Hrvatski sabor raspravio je Prijedlog zakona o socijalnoj skrbi. U ime Kluba SDP-a govorila je Romana Jerković.

Romana Jerković na početku izlaganja je ustvrdila da je pokušaj reforme sustava socijalne skrbi u lipnju prošle godine bio apsolutni promašaj. Izazvao je kaos na terenu koji nas je i koštao, a izmjene ovog Zakona smatramo na neki način vatrogasnim mjerama koje su pokušaj da se stvari koliko toliko vrate u normalu. Sustav socijalne skrbi je bez sumnje iznimno važan sustav, pogotovo u ovim za mnoge teškim vremenima, vremenima siromaštva, djelatnost je to od posebnog interesa za RH. Nažalost, ovo je resor koji je toliko zanemaren i zapušten u proteklom periodu da sam gotovo sigurna da je nemoguće naći nekoga tko smatra da sustav socijalne skrbi počiva na dobrim na zdravim temeljima da dobro funkcionira da pruža građanima kvalitetnu razinu socijalne skrbi i da sustav treba ostati ovakav kakav jest. Osim vrijednih ljudi koji rade u sustavu socijalne skrbi i koji se trude premostiti ili kompenzirati probleme loših zakona, mi zapravo nemamo u ovom trenutku ništa – smatra Jerković.

Posljedica pogrešnog pristupa sustavu socijalne skrbi jako je puno i na svim razinama. Danas možemo reći da je sustav socijalne skrbi u rasulu, da je neučinkovit, da je spor, da je birokratiziran, da je rigidan, da imamo preklapanje pojedinih prava na državnoj i na lokalnoj razini, da je informatizacija nedovoljna ili da je procese informatizacije sustava nije do kraja učinjen. Dakle i sustav i ljude u njemu pogrešnom politikom rekla bih bivša vlada dovela je doista do granica izdržljivosti. Jednom riječju sustav socijalne skrbi treba iz temelja mijenjati. Treba nam moderan sustav, potpuno drugačiji od ovoga. Treba nam sustav koji je u stanju promptno odgovoriti na potrebe građana. I brojni problemi u sustavu socijalne skrbi upućuju na nužnost reforme koja bi trebala doprinijeti učinkovitosti sustava socijalne skrbi i modernizaciji njegovoj i demokratizaciji itd. Sadašnji Zakon o socijalnoj skrbi ne samo da nije opravdao očekivanja niti struke niti javnosti, a još manje građana koji su u potrebi, već je njegova primjena dovela do dodatnog kaosa kao da nam nije bio dovoljan onaj koji smo već imali u sustavu. Kada realno sagledamo stvari i događanja u proteklih sedam-osam godina moramo konstatirati da današnje katastrofalno stanje u sustavu socijalne skrbi zapravo nije niti moglo biti drugačije. Nebriga za ovaj resor, nebriga koja tako dugo traje ogleda se u nekoliko činjenica. Prva jest sigurno ta da su za ovaj resor bila nadležna čak tri ministarstva. I naravno da su očekivanja velika upravo od činjenice da sada konačno prvi puta sustav socijalne skrbi ima zasebno ministarstvo. Polažemo puno nade i vjere upravo u tu činjenicu.

Za reformu sustava socijalne skrbi dobili smo zajam od Svjetske banke. Ne mali zajam, 31 milijun eura. Švedska Međunarodna agencija za razvoj i suradnju nam je odobrila darovnicu od 1.6 milijuna eura. Bilo bi sasvim opravdano postaviti pitanje, iako moram priznati ne znam kome u ovom trenutku, gdje je gospodo nestao taj novac? U što je utrošen, u što su utrošeni ti silni milijuni eura koje smo dobili za reformu sustava socijalne skrbi. Jer za reformu je zasigurno nismo potrošili. Situacija koju imamo očekivana je i jer to se uvijek tako dogodi kada ne respektirate struku, kada ne slušate ono što struka ima za reći. I kao što smo čuli od gospodina zamjenika ovaj Zakon donesen je bez prethodne konzultacije sa bazom. Još manje je provedena analiza stanja. Zakon je donesen bez novog pravilnika, glede prostora, opreme, potrebnih stručnih i drugih radnika centara za socijalnu skrb.

Prilikom rasprave o prijedlogu zakona bivše Vlade upozoravali smo na veliku štetu koja se čini sustavu socijalne skrbi. Govorili smo tada da raspravljamo o jednom nelogičnom, konceptualno pogrešnom, nedorečenom i konačno neprihvatljivom prijedlogu zakona koji je imao za cilj to je ono što je vrlo štetno za sustav, koji je imao za cilj dodatno centralizirati sustav. To smo smatrali iznimno opasnim i potpuno suprotno onome što nam je potrebno i na čemu na kraju krajeva počiva sustav socijalne skrbi u razvijenim europskim zemljama, a to je decentralizacija i drugačiji model suradnje sa lokalnim vlastima. Mora nam konačno postati jasno da građani zadovoljavaju svoje sve svoje socijalne potrebe na razini gradova i općina. To onda znači da se tamo te njihove potrebe moraju i rješavati upravo na toj razini se moraju i rješavati i planirati. Tek tada čini mi se da ćemo postati dobri gospodari javnog novca, odnosno novac građana će se tada najracionalnije i upotrijebiti.

Zakonom iz lipnja 2011. godine osnovani su županijski zavodi za socijalnu skrb. To je značilo centralizaciju i to je apsolutno u suprotnosti sa dugoročnim ciljevima funkcioniranja Republike Hrvatske koja je prihvatila i koja planira decentralizaciju službi i sredstava. Osim toga, ustrojavanje Zavoda za socijalnu skrb dovelo je i do još nečeg što nije bilo dobro, nikako nije bilo potrebno, a to je odljev ionako nedovoljnog broja stručnih kadrova iz centara za socijalnu skrb. Možda je osnivanje zavoda imalo smisla ali jedino na nivou cijele Hrvatske kao institucija koja će na neki način objedinjavati, koja će planirati, kreirati i unaprjeđivati socijalnu politiku države i usklađivati standarde u sustavu ali i u neposrednoj vezi sa bazom djelatnosti socijalne skrbi, dakle sa centrima.

Iskustva iz perioda osam mjeseci primjene zakona govore o čitavom nizu prvenstveno organizacijskih problema koja se negativno odražavaju na kvalitetu provođenja stručnog rada i osnivanje prava korisnika. Nekoliko organizacijskih problema smatramo čak pomalo apsurdnim i svakako nepotrebnim i nekorisnim zavodi su ustrojeni u većim gradovima koji su ujedno i sjedišta županija radi čega su korisnici bili primorani putovati kako bi ostvarili svoja prava iz socijalne skrbi pri čemu ne treba zanemariti činjenicu da je za neke to predstavljalo ogroman problem kao što su osobe sa invaliditetom ili pak osobe koje imaju iznimno mala primanja. Da ne govorim o tome da su stručni radnici dodatno opterećeni administriranjem uz kroničan nedostatak vremena za obavljanje stručnog rada sa korisnicima. Suradnja između podružnica i zavoda pokazala se vrlo lošom, čak katastrofalnom. Predstojnici područnih centara pretvoreni su u kurire što im svakako ostavlja manje vremena za stručni rad. Sve odluke podružnice koje se odnose na novčana davanja moraju se fizički dostavljati u zavod na potpis ravnatelju što je nelogično i nema velikog smisla.

U praksi se događa da zavod nije podružnici platio troškove parkiranje za službeni automobil, te da se moraju plaćati prekršajne kazne. Dakle, to su sve apsurdi, a možda i jedan najilustrativniji, a to je onaj koji kaže da za isplatu putnih naloga za službena putovanja djelatnici područnih centara moraju na primjer iz Metkovića otići u zavod u Dubrovnik. Pri tome moraju prijeći udaljenost od 80 km i dva puta prijeći granicu. Opravdano je postaviti pitanje ima li to smisla? Postavlja se pitanje svrsishodnosti isplate putnog naloga koji može biti manji od novca koji je potrošen za dolazak do Dubrovnika. Nelogičnosti je jako puno. Struka je dovedena u nezavidan položaj i stoga možemo reći da zakon iz lipnja je učinio dosta štete što je najvažnije u značajnoj mjeri je otežao i birokratizirao uvjete stručnog rada. Stoga je područje socijalne skrbi bilo potrebno što prije regulirati na puno jednostavniji način i vjerujemo da Zakon o socijalnoj skrbi o kojem danas raspravljamo ide upravo u tom smislu i stoga ga mi u klubu SDP-a apsolutno podržavamo, zaključila je Jerković.