Sabor je raspravio Prijedlog zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, u prvom čitanju. U ime Kluba zastupnika SDP-a govorila je Dragica Zgrebec. Donosimo izlaganje Dragice Zgrebec u ime Kluba SDP-a.

Svaka država nastoji na najbolji način urediti odnose rada i kapitala kroz zakone, kolektivne ugovore, kolektivno pregovaranje odnosno kroz ocjenu reprezentativnosti sindikata kao jednog od sudionika u kolektivnom pregovaranju. Hrvatska je to riješila kroz Zakon o radu, kroz neke druge zakone, a sada na jedan obuhvatniji način pokušavamo zakonski urediti i sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje sindikata i poslodavaca kao sudionika u kolektivnom pregovaranju.

U Europskoj uniji, institucionalna potpora sindikata i priznavanje uloge industrijskih odnosa u reguliranju gospodarske politike uvriježena je i konstanta nacionalnih sustava, iako postoje značajne razlike između pojedinih članica Europske unije. Posljednjih godina poteškoće sindikata s održavanjem reprezentativnosti i sposobnosti reguliranja radnih odnosa potaknuli su o tome žestoke rasprave i u tim državama. Opadanje stope sindikalne učlanjenosti i članstva, odnosno radnika članova sindikata se smanjuje, smanjuje se pokrivenost kolektivnim pregovaranjem, a to je prepoznato kao jasni znakovi slabljenja uloge sindikata industrijskih odnosa u današnjem društvu i gospodarstvu. Kriza koja traje godinama samo potencira ove odnose.

Sindikalno članstvo je presudno za sudjelovanje radnika u sindikalnim aktivnostima, osiguranju sredstava za rad sindikata, službeno priznanje sindikata kao reprezentativne organizacije. Pravila i kriteriji reprezentativnosti presudan su element utvrđivanja organizacijske politike sindikata. Pragovi minimalnog broja članstva za službeno priznanje reprezentativnosti snažan su poticaj za članstvo, osnaživanje, u cilju zadovoljavanja takvih zahtjeva. Ukoliko se zanemaruje ili minimalizira kriterij broja članstva može doći do bitnog opadanja motivacije za organiziranje radnika. Do toga dolazi u slučaju kada se sindikati temeljem političke odluke integriraju u tripartitna ili pak bipartitna tijela ili kada postupci proširenja kolektivnog pregovaranja ne uzimaju u obzir reprezentativnost u smislu članstva.

U Hrvatskoj je područje reprezentativnosti do sada regulirano Zakonom o načinu određivanja zastupljenosti udruga, sindikata više razine u tripartitnim tijelima i to na nacionalnoj razini iz 1999. godine, a prava radnika i poslodavaca na slobodno organiziranje i udruživanje te pravo na kolektivno pregovaranje Zakonom o radu. Hrvatska je ratificirala pa time i preuzela obvezu Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87 o slobodi udruživanja i zaštite prava na organiziranje i broj 98 o pravu na organiziranje i kolektivno pregovaranje. U Hrvatskoj je nešto više od 30% radnika organizirano u sindikate, a ministar je iznio i brojku sindikata, dakle preko 500 s očitom razlikom između državnog i javnog te privatnog sektora, a posebno je malo sindikalnog članstva kod malih poslodavaca. Potreba za novim zakonom koji će regulirati područje reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje, uvjetovanje i pregovaračkim procesom Hrvatske o pristupanju EU jer je u Hrvatskoj iznimno niska razina bipartitnog socijalnog dijaloga, osobito na granskoj razini.

Naši sindikati nisu dovoljno granski profilirani i osnaženi za učinkovito uključivanje u europski socijalni dijalog i sudjelovanje u europskim sektorskim socijalnim vijećima. U zemljama EU granski sindikati su izuzetno snažni i njihova reprezentativnost nije upitna pa se i često ne uređuje zakonom, dok u Hrvatskoj je tek prošle godine počeo postupak osnivanja tripartitnih sektorskih vijeća. Kod nas i tijekom kolektivnog pregovaranja se javlja međusobno osporavanje reprezentativnosti između sindikata pa se predloženim zakonom pokušava potaknuti sindikate na udruživanje na temelju interesa pojedinih djelatnosti i područja.

Prijedlog zakona uvažava načela odbora stručnjaka Međunarodne organizacije rada i Europske socijalne povelje koje se odnose na unaprijed utvrđene precizne i objektivne kriterije za utvrđivanje reprezentativnosti, na pravo sindikata koji se ne smatraju reprezentativnim i ne sudjeluju u kolektivnom pregovaranju i tripartitnim tijelima na obranu radnih interesa svojih članova, na organiziranje vlastitih administracija i formuliranje programa svojih aktivnosti. Reprezentativnost utvrđuje neovisno tijelo uz jamstvo nezavisnosti i objektivnosti, a također je ugrađena i mogućnost sudske zaštite protiv odluka kojim im se osporava priznanje reprezentativnosti. Kako zakon propisuje utvrđivanje reprezentativnosti? Načelno, svaki sindikat je reprezentativan ukoliko to nitko ne osporava. To su i svi sindikati koji na određenom području sklapaju pisani sporazum o zajedničkom pregovaranju, a ukoliko dođe do osporavanja reprezentativnost utvrđuje posebno tijelo na sljedećim kriterijima.  Reprezentativan je sindikat koji kod poslodavca ili na području, odnosno razini za koju se sklapa kolektivni ugovor ima najmanje 20% članova, radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika, odnosno za uključivanje strukovnih sindikata u pregovarački odbor potrebno je da su 75% članovi radnici iste struke i zanimanja, da su izravno povezani s područjem za koje se pregovara te da u svom članstvu imaju 40% radnika iste struke i zanimanja od ukupnog broja radnika za koje se vrši pregovaranje, dakle iste struke i zanimanja.

Najviše prijepora u sindikatima izazvao je upravo postotak članstva za utvrđivanje reprezentativnosti uz objašnjenje da se time isključuje veći broj sindikata kod pregovaranja, odnosno da je predlagač samoinicijativno podigao prag sa 10 na 20% članstva kao kriterij za dobivanje reprezentativnosti. Mišljenja su da će to negativno utjecati na kolektivno pregovaranje i smatramo da u raspravi do drugog čitanja potrebno je još jedanput pokušati usuglasiti ove kriterije. Uzet ćemo za primjer Republiku Sloveniju koja je u svom Zakonu o reprezentativnosti sindikata još iz 1993. godine kao kriterij uzela 15% članstva. Druga bitna primjedba odnosi se na prestanak važenja članka 262. Zakona o radu, odnosno neograničena produžena primjena kolektivnih ugovora. Uzme li se u obzir odluka Odbora stručnjaka za slobodu udruživanja Međunarodne organizacije rada objavljena u Zborniku odluka da su zakonske intervencije u produženu valjanost, odnosno primjenu kolektivnih ugovora prihvatljive samo u hitnim slučajevima i za kratko razdoblje u čemu je zapravo članak 262. Zakona o radu u Hrvatskoj u suprotnosti jer je ovo izravna, jednostrana zakonska intervencija koja je u svim slučajevima i bez ograničenja trajanja propisuje produženu primjenu kolektivnog ugovora.

Ovaj zakon utvrđuje i kraći rok, od tri mjeseca za raspravu i da li je on potreban i na dulji rok, a zapravo to znači povećanje odgovornosti socijalnih partnera da na vrijeme započnu pregovaranje o novom kolektivnom ugovoru. Jer nije logično da se kolektivni ugovor može otkazati u vremenu primjene, a da se istekom vremena njegove primjene on može produljiti bez ograničenja trajanja. Novi način kolektivnog pregovaranja zahtjeva od socijalnih partnera značajnu razinu odgovornosti i objektivnosti uvažavajući gospodarsku i socijalnu situaciju. Očekujemo u vremenu do drugog čitanja daljnju javnu raspravu i kontakte o spornim odredbama i uvažavajući sadašnje gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj da ćemo doći do značajnijeg stupnja usuglašenosti, zaključila je Zgrebec.