogi na to naučili. Ne možete ljudima zamjeriti ako slijedom zakona koriste određena prava koja im se daju zdravo za gotovo. Te navike treba mijenjati. Mi svoje navike moramo mijenjati.

Ovdje smo u Saboru, reći ću mi mada mi više nismo formalno članovi Sabora ali smo svi u biti jedno šire tijelo, ukinuli zakon odnosno povlaštene uvjete po kojima državni dužnosnici idu u mirovinu. Ali to fiskalno ne znači ništa, to je malo, to je samo naša poruka da više ne može po starom.

Kada smanjujemo rashodnu stranu proračuna onda šaljemo poruku da više ne može po starom. Hrvatska se u prve dvije godine krize naprosto nije mogla odlučiti da smanji rashode proračuna. Neke države su to u startu prepoznale kao veliki rizik i napravile zaokret, velike zaokrete. Neke države odnosno bolje rečeno neka društva, neke političke zajednice na to nisu spremne ni dan danas i izgovore za svoje probleme za koje su uglavnom sami krivi traže drugdje.

Ja Hrvatsku vidim u sredini, ali kad kažem u sredini to ne znači da ih vidim u nekakvoj mediokritetskoj žabokrečini nego u sredini razuma i u sredini pravih odabira. Niti radikalno rezanje, ali niti odbijanje da se suočimo sa stvarnošću, da na ovakav način dalje zemlju voditi ne možemo, da se opasno približavamo nekakvim općeprihvaćenih pragovima i standardima prihvatljivog duga i javnog i općeg duga i duga kućanstava i da naprosto moramo reći u redu. Tako je išlo neko vrijeme, dosegnuli smo određenu razinu blagostanja i nacionalnog proizvoda.

Hrvatska je srednje razvijena zemlja nažalost predugo i da bismo to očuvali, samo da bismo očuvali u sljedećih par godina moramo zaokrenuti kurs. Za nešto više potrebno će biti puno više hrabrosti i vizije. Vjerujem da će je ova Vlada imati, da je već sada ima, ali ovo što sada radimo su mjere koje nas ne vesele.

Dakle PDV je povećan, to svi znate i tu će biti kritika. Pa nitko nikada nije pljeskao povećanju nekog poreza, to je logično. Ali idemo vidjet što je s druge strane, s druge strane su pokušaji da se rastereti poduzetništvo. Oni su iskreni, dobronamjerni, iskalkulirani jer nije dovoljno biti iskren i dobronamjeran, to često zna bit obična naivnost. I vjerujemo da će biti poticaj onima koji u ovoj zemlji u Hrvatskoj žele raditi i stvarati.

Jer koliko god mi kolegice i kolege, štedjeli, koliko god pokazivali nekakvu pravovjernost prema međunarodnim financijskim centrima i naše jamstvo i njihovo jamstvo je samo rast. To je jedino jamstvo da ćemo dugove koje smo gomilali godinama moći vraćati, to je jedino jamstvo sigurnosti. Prema tome bez rasta, bez novih radnih mjesta, bez reći ću ovdje skoro 2 milijuna zaposlenih hrvatskih građana, radno aktivnih, aktiviranih, mi nemamo o čemu razgovarati.

I to se točno vidi kao suza bistro i jasno koje zemlje su uspješne. To je uvijek u korelaciji sa razinom opće zaposlenosti. Ljudi rade, u sjevernim državama ljudi rade. Možda rade kraće radno vrijeme, nalaze razne modele, zapošljavaju žene po drukčijim modelima zapošljavanja, ali su svi aktivni, dakle svatko na neki način doprinosi. To je jedini put do blagostanja. Nema u modernoj povijesti liberalnih demokracija drukčijeg puta do napretka, do statusa visoko razvijene zemlje.

Hrvatska je već 40 godina po svim klasifikacijama zemlja srednjeg dohotka. Trebalo nam je nekoliko desetljeća da dosegnemo tu razinu i od tada mi stagniramo, ne mičemo se s mjesta. Bio je rat, rat je strašna stvar i u biti neka vrsta opravdanog izgovora. Ali rat je završio i druge države su imale komunističku diktaturu i to pravu staljinističku diktaturu koja je trajala desetljećima. Zaokrenuli su kurs, idu drugim pravcem, mijenjaju se i to je tajna evolucije, mijenjanje.

Ne uspijevaju najjači, najteži, oni sa najvećim mišićima nego oni koji su najinteligentniji, najprilagodljiviji i naravno koji u uređenom društvu igraju po uređenim pravilima takvu Hrvatsku želimo. Uređenu državu, državu gdje će se znati koja nagrada dolazi ako se pridržavaš pravila, ali i koja kazna dolazi ako ih se ne pridržavaš. Osvrnut ću se ovdje i na nekakve aktualne političke događaje koji su važni. Recimo prosvjedi jednog dijela poljoprivrednika i mljekara su važna stvar. Ne podcjenjujemo ih. Oni mogu biti politički motivirani, ali to nije krimen. Neka su politički motivirani. Oni nisu antidržavni. Ali upravo na ovom primjeru želim pokazati tu promjenu paradigme. Europska unija za početak ja znam, mislim da znam koliko je teško proizvoditi hranu, koliko je teško svaki dan ustajati, biti oko blaga, biti na mliječnoj farmi. Mislim da znam, mislim jer sam djelomično i porijeklom iz takve obitelji koja je težačka, iz siromašnog, pasivnog kraja. Pamtim to vrijeme. Moj djed je bio takav čovjek.

Međutim, Europska unija u velikoj mjeri desetljećima financira svoje proizvođače u stvari da bi konzervirali postojeću razinu proizvodnje i proizvodili manje, da bi očuvali teritorij, da bi očuvali kvalitetu tla. Tamo je na djelu hiperprodukcija. U Hrvatskoj mi ne proizvodimo dovoljno hrane. Nama hrane nedostaje. Stalno kukamo da je previše uvozimo, previše je uvozimo. Među ostalim i zato jer je nedovoljno proizvodimo. Dapače, prije svega zato i za to nam nitko nije kriv. Sami smo krivi.

Imamo sustav poticaja koji je relativno izdašan. Koji su rezultati tog sustava poticaja? Veća proizvodnja hrane? Ne. Jednaka proizvodnja hrane, praktički jednaka. Dakle, te stvari moramo sami sebi objasniti. Ovdje nitko nije protiv poljoprivrednika, ali jesmo za čiste račune pri čemu ne kažem da itko vara. Ljudi samo koriste svoja zakonska prava. To sve piše u zakonu. Jesu li to dobri zakoni? E o tome želim doprinos svih i ljevice i desnog centra, desnice kako god da se zovemo. Mislim da na tim stvarima možemo bar postići nekakvo razumijevanje. Ulaskom u Europsku uniju stvari će biti malo drukčije jer ćemo se moći osloniti kako stvari sada stoje na izdašne poticaje i fondove po svim osnovama koje Bruxelles daje. Pitanje je koliko dugo će i to trajati i te stvari se mijenjaju. Nije isto kao što je bilo prije 30 godina.

Ali ovdje želim naglasiti sljedeće. Ako nešto potičemo milijardama, ako potičemo jedan težak i relativno neizvjestan poduzetnički posao kao što je poljoprivreda, ali poduzetnički posao onda moramo svim ostalima u Hrvatskoj, a to su milioni objasniti što financiramo i s kojim povratom, koja je korist od toga. Koji je smisao poticaja? Ako nekome dajete poticaj u industriji, vidite tvornicu, vidite proizvodnju, vidite izvoz, vidite doprinos platnoj bilanci ako se to izvozi. Što vidimo ovdje? Očito o tome moramo razgovarati.

Dakle, ljudska podrška nije sad lako bit na hladnome. Ljudi koji su vani i koji traže svoja prava, ali to je dio jedne šire priče o zajednici u kojoj živimo i koju financiramo na dosta neefikasan način i nije to od jučer i nije to od HDZ-a. Ali mislim da sa zadnjih osam godina neke stvari je trebalo mijenjati, a nije ih se promijenilo i sad smo tu gdje jesmo.

O brojkama će govoriti ministar financija. Znate koliko je proračun realno smanjen. Možemo se sada objašnjavati je li to 3,4 milijarde kuna ili 4 milijarde kuna ali to je realno smanjenje rashoda. Netko će imati na nekoj stavci manje. Mislimo da bez toga ne ide. Spremni smo saslušati sve i saslušat ćemo uglavnom sve. Ja ovdje, dakle danas saslušat ću rasprave svih klubova, vidjeti ima li prijedloga koji su uklopivi u ono što smo mi uklopili kao amandmani naravno držeći se ovih numeričkih parametara koje zakoni propisuju. Ali i slušajući pozorno prirodu prijedloga, dakle ne samo broj nula koji stoji iza prijedloga. Ja ću vas tu moliti da odolite klasičnoj političarskoj boljci da zastupate kod ovog proračuna svoju užu zajednicu, da izbjegnemo taj parohijalni pristup da bismo se dopali susjedima, prijateljima i rođacima. Jer takvi amandmani u pravilu nikada ne prolaze. Idemo probati gledati širu stvar. To je jedini način da Hrvatsku počnemo izvlačiti iz krize. To neće biti lako, neće biti lako, bit će jako teško. Da je lako put bi već našli svi van. Nije lako. Velika Britanija ima i dalje, evo sad spominjem ima i dalje proračunski deficit od 9%. Nije članica euro zone. To je enorman deficit, tri godine nakon početka krize. Rezultata nema. Rast je krenuo, pa je opet pao.

Zemlje koje su uspješne nisu uspješne zbog interventnih mjera, nego zbog dalekovidne i pametne, pa ako hoćete i drske politike prije sedam, osam ili deset godina. Ona je rijetko bila nagrađivana na izborima, ali danas su zemlje jače. To je sve što hoćemo – jaču Hrvatsku koja će biti neovisna, koja neće koja će razgovarati sa svima sa kojima treba razgovarati, ali koja se neće tresti i koja neće biti nesigurna u sebe kada joj dolaze predstavnici međunarodnih financijskih institucija i rejting agencija. Razgovarati da, ali da više ne ovisimo o tome i to koliki je rejting Hrvatske nakon prve agencije koje su očitovale je važno. Ali ono što želimo da nam to sutra bude nevažno, da govore manje-više što žele, da ih slušamo, ali i da sami budemo puno više gospodari svoje sudbine i da sami potpuno autonomno donosimo mjere.

Fiskalna suverenost za kraj je sva suverenost. Ako si gospodar svoje blagajne, odnosno ono vrednije svojih računa, ako s njima znaš gospodariti, ako znaš privređivati i stvarati, a to je više faza onda si neovisan i onda postaje puno manje bitno ima li te 4 milijuna, 5 ili 50. To je naš cilj. Dakle, fiskalno suverena zemlja, zemlja koja u Europskoj uniji neće biti ovisna o tuđoj pomoći, zemlja koja će se samostalno razvijati. Ali tu moramo krenuti od sebe i neke stvari mijenjati.

Ovaj proračun, kolegice i kolege, upravo ta promjena. Nije idealan. Slušat ćemo vaše prijedloge i kritike, ali na kraju ćemo morati donijeti odluku jer politika se tiče prije svega odluka – zaključio je predsjednik Vlade Milanović.