Hrvatskoj je prijeko potrebna snažna politika uravnoteženog regionalnog razvoja te koncept održivog razvoja, koji se temelji na obnovljivim izvorima energije i zaštiti okoliša, zaključeno je na tribini SDP-ova Savjeta za zaštitu okoliša na temu “Mogućnosti održivog regionalnog razvoja Republike Hrvatske”.
Sudionici tribine u raspravi su isticali potrebu smanjenja velike polarizacije u razvoju između hrvatskih regija. Nasuprot tome, regionalne razlike se povećavaju iz godine u godinu.
Predsjednica SDP-ova Savjeta za zaštitu okoliša dr. sc. Mirela Holy ustvrdila je da moderni teoretičari održivog regionalnog razvoja zagovaraju tranziciju od gospodarskog prema ekologističkom konceptu. Taj se koncept temelji na javnim i privatnim investicijama u projekte energetske učinkovitosti, obnovljivim izvorima energije, sustavima gospodarenja otpadom te dekarbonizaciji prirode.
Nužan preduvjet toga je decentralizacija države, otvaranje radnih mjesta u ekološkim industrijama, posebno ekološki uzgojene hrane i sirovina, te otpor prema po čovjeka i prirodu štetnim industrijama.
“Hrvatska nema politiku uravnoteženog razvoja”, smatra član SDP-ova Savjeta za zaštitu okoliša dr. sc. Petar Kurečić, iznijevši podatke iz 2007. g., po kojima je čak 17 hrvatskih županija od ukupno 20 županija plus Grad Zagreb, imalo ispodprosječnu razinu BDP-a: na 84,4 posto državnog teritorija i 67,8 posto stanovništva ostvarivale su samo 52,1 posto hrvatskog BDP-a. Upozorio je da je, po razini BDP-a po stanovniku, razlika između Zagreba i Brodsko-posavske županije čak 314 posto, a kada se ta računica spusti na razinu općina, razlike se penju i do 800 posto. Zagreb s 18 posto stanovništva Hrvatske ostvaruje 31 posto BDP-a, a Slavonija i Baranja s 19 posto stanovništva ostvaruju samo 13 posto BDP-a.
Kao najveću “problemsku regiju” može se izdvojiti Slavoniju i Baranju (najmanji BDP). Ovoj regiji hitno treba pomoć države, kroz politiku poticanja regionalnog razvoja. Po nerazvijenosti slijede Kordun i Banovina, istočni dio Like te Dalmatinska zagora.
Spas je moguć kroz uravnoteženi regionalni razvoj, planskim djelovanjem države te lokalne i regionalne samouprave prema manje razvijenim krajevima, kroz fiskalnu decentralizaciju, te prestanak prakse da se proračunska sredstva dodjeljuju po političkom ključu.
