Podsjetio je i da je u Saboru dvaput organizirana tematska sjednica o državnoj maturi, a ministar se nije odazvao. To govori o pravom zanimanju za ovu problematiku. Upozorio je i na problem opterećenosti zakona pojmovima, od kojih je dosta neprecizno i neadekvatno, kao posljedica nepreciznog prevođenja pojmova iz engleskog ili slovenskog jezika.
Ono što je važno reći je da članstvo Hrvatske u Bolonjskom procesu ne treba poistovjećivati s članstvom u Europskoj uniji, nego Vijeću Europe. ENQA, u prijevodu Europsko udruženje osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju, također je više vezano za Vijeće Europe.
Inače, sam prijedlog Zakona ostavlja otvoren odnos između Agencije za znanost i visoko obrazovanje i Nacionalnih vijeća. Agenciji, kao neovisnom tijelu, će inače biti prebačeni mnogi poslovi s Ministarstva, kao što su: sudjelovanje u postupku inicijalne akreditacije i u postupku reakreditacije, provođenje postupka tematskoga vrednovanja, provođenje postupka vanjske neovisne periodične prosudbe unutarnjih sustava, osiguravanja i unapređivanja kvalitete, prikupljanje i obrađivanje podataka o sustavu znanosti i visokog obrazovanja, pružanje informacija o uvjetima upisa na visoka učilišta u Hrvatskoj i objedinjavanje podataka o ispunjavanju uvjeta za upis pristupnika na visoka učilišta, temeljem kojih visoka učilišta vrše upis na studijske programe. Ovo je izrazito velik opseg poslova, pa je ovo zapravo jedan velik outsourcing, koji će Agenciji itekako biti potreban, posebice za poslove prikupljanja i obrade podataka.

Gordan Maras upozorio je na loše stanje obrazovnog sustava, podsjetivši se kako je to izgledalo u 90-ima. No i sada imamo mnoge obrazovne programe koji ljude obrazuju za zanimanja koja u Hrvatskoj nisu potrebna. Postavlja se pitanje imamo li mi uopće u Hrvatskoj viziju što nam stvarno treba, koja zanimanja su nam potrebna sada i koja će nam biti potrebna za 10 ili 15 godina, pa da prema tome obrazujemo mlade ljude.
Dragutin Bodakoš osvrnuo se na činjenicu da je u Hrvatskoj u posljednjih pet godina otvoreno čak 24 nova visoka učilišta, te je otvaranje takvih učilišta postalo, osim što je politički program Vlade i dio političkih programa u pojedinim županijama i gradovima, što je vrlo loše jer trpi kvaliteta studiranja. Čak se župane i neke gradonačelnike, kao recimo u Đakovu, pokušalo prikazati neuspješnima ako nisu za svog mandata uspjeli otvoriti neko novo učilište u županiji ili gradu! Posebno se založio za praćenje koliko ima predavača koji doslovce „trče“ od jednog do drugog takvog učilišta, umjesto da kadar koji predaje na tim učilištima bude stalno zaposlen i može se posvetiti studentima.
Mario Habek ocijenio je lošom inflaciju novih visokih učilišta u Hrvatskoj. Time nije povećana kvaliteta studiranja, nego smanjena, a najveća šteta učinjena je studentima koji na njima studiraju. Odredbe o akreditacijama novih učilišta su nejasne. Često se učilišta otvaraju u manjim mjestima u Hrvatskoj, a unaprijed je jasno da se odredbe o kvaliteti neće ispuniti.
Željko Jovanović ocijenio je da bi uvođenje sustava evaluacije kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju trebalo biti sredstvo borbe protiv korupcije i nepotizma u ovim djelatnostima, koje su nažalost obilježene sukobom interesa, „tezgarenjem“ predavača po visokim učilištima, klanovska udruženja, dodjela sredstava za znanstvene projekte i mnoge druge. Veća kvaliteta znanosti i obrazovanja i borba protiv korupcije u ovim djelatnostima, ujedno je i borba protiv siromaštva Osim toga, sama brojka od 40 tisuća novih studenata više u Hrvatskoj ne znači ništa jer nije povećan broj onih koji diplomiraju svake godine.
Zdenko Franić upozorio je da Hrvatska danas ima gotovo 40 znanstvenih instituta, te bi sudeći samo prema brojci instituta, dojam bio da smo jako napredni. Međutim, samo 4 ili 5 tih instituta odgovorni su za 90 posto ukupne znanstvene produkcije svih instituta. Jedan institut u Hrvatskoj ima veću znanstvenu produkciju nego neka hrvatska sveučilišta. To dovoljno govori o nesrazmjeru broja instituta i sveučilišta, i njihova stvarna doprinosa znanosti.
Marija Lugarić smatra da Zakon do drugog čitanja treba doživjeti više poboljšanja, te je pozdravila prihvaćanje inicijative da ide u drugo čitanje, ujedno izrazivši potporu Zakonu u prvom čitanju. Potrebno je uvesti jasnu definiciju kvalitete. U Hrvatskoj imamo kadar kakav imamo, a napredak se može postići kroz insistiranje na kvaliteti. Hiperinflacija visokih učilišta, prisutna posljednjih nekoliko godina, nije donijela veću kvalitetu. Osim toga, mnoga sveučilišta dobila su akreditaciju za provedbu Bolonjskog procesa, a već nekoliko godina ne poštuju osnovne standarde izvođenja nastave, pa su im predavaone i sada prepune studenata, a studijske i seminarske grupe imaju nekoliko puta više polaznika nego što bi smjele imati. Hoćemo li i dalje žmiriti na činjenicu da nema pomaka na bolje, ili takvima možda treba oduzeti dopusnice, jer nisu napravili ništa da ispune standarde Bolonjskog procesa.(Petar Kurečić)