Govor predsjednika SDP-a Zorana Milanovića na 5. izvještajno-tematskoj konvenciji SDP-a:

“Socijalno, ekonomsko i političko stanje u Hrvatskoj je tjeskobno. Hrvatska je zemlja slomljenog duha. Vlast jedne stranke traje već sedam godina. Rezultat – zaustavljena je većina postignuća s početka desetljeća. Gospodarstvo, tada izbavljeno iz gliba nelikvidnosti, danas je skoro paralizirano; tadašnje visoke stope rasta danas su ispod nule; toliko kritizirani vanjski dug danas je višestruko uvećan; nezaposlenost koja je bila počela padati danas raste; međunarodni ugled Hrvatske kao moderne europske zemlje srozan je aferama u koje je uključen sam vrh vladajuće stranke. Bila je to vlast jednog odbjeglog premijera koji se sakrio pred odgovornošću i vlast njegovih političkih sjena koje se ne znaju nositi s odgovornošću.

Ljudi gube trku sa svakodnevinim životnim potrebama, a nema niti slutnje izlaska iz takvoga stanja.  Oni koji ne rade, ne vide kako i kada će doći do posla. Oni koji rade, prečesto ostvaruju primanja ispod razine životnih potreba i često su izloženi zloporabama njihovih radnih i socijalnih prava. Plaše se o tome govoriti. Hrvatska ostaje rubno područje europske tranzicije, područje u kojemu je još uvijek previše toga dopušteno i kojemu se previše toga tolerira. Malo tko je zadovoljan. Nezadovoljni su i poslodavci i poduzetnici, koji pokušavaju djelovati pod velikim i često nelogičnim poreskim opterećenjima, u okruženju nesigurnosti i neplaćanja. Ne isplati se proizvoditi, isplati se – dok se isplati – uvoziti. Država ne vodi nikakvu industrijsku politiku, a istovremeno nije sposobna osnažiti poduzetništvo koje bi samo pokrenulo razvoj.

Zato naša kriza nije samo ekonomska, niti je uvezena; naša kriza je rezultat dugotrajnog lutanja u politici razvitka, vječite destimulacije rada i stvaralaštva, velikih poreznih opterećenja koji previše izvlače iz gospodarstva, a premalo vraćaju  društvu i zajednici. Naša kriza je naša, hrvatska. Ona je i gospodarska i politička i društvena. Ali sve  je krenulo iz politike. Ljudi su izgubili povjerenje u političke i javne institucije, u politiku i u stranke. A bez institucija, bez čvrstih i u društvu ukorijenjenih institucija, država nije država, a društvo postaje gomila u kojoj svatko brine samo za sebe. Takvo društvo nećemo.

PROMJENE

Sadašnje stanje duha i institucija opasno je jer stvara beznađe. Beznađe je slijepo. U takvim okolnostima društva se nalaze na prekretnicama. Neka pokleknu i podlegnu lažnim prorocima i manipulatorima. Pametnima i odlučnima ne trebaju proroci. Oni izaberu promjene i pravi smjer. Znanje i odlučnost, izaberu hrvatsku budućnost!

Strah od promjena uvijek postoji i njime se lako i rado manipulira. Sjetimo se samo izborne kampanje 2007. i razmjera društvene i ljudske neodgovornosti, izvrtanja činjenica i demagogije. I – upalilo je. Cijena – ogromna, veća od one koju Hrvatska može platiti. Taj ljudski i prirodan strah i zazor od promjena danas, uvjereni smo, uzmiče pred sviješću o potrebi za promjenama. Kažu – vlast je u ovakvim uvjetima prokletstvo! Mi kažemo – vlast je služba i mi smo spremni i voljni služiti.

Politika je danas, kada Hrvatska doista stoji na raskrižju, pitanje hrabrosti, odlučnosti i odgovornosti. Na našoj je generaciji da iskoristi povijesnu priliku i povede Hrvatsku u pravom smjeru, tamo gdje svi vjerujemo da pripada –  u krug najnaprednijih država Svijeta. Vrijeme je za afirmaciju istinske politike, posla i poziva punog sadržaja i smisla, u javnom interesu, u nacionalnom interesu i na kraju, tek na kraju – u osobnom interesu. Ali i to , svakako, jer bez osobne ambicije nema društvenog napretka.

Dosta je izgovora. Dosta je politike koja za sve traži opravdanje u nekom drugom, u nečemu prošlom, u načemu stranom, dalekom, a ne prije svega u sebi samoj i nama samima. Imamo državu. Krajnje je vrijeme da odlučimo što s njom.

SDP se ne boji promjena. Hrvatska, sigurno smo, nema toga straha. Nesigurnost koju pruža sadašnjost i strah od nastavka puno su veči od prirodnog otpora promjenama koje jamče bolje sutra. Građani su shvatili da ne mogu biti zabrinuti za perspektivu koju s ovakvom vlašću niti nemaju.

ALTERNATIVA/OKUPLJANJE

Trebamo širok politički i društveni savez za promjene. Jamstvo uspjeha svake vlasti je u širini njezine podrške, a širina te pordške ostvaruje se političkim savezom građana i javne vlasti. Reći da je danas takav savez potrebniji nego ikad netko će nazvati pretjerivanjem i fraziranjem. Ne mislim tako. Prije dva desetljeća Hrvatska se borila za nastanak i opstanak. Ta je borba bila gole egzistencijalne prirode, u kojoj su mnogi patili i ginuli, a neki pljačkali. I ova današnja borba egzistencijalna je. Današnja borba je borba za smisao i sadržaj. Bez smisla i sadražaja nismo potpuni ljudi. Nismo država, nismo društvo. Nismo zajednica.

SDP je dužan i spreman osigurati takav širok politički savez, a njegova snaga čini ga mogućim i prirodnim središtem okupljanja stranaka i pojedinica koji politički pripadaju demokratskim snagama, dijele s SDP-om socijalne vrijednosti i spremni su svojim znanjem i odlučnošću doprinijeti u izazovima koji nas očekuju. Tamo gdje plašljivi i nesigurni vide prijetnje, odlučni vide izazove. Mi vidimo izazove. Trebamo odlučne.

Politička koalicija je jamstvo demokratske i nepotkupljive vlasti. Vlasti dobra. Dobre vlasti. SDP je spreman okupiti različite, ali srodne političke opcije , od onih liberalnih i narodnjačkih koje danas i same, svjesne posljedica krize razvijaju novu socijalnu odgovornost, do onih regionalnih s kojima SDP i od ranije dijeli shvaćanja o potrebi afirmacije regionalne autentičnosti i regionalnog razvitka. U takvom okupljanju naći će mjesto i oni nestranački pojednici koji svojim stručnim znanjem mogu doprinijeti podizanju društva, a danas su neiskorišteni ili odbačeni. Vlast koalicije za promjene temelji se upravo na aktiviranju i podizanju cijelog društva, političkog i izvanpolitičkog, starog i mladog, a prije svega stručnog i sposobnog. Društva, a ne klijentele. Građana , a ne klike.

SDP ustrajava na svojim temeljnim socijalnim vrijednostima – radu i stvaralaštvu, jednakosti i pravičnosti,  sigurnosti i solidarnosti. SDP te vrijednosti želi ugraditi u snažnu i širu političku grupaciju koja ih može ostvariti. Kritika neoliberalnog, neodgovornog modela kapitalizma, jačanje sustava društvene solidarnosti kao uvjeta opstanka i samog liberalnog, otvorenog društva, participativna kultura u sferi rada i zaštita interesa ljudi koji žive od svoga rada, neupitne su socijaldemokratske vrijednosti i vrijednosti modernoga društva. Ljudske vrijednosti, povrh svega. Snaga SDP-a osigurat će i njihovu konkretnu provedbu.

SMJER

Država nije dobro koje se osvaja i upreže za vlastitu korist, već instrument kojim se štiti i promiče javno dobro. Samo država može stvarati uvjete za aktivnu industrijsku politiku, razvojnu, fiskalnu i monetarnu politiku, politiku cijena, zapošljavanja, socijalnu, obrazovnu, zdravstvenu politiku, politiku poticanja uspješnih i zaštite, ali i poticanja slabijih. I regionalna politika i regionalni razvitak počinju od decentralizacije države, ali je država ta koja stoji iza  razvitka kroz decentralizaciju jer osigurava opće uvjete. I samo poduzetništvo je bespomoćno bez industrijske politike države. To nije etatizam. Ovo naprosto jest uloga države. Povijest to pokazuje. Povijest svih uspješnih država. Veliki roman kazuje da su sve sretne obitelji sretne na isti način. Svaka nesretna,  nesretna je na svoj način. S demokratskim, – naglašavam, demokratskim državama je obnuto. Svaka priča o uspjehu drukčija je, uzbudljiva i stimulativna na svoj način. Svaki neuspjeh jednako je depresivan i svodi se osnovno – nesposobnost za upravljanje instrumentima vlasti  i politikama. Dobra država i jaka vlast , ako želi, u tome nema i ne može imati ozbiljne unutarnje konkurencije. Svatko je, na kraju, odgovoran za vlastiti neuspjeh.

Efikasni i uvjerljivi odgovori na pitanja što i gdje proizvoditi proizlaze iz svjesne i temeljito osviještene industrijske politike koju mora poticati država; regionalni razvitak ne može biti spontan ako za njega nisu stvoreni uvjeti. Danas je u Hrvatskoj baš tako. Prevelike regionalne razlike odraz su i povijesnih razlika i posljedica rata i komparativnih prednosti nekih regija i sposobnosti njihovih vodstava, ali prije svega jesu odraz inertnosti države. Proizvodnja hrane i energije- posebno onih prema visokim ekološkim standardima -razvitak vlastite energetike -proizvodnja prometnih sredstava pokretanih tako proizvedenom energijom – obnova industrija za koje još uvijek posjedujemo materijale, ljudska znanja i vještiva (poput prerade drveta i brodogradnje) – trebali su odavno biti osnova hrvatske industrijske politike. Ponovno – ovo nije nikakav državni protekcionizam, već preuzimanje notorne odgovornosti svake sposobne vlasti za osiguranje potrebnih resursa, nadzor nad poštenim odabirom onih koji takve planove trebaju ostvarivati i sredstvima koja se u te planove ulažu. Po primjere ne treba u povijest. Recentna kriza i reakcije  mnogih vlada pokazuju kako se to radi.

Želimo li graditi industrijska postrojenja moramo uposliti najbolje ponuđače iz privatnog sektora, vodeći računa o tome da što više uloženog rada i dijelova bude hrvatski proizvod. To je moguće i unutar Europske Unije. Moguće je zato jer to i drugi rade. Poštuju jedinstveno tržište i njegovu strogu regulativu, ali štite sebe. Tome, naime, država i služi. Ne želeći budućim naraštajima ostaviti samo dugove, nego njihovu zemlju, vode i šume, moramo naš razvoj financirati solidarno, vlastitim sredstvima i realnom dinamikom. To znači promjene porezne politike prema uvažavanju ekonomske snage i poticanja ulaganja u rad i stvaralaštvo, a ne  porezne rajeve i mrtve kapitale. Za razvoj i kvalitetan posao za naše žene i muškarce potrebna je razumna i ambiciozna industrijska politika, poštena porezna politika, efikasna uprava koja tome pomaže i pravosuđe koje  sprečava zlouporabe i kažnjave bezakonje. Za državu u kojoj policija nije stranačka, već građanska i ne lijepi lažne kaznene prijave. U kojoj državni odvjetnici rade neprestano, a ne na «inspiraciju», ovisno o političkoj oportunosti.Državni odvjetnik nije umjetnik, nego službenik.

I pravedan model mirovinskog sustava, u kojem se neće cinično tumačiti ustavnu  odredbu o ravnopravnosti spolova na način da žene ne smiju u mirovinu prije od muškaraca. Odredba o ravnopravnosti spolova bila je davno ugrađena u Ustav radi zaštite žena zbog društvene činjenice da je ženama teže u obitelji i društvu. Ako to treba pojasniti u Ustavu, pojasnit ćemo. Kada budemo imali i aktivno provodili zakone o ravnopravnosti spolova kakve ima Švedska, tada ćemo moći razmišljati o potpunom izjednačavanju dobi za odlazak u mirovinu. S obzirom da to nemamo i da je položaj žena – posebice onih bez visoke naobrazbe, a to je većina – u društvu i obitelji još uvijek,da tako kažem,  tradicionalan, mi jamčimo pozitivnu diskriminaciju.  Tko želi, ako želi, može raditi i dulje. Pravi cilj mirovinske reforme, reforme stanja svijesti, jest da što veći broj ljudi radi i da ostvaruje dulji mirovinski staž.

Naše promjene nisu u slabljenju države , nego u jačanju njezinih temeljnih funkcija. Manje etatizacije, više efikasnosti. Jačanje države znači i jačanje lokalnih i regionalnih vlasti – tražimo dodatnu snagu i društvenu odgovornost, a ne rastakanje države. Više novca, više autonomije i više odgovornosti – to je naš slogan i naš cilj. Ljudima treba omogućiti da samostalno i aktivno upravljaju svojim životima u zajednicama u kojima žive, uz visok stupanj solidarnosti i uzajammnosti. Toga nema bez novca, novca koji se već godinama, kao da Hrvatska još uvijek u ratu, slijeva u centar, u centralnu državu. I zato je teza o prevelikom broju općina, o njihovoj navodnoj rasipnosti i neodrživosti potpuno promašena, dokle god se na lokalnoj razini raspolaže s bijednih deset posto javne potrošnje. Više samouprave, više slobode, više kreacije. Pravo ljudi da uređuju svoj život i život svoje zajednice neotuđivo je. Što bliže izvoru, to bolje.

Naše promjene nisu u nametanju političke samovolje, nego u poticanju široke  političke volje za uključivanje u izgradnju sposobne, uspješne, socijalne i zadovoljne Hrvatske, države rada i blagostanja. I, zadnje, ali ne najmanje važno – države reda.

Naše promjene nisu u novim porezima, nego u drukčijim porezima; oni se smanjuju za sve koji ulažu u rad i stvaralaštvo. Naši porezi štite građane, radnike, poduzetnike i srednji sloj, one koji žive od rada, a oduzimaju onima koji bez društvenih obaveza ubiru ekstraprofite. Naši porezi zaštićuju kreaciju, a ubiru od od neiskorištene i prekomjerne imovine. Naši porezi se smanjuju onima koji ulažu i otvaraju nova radna mjesta, a povećavaju samo onima koji ne žive od rada, a stječu neoporeziva bogatstva.

Naše promjene idu u korist najvećeg dijela građana, zaštićuju slabije, umirovljenike, one koji se radom, učenjem i obrazovanjem pripremaju za samostalan život.

Naše promjene osiguravaju europski put Hrvatske kao zemlje sa samosviješću, svrhom i smislom, jasnom spoznajom o vlastitim interesima unutar Europe i svijeta. Samo takve promjene donose nov izgled jedne svježe Hrvatske probuđene iz letargije, izdignute iz zamora materijala, suočene s vlastitim potencijalima koji se još nisu niti počeli koristiti.

Preuzimajući odgovornost za Hrvatsku, SDP preuzima i brigu o sigurnosti građana i države – zaposlenih da očuvaju svoja radna mjesta u uvjetima zaštite radničkih prava, nezaposlenih da ostvare svoje pravo nam pošten rad i poštenu plaću, mladima da se školuju i zauzmu svoje mjesto u društvu, starijima da budu sigurni u svoje mirovine i društvenu skrb, bolesnima da uživaju punu i efikasnu zdravstvenu zaštitu, zdravima da zahvaljujući učinkovitoj prevenciji ne postanu bolesni, svima da žive u sigurnom, zakonom zaštićenom i civiliziranom poretku.

SDP svoju ulogu shvaća cjelovito – kao gospodarsku, socijalnu i političku . Samo tako možemo postići ono što stoji pred Hrvatskom – nacionalnu obnovu i pronaći pun sadržaj i smisao hrvatskog puta.

SDP je stranka iz naroda i stranka za narod! 

Naša stranka – jaki SDP!

Naš cilj – jaka Hrvatska!”