Hrvatska je i formalno postala članicom NATO-a, te 3. i 4. travnja sudjeluje na povijesnom sastanku šefova država i vlada članica NATO-a, koji se održava povodom 60-te godišnjice osnivanja ovog vojno-političkog saveza, u francuskom Strasbourgu i njemačkom Kehlu.
Održavanje sastanka na vrhu NATO-a u dvama susjednim gradovima, na francusko-njemačkoj granici, na kojoj su vođeni i svjetski ratovi, simboličan je čin koji pokazuje da suradnja i savezništvo mogu nadvladati čak i najdulje i najdublje povijesne sukobe i suparništva. Francusko-njemačko suparništvo, a kasnije savezništvo, obilježili su modernu povijest Europe, a ove države bile su i ostale “motori” europskog ujedinjavanja, te su članice NATO-a i Europske unije od njihova osnivanja.
NATO je savez koji treba jamčiti sigurnost svih svojih članica, jer djeluje po načelu zajedničke obrane, po kojem je “napad na jednu, napad na sve članice”, koje su u slučaju napada obvezne pomoći napadnutoj članici. Upravo ovo načelo najbolji je način odvraćanja napada. Ono što NATO-u daje ozbiljnost i vjerodostojnost je karakter obrambenog saveza, mogućnosti djelovanja i kapaciteti, te transatlantska poveznica koju čini članstvo najveće svjetske sile, i u doba osnivanja NATO-a 1949. g., a i danas, Sjedinjenih Američkih Država. Članstvo SAD-a u NATO i sigurnosna jamstva te jedine svjetske supersile, koja se dobivaju ulaskom u članstvo NATO-a, najveći su dobitak za državu koja postane njegovom članicom.
Protokol o pristupu Hrvatske u NATO već su ratificirali parlamenti 26 članica NATO-a. Deponiranjem svih 26 ratificiranih protokola o članstvu Hrvatske u NATO-u i u Hrvatskom saboru ratificiranog Sjevernoatlantskog ugovora, kod Vlade SAD-a, kao depozitara Sjevernoatlantskog ugovora, Hrvatska je postala članicom NATO-a. Ratifikacijom Ugovora u Hrvatskom saboru, Hrvatska je učinila Ugovor dijelom svog unutarnjeg pravnog poretka i prihvatila prava i obveze iz Ugovora. Iako je ratifikaciju podržalo čak 119 zastupnika u Hrvatskom saboru, apsurdno je da za ratifikaciju prema tumačenju vladajuće stranke nije bila potrebna dvotrećinska, nego obična većina. A ulazak u NATO je povijesna odluka, kojom Hrvatska preuzima velike obveze i odgovornost, te prenosi ovlasti izvedene iz Ustava, na što je SDP u Hrvatskom saboru nekoliko puta upozorio vladajuću većinu. Neshvatljiv je bio strah vladajućih od donošenja odluke dvotrećinskom većinom, pošto je uvijek bilo potpuno jasno da će zastupnici SDP-a jednoglasno podržati ratifikaciju Sjevernoatlantskog ugovora. Zašto je to bilo posve jasno? Zato jer se članstvom Hrvatske u NATO-u ostvaruje jedan od dva ključna vanjskopolitička cilja Hrvatske. Ostvaruje se i dio temeljnih programskih odrednica SDP-a kad je u pitanju vanjska i sigurnosna politika, pošto je SDP stranka koja je još od vremena borbe za neovisnost Hrvatske dosljedno zastupala članstvo Hrvatske u NATO-u, te čitavo vrijeme aktivno radila na ostvarenju toga cilja.
