Ivičin životni projekt, u kojemu smo imali čast sudjelovati zajedno s njim, naša je stranka – Socijaldemokratska partija Hrvatske. Obveze proistekle iz tog projekta, iz tog života, toliko su velike da ih teško možemo sagledati iz ove blizine; tek naslućujemo koliko zrelosti, odgovornosti, hrabrosti i vizionarstva traže od svakog od nas, prisjetio se Ivice Račana predsjednik Glavnog odbora Tonino Picula. Minutom šutnje a potom pljeskom članice i članovi Glavnog odbora odali su i danas počast Ivici Račanu.

Ivica Račan – predsjednik SDP-a 1990. – 2007.

Kolegice i kolege, ovo je 24. ali i za nas SDP-ovce sjednica Glavnog odbora s najtužnijim početkom. Ovo je prva sjednica koju održavamo od kada nas je napustio utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Ivica Račan. Molimo vas da se još jednom u mislima prisjetimo našeg Ivice i da mu minutom šutnje odamo počast.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Sedamnaest godina nije neizmjerno dugo razdoblje niti za pojedinca, a još manje za države i društva. Da. Ukoliko se ne radi o godinama koje obilježe epohe, zapečate ideologije, odrede smjerove, preokrenu procese i uspostave nove vrijednosne sustave. A naših SDP-ovih 17 godina odrastanja i uspravnog hoda pripadaju baš takvim vremenima. Teškim, slavnim, povijesnim.

Ivica Račan, utemeljitelj, predsjednik i strateg naše stranke, tom je osobitom vremenu dao pečat, mijenjao ga, bio je dionikom određivanja smjera, preokretao je procese i uspostavljao nove standarde. Zbog toga je njegov odlazak Hrvatska prepoznala kao vlastiti gubitak, kao ispražnjeno mjesto koje se ne popunjava tek tako, a pogotovo ne lako.

Ivičin životni projekt, u kojemu smo imali čast sudjelovati zajedno s njim, naša je stranka – Socijaldemokratska partija Hrvatske. Obveze proistekle iz tog projekta, iz tog života, toliko su velike da ih teško možemo sagledati iz ove blizine; tek naslućujemo koliko zrelosti, odgovornosti, hrabrosti i vizionarstva traže od svakog od nas.

Gotovo je baš svatko u Hrvatskoj ovih dana o Ivici Račanu izrekao poneku misao. Javno ili u krugu obitelji, prijatelja, kolega na poslu. Tisuće poruka po stotinama ispisanih stranica knjige žalosti, tisuće napisa, emisija, govori znanih i neznanih, svjedoče o utjecajnosti jednog života, utemeljenog ljudskog bivanja. Dokaz je to snage označavanja vlastitog trajanja u vremenu i ovim prostorima. Možemo se ponositi time!

Mislim da je Ivica Račan bio čovjek o kome možda najbolje govore dva duga i vijugava pravca koja ostavlja iza sebe. Jedan je auto-cesta, asfaltirani pravac, spojnica hrvatskog sjevera i juga, moderna veza Hrvatske sa svijetom, začeta u godinama njegova premijerskog mandata. Drugi pravac su redovi ljudi formirani pred knjigom žalosti ma gdje u Hrvatskoj građani dobili priliku da mu se posljednji put obrate.

To je zato jer je uporno uklanjao predrasude o nama socijaldemokratima u Hrvatskoj i Europi, ali je pomagao i nama, svojim suradnicima, da odbacimo predrasude o drugima. Ostajao je normalan i smiren, čak i u izuzetno dramatičnim situacijama. A to je imalo svoju cijenu. Možda se i u tome kriju razlozi zašto je Ivica Račan prvi hrvatski premijer koji odlazi sa životne i političke scene.

Kolegice i kolege, sada kada je naš drug otišao, prisjećat ćemo se toga trajanja u onome što ćemo poduzimati, uzimajući ga, pa i nesvjesno, kao mjeru vlastitih sposobnosti. Neću vas stoga danas podsjećati niti na jednu faktografsku činjenicu, neću govoriti o važnim događajima koje je osobno kao prijelomnice određivao Ivica, niti o tolikim političkim odlukama koje je donosio, niti na jedan datum, jer naših 17 godina jedan je veliki i jedinstveni događaj; gusto istkana povijest nastojanja i nastajanja, htijenja, napora, volje i odlučnosti.

To će gusto tkanje još zadugo biti naša sadašnjost koje ćemo morati biti dostojni. Koliko nam je puta znao reći: «Pametni Račan neće nikada napisati memoare!» Bio je to stav čovjeka kojemu se nije sviđala pretencioznost svjedoka koji želi naknadno biti i sudac. Često loš sudac. Ivica, doista, nije napisao memoare. Ali mi trebamo bogatiti memoriju o Ivici jer je mrtav samo onaj tko je zaboravljen.

Naša stranka ima ljudi, mogućnosti i iskustva da na odgovarajući način trajno obilježi ulogu Ivice Račana u obnovi i afirmaciji hrvatske socijaldemokracije kao i razvitku hrvatske demokracije uopće. Danas o tome ne trebamo i nećemo donositi zaključke, ali buduće govorenje o prvom predsjedniku SDP-a ne smije se voditi samo u prošlom vremenu.

Nažalost, nijedan nekrolog nije nikome produžio život. Ipak, riječi imaju svoju snagu, a pogotovu riječi pjesnikove:

«Stotinu sam puta već umirao,

ne gubeći život, sličan plamenu svijeće,

ali sam u vječnoj bici ostao nepovrijeđen,

jer nikada ne gine plamen, nego svijeća.»

(Kazim-kan, afganistanski pjesnik)

Hvala ti Ivice.

Tonino Picula