Goran Mazija je u uvodnom izlaganju upozorio kako urbani razvitak gradova koji se konstantno povećavaju, pa sada već 50 % hrvatskog stanovništva živi upravo u njima, stalno povećava i potrebu za građevinskim materijalima koji se uzimaju iz prirode. Takva praksa često za posljedicu ima štetu po prirodu i okoliš te je stoga nužna stroga kontrola i poštivanje propisa. Štetni utjecaji na okoliš koje izaziva tzv. šljunčarenje i druge prakse gotovo su uvijek velikih razmjera i u osnovi ih možemo podjeliti na one koji su mjerljivi i one koji to nisu. Kako bi ilustrirao takve štete dipl. ing. Mazija je iznio slučajeve sječe hrastove šume na područja gornje Kustošije i naselja Grmoščice i posljedično sanacije nastalih klizišta u iznosu od 36 milijuna kuna (primjer mjerljive štete) te slučaj nelegalnog i nekontroliranog iskopa šljunka i pijeska u blizini Zagreba koji je kasnijom ”sanacijom” uz pomoć otpada ugrozio podzemne vode (primjer nemjerljive štete). Naglasio je da suprotno medijskim natpisima nije ključno to što takvim praksama nesavjesni pojedinci ostvaruju veću ili manju imovinsku korist, već to što se na taj način otvaraju rane vodonosnih slojeva – horizonata čime se omogućava direktan unos zagađenja u podzemlje. Za sprječavanje takvih po okoliš i zdravlje ljudi i životinja štetnih praksi nužno je dosljedno provoditi cijeli niz radnji poput uvođenja tzv. ekološke policije koja bi bila sastavljena od obrazovanih kadrova iz područja zaštite okoliša, povećanja ovlasti sadašnje inspekcije zaštite okoliša, zaštite prirode te rudarske inspekcije, ukinuća zastare za prekršaje koji kao posljedicu imaju onečišćenje okoliša, plijeniti imovinu stečenu na ugrozi okoliša i sl. Istaknuo je i važnost konstantne edukacije te razvijanja svijesti javnosti o potrebi zaštite i promicanja zaštite okoliša na svim razinama.
Zoran Nakić je govorio o potrebama i mogućnostima zaštite podzemnih voda u Hrvatskoj. Upozorio je da postoje velike oscilacije u kvaliteti podzemnih voda u Hrvatskoj te zaključio da su najkvalitetniji podzemni izvori vode na području krša. Strateške zalihe podzemnih voda u Republici Hrvatskoj po količini i kakvoći mogu zadovoljiti potrebe vodoopskrbe cijelih regija, a dijele se na strateške rezerve podzemne vode I, II, III ili IV razine. Osvrnuo se i na situaciju zagađenja podzemnih voda u urbanim područjima i to uglavnom iz nekoliko antropogenih izvora: ilegalnih smetlišta i šljunčara te legalnih deponija otpada i šljunčara. Upozorio je na iznimno po okoliš štetnu praksu zatrpavanja iskopa ilegalnih šljunčara uz pomoć otpada i to u neposrednoj blizini vodocrpilišta, kao što je to slučaj sa crplilištem Mala Mlaka. Iako je zagrebački deponij otpada Jakuševec saniran još 2003. godine, istraživanja pokazuju da sanacija nije izvedena kako treba zbog čega deponij Jakuševec i dalje ima iznimno negativan utjecaj na kakvoću podzemnih voda nizvodno od deponija. Na podzemne vode, osim prethodnih antropogenih izvora, vrlo negativno utječu i zagađivala iz industrije. Doc. dr. sc. Zoran Nakić je naglasio važnost monitoringa podzemnih voda koji mora biti reprezentativan, temeljen na konceptualnom razumijevanju vodonosnoga sustava u kojem se provodi monitoring, a broj lokacija i učestalost provođenja monitoringa moraju se temeljiti na pouzdanosti konceptualnog modela vodonosnog sustava, postojećim informacijama o trendovima te posljedicama koje mogu nastati pogrešnim prikazivanjem stanja podzemnih voda. Iznimno važnom za učinkovitu zaštitu podzemnih voda smatra edukaciju te je istaknuo nužnost interdisciplinarnog pristupa u edukaciji stručnjaka o podzemnim vodama kroz organizacije seminara i okruglih stolova te osnivanje interdisciplinarnih specijalističkih poslijediplomskih studija. Izlaganje je završio zaključkom o tome kako je nužna uska suradnja državnih i lokalnih stručnih službi sa znanstveno-nastavnim institucijama.
Zdenko Franić je govorio o znanosti, upravljanju i zaštiti podzemnih voda kao iznimno važnom aspektu vodnih resursa uopće. Naglasio je da je voda ograničeni resurs koji je podložan snažnim pritiscima te ima i primarni sigurnosni aspekt. Prijetnje sigurnosti vode uključuju prirodne katastrofe, razne nezgode i terorizam, a povećanje potražnje vode u modernim društvima čini da konkurencija za vodnim resursima neprekidno raste. Takva situacija ima velike posljedice na civilni i na vojni dio društva o čemu svjedoči i interes NATO-a za situaciju s vodama u Hrvatskoj. Naime, NATO je prošle godine organizirao skup posvećen sigurnosti voda u Hrvatskoj na kojem je pokriven cijeli niz tema poput: vodni resursi i vodne potrebe; vode kao činitelj nacionalne sigurnosti; vode i gospodarska sigurnost; vode i socijalnu sigurnost; vode i zdravstvenu sigurnost građana i nacije; vode i vojska; sigurnosni aspekti ugrožavanja voda; sigurnosni aspekti ugroženosti od voda; vode i sigurnosni aspekti ekosustava; dugoročne socijalne, gospodarske i obrambeno-zaštitne posljedice ugrožavanja voda i ugroženosti od voda; vode i sigurnost hrvatskoga vodnoga gospodarstva te sigurnost hrvatskih voda u kontekstu europske sigurnosti. O sve većoj važnosti koju podzemne vode imaju u percepciji znanstvene javnosti govori podatak da na znanstvenom pretraživaču SCIRUS-u ima više od 28 000 radova koji se dotiču problematike podzemnih voda. To je i logično s obzirom na to da se vodopskrbni sustav svojim većim dijelom oslanja upravo na podzemne vode. Za vodoopskrbu su potrebne dostatne i upotrebljive količine podzemnih voda te njihova primjerena kvaliteta. U prirodi voda uvijek sadrži mikroorganizme, otopljene plinove, anorganske soli/ione, organske tvari, razne rdionuklide (prirodne i antropogene) i sl, a prolaskom vode kroz tlo i filtracijom kroz propusni sloj nekonsolidiranog materijala (tzv. aquifer) u doticaju s topljivim materijalima mijenja se njen sastav. Osvrnuo se na slučaj Zagreba. Stalne rezerve podzemne vode Grada Zagreba procijenjene su na 1.450 milijuna m3 i vezane su uz obnavljanje iz Save. Savski aluvij ima velike prirodne filtracijske sposobnosti i 99% potreba grada namiruju se iz 15 vodocrpilišta uz Savu, dok se samo 1% zagrebačkih voda dobiva iz medvedničkih potoka. Koncentracija otopljenih tvari ovisi o sastavu aquifera i o vremenu zadržavanja vode u podzemlju. Kvaliteta vode ovisi o subjektivnim kriterijima i o namjeni (voda za piće, voda za navodnjavanje i tehnološka voda). Onečišćenje je pojava neželjene supstancije u podzemnim vodama kao rezultat ljudske aktivnosti. Može biti biološko, radiološko, kemijsko (organsko/anorgansko, topljivo/netopljivo). Zagađenje je onečišćenje koje je dovelo do neupotrebljivosti vode za određenu svrhu. Izvori kontaminacije voda su septičke jame, nesanirani ispusti otpadnih voda, industrijski tekući otpad, odlagališta otpada, poljoprivredna aktivnost, injektiranje opasnog tekućeg otpada u podzemne vode, sol za posipanja cesta, isplake pri bušenju, promet, prometne nezgode, industrijske nezgode, naftovodi, atmosferski donos itd. Neselektivna uporaba mineralnih resursa (šljunčarenje) bez hidrogeoloških i drugih studija povećava vjerojatnost zagađenja podzemnih voda i uništava vodonosne horizonte te dovodi do uništavanja krajobraza, uništavanja staništa ptica i drugih životinja, povećanja koncentracije prašine u zraku, povećanja razine buke te povećavanja intenziteta prometa i posljedičnog zagađivanja. Šljunčarenje dovodi do neželjenih situacija u okolišu poput ubijanja jezera koja su iznimno vrijedna staništa mnogih životinjskih vrsta te trajne kontaminacije podzemnih voda. Dr. sc. Zdenko Franić se osvrnuo i na slučaj rijeke Save koja je jedina rijeka s neuređenim koritom na kojoj je sagrađena nuklearna elektrana. Neuređeno korito izaziva velike štete zbog plavljenja nezaštićenih područja uzvodno od Zagreba (Samobor i Zaprešić – preko 3000 ha), a imamo i veliku potencijalnu opasnost od radiološke nesreće. Smatra kako bi se taj problem učinkovito mogao riješiti izgradnjom protočnih hidroelektrana na rijeci Savi koje su planirane još prije tridesetak godina. Hidroelektrane bi donijele veću razinu podzemnih voda koje su u posljednjih deset godina u stalnom opadanju zbog vremenskih uvjeta, iskopavanja šljunka i »brze« Save, kakvu dobivamo regulacijom iz Slovenije, a što dovodi do erozije korita rijeke. Na kraju se osvrnuo i na radioekološka istraživanja vode u RH kojima se istražuju koncentracije aktivnosti radionuklida u prirodnim vodama (rijeke, jezera, more), termalnim vodama (toplice), vodi za piće (vodovodi većih gradova, cisterne, mineralne vode) te oborinama. Naglasio je da se program radioekološkog monitoringa okoliša u RH provodi u skladu s preporukama Europske komisije od 8. lipnja 2000. godine te da je upravljanje vodnim resursima i njihova zaštita važan dio EU integracijskog procesa.
Vedran Grubišić je govorio o zaštiti izvorišta pitke vode, vodotokova i tla na području Istarske županije koja se planira osigurati izgradnjom kanalizacijskih sustava i odgovarajućih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u zonama sanitarne zaštite. Ovim programom se utvrđuju i pojedinačni prioriteti u izgradnji sustava javne odvodnje i zaštite voda malih naselja u zonama sanitarne zaštite Istarske županije. Sustav javne odvodnje i zaštite voda Istarske županije obuhvatit će 173 mala naselja kapaciteta od 100-500 ekvivalentnih stanovnika. Projektom je predviđeno obuhvatiti 173 naselja u kojima živi približno 37.700 stanovnika, planirati sustav za približno 45.400 ekvivalentnih stanovnika, ugraditi 522.000 m1 gravitacijskih cjevovoda, ugraditi 22.000 m1 tlačnih cjevovoda, izgraditi 190 crpnih stanica te izgraditi 176 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda raznih kapaciteta. Za usvajanje koncepcije pročišćavanja i dispozicije otpadnih voda, koja u prvoj fazi predviđa izgradnju malih autonomnih sustava, a u drugoj fazi mogućnost njihovih povezivanja bilo je potrebno izvršiti usklađivanje postojećih pojedinačnih Odluka o zonama sanitarne zaštite izvorišta pitke vode. Na sjednici Županijske skupštine Istarske županije održanoj 01. kolovoza 2005. godine donesena je jedinstvena Odluka o zonama sanitarne zaštite izvorišta pitke vode. Osnovni ciljevi ovog projekta su tretman otpadnih voda u naseljima vodozaštitnih zona radi zaštite kvalitete vode za piće, a na taj način i stvaranje jedne od temeljnih pretpostavki za razvoj gospodarstva, poduzetništva, a posebno turističke djelatnosti; unapređenje stanja u okolišu; tretiranje projekta kao projekta s međunarodnom dimenzijom jer podrazumijeva i rješavanje problematike zaštite vode i na dijelu teritorija susjedne države.
Posljednji uvodničar prof. dr. sc. Darko Mayer govorio je o nužnosti edukacije političkih elita za problematiku zaštite voda, posebice podzemnih voda te boljeg povezivanja i suradnje znanstvenika i stručnjaka s političkim elitama u cilju učinkovite zaštite voda kao strateškog resursa. Naime, politička elita često iz neznanja, a pod pritiskom javnosti ili zbog partikularnih gospodarskih interesa donosi odluke koje imaju dalekosežne negativne posljedice po vodne resurse. Kao takav primjer naveo je donošenje odluke o izmještanju trase autoputa Zagreb Split kroz sredinu Gackog polja, a na čemu su insistirali predstavnici udruga kako bi zaštitili rijeku Gacku od potencijalnih eko akcidenata na prometnici. Trasa je izmještena na rub Gackog polja ispod kojeg se nalaze iznimo važni i vrijedni izvori podzemne vode kojima se i puni sama rijeka Gacka. Ukoliko bi na sadašnjoj trasi autoputa sada došlo do akcidenta i curenja nafte ili drugih po okoliš šetnih spojeva šteta po okoliš bi bila znatno veća no da je trasa ostala na prvobitnoj lokaciji.
U raspravi koja je uslijedila govorilo se i o drugim aspektima i mogućim onečišćenjima podzemnih voda – posebice umjetnim gnojivima, ali i prirodnim, a ne samo antropogenim izvorima onečišćenja podzemnih voda. Onečišćenje podzemnih voda nema samo štetne posljedice po život ljudi, već i za mnoge vrijedne i zaštićene vrste o čemu se malo govori u hrvatskoj javnosti. Sudionici su upozorili i na nezainteresiranost i aljkavost nadležnih inspekcijskih službi, posebice onih iz Ministarstva zaštite okoliša. Neki sudionici smatraju kako bi te inspekcije trebalo odvojiti od Ministarstva kako bi ponovno bile pod nadležnošću lokalnih i regionalnih samouprava jer bi se time znatno brže i učinkovitije rješavali problemi. Zaključeno je da gospodarstvo i politika moraju pokazati više senzibiliteta i interesa za problematiku zaštite okoliša, posebice za vodu koja nije samo strateški resurs i roba, već i osnovni preduvjet života na zemlji, jer granice (gospodarskog) rasta postoje i jako smo već blizu toga da ih dosegnemo. Ukoliko politika ne pokaže da je za nju pitanje zaštite voda i okoliša stvarno prioritetno političko pitanje neće biti moguća učinkovita zaštita prirode i okoliša. A za sada politika ne pokazuje volju za učinkovitu zaštitu vode i drugih prirodnih resursa. (dr. sc. Mirela Holy)