U “Večernjem listu” od 2.8.o.g, u ”ministarskoj kolumni”, Dragan Primorac
iznosi svoje viđenje uspjeha hrvatskoga školstva no tom mu se prilikom
omaklo nekoliko pogrešaka, kojima je dodao mnoštvo svojih osebujnih misli
kao i velikih obećanja.

Ako povjerujemo formulacijama ministra, naslov “zašto će Hrvatska uspjeti”
(u uvođenju društva znanja) postaje besmislenim jer je iz teksta razvidno da
je Hrvatska u tome već uspjela. Pitanje je, međutim, u čemu – da li samo u
ministrovim riječima ili (i) u zbiljskim djelima? da li u propagandnim
opsjenama ili u bitnim promjenama? Mogu li nas iskazi ministra Primorca
uvjeriti da su proljetos i srednjoškolci i studenti bezrazložno izlazili na
ulice, protestirajući protiv neobavljanja poslova ministarstva i ministra?
da ćemo imati -kaže ministar- državnu maturu za dvije godine, nakon
ovoproljetne odgode (donesene nakon protesta srednjoškolaca) premda su svi
elementi tog oblika vanjskog ocjenjivanja bili definirani već 2003. a
objavljeni početkom 2004? da se i ministar i vlada istinski zalažu za
obaveznost srednjeg obrazovanja ali nemaju dovoljno političke volje da tu
obvezu pretoče u ljetos donesen zakon o osnovnom i srednjem školstvu? da su
nastavnici neosnovano nezadovoljni svojim materijalnim i socijalnim statusom
jer im je ovogodišnja inflacija već pojela žonglerski dogovoreno 6-postotno
povećanje osobnog dohotka? da na Borongaju, “novom Harvardu” već dvije
godine od ministrove najave zagrebačkoga kampusa nije zakopana ni lopata, a
kamo li otpočela gradnja? da su za brojne znanstveno-istraživačke projekte
odobravana sredstva koja ne omogućavaju ispunjenje ni elementarnih
projektnih zadataka pa više sliče socijalnoj pomoći no sredstvima za
znanstvenoistraživačku djelatnost? da -tobože- hrlimo u društvo znanja
konstantnim smanjenjem (državnih i privatnih) ulaganja u znanstvena
istraživanja? da ministar zna nešto što nitko pouzdano ne zna, da do prve
“diplome” “većina studenata stiže već za tri godine” a do 11.7.o.g.
Ministarstvo nije raspolagalo ni podacima o broju studenata koji su se prije
desetak mjeseci upisali u akademsku godinu 2007-8? da kompetencije stručnih
profila ni za prvi ni za drugi ciklus bolonjskog procesa nisu dogovorene s
hrvatskim poslodavcima pa je otvoreno pitanje kako će ovi reagirati na
novoobrazovanu radnu snagu? da u zakonodavnu proceduru Ministarstvo
obrazovanja upućuje polupismene, nedorečene pa i kontradiktorne tekstove?
itd, itd.

Ukratko, nije mi jasno da li ministar Primorac ne shvaća da u njegovom
resoru vlada kaos, ili ga nastoji prikriti svojom slatkorječivošću? Zar za
njega nisu valjane evaluacije ni stručnjaka OECD-a i njihova konstatacija da
hrvatski prikazi stanja u visokom obrazovanju ne odgovaraju zbilji, kao ni
upozorenje MMF-a da je hrvatsko obrazovanje, u usporedbi s drugima,
neefikasno, a u nekim aspektima na samome začelju? No jasno mi je da
ministar Primorac, ni u petoj godini svoga mandata, nije svladao elementa
odgojno-obrazovnog pojmovlja (npr. razliku između kurikularnog pristupa i
nastavnog plana i programa), da u svoje reformske zahvate plete totalitarne
postupke (kada kao konceptualnu promjenu u obrazovanju navodi stjecanje
kompetencija [kojih? generičkih? specifičnih? strukovnih? Svih njih?] a
potom ističe kako se one temelje na “društvenim vrijednostima” odnosno na
“remoralizaciji”, “što je svojevrstan [?!], težak i dubok proces”, čime
cjelokupnu reformu obrazovanja izvodi iz remoralizacije pa mu savjetujem
da se konzultira s ljudima koji se razumiju u nakazne nakane totalitarnih
režima, posebice “preodgajanja” i “remoraliziranja”). Kada tomu još dodamo i
“potrebe za intelektualnim i duhovnim razvojem cijeloga naroda” kao i
“povijesne korijene” naših “tradicionalnih europskih izvora”, ne mogu se
oteti dojmu da nas je naš ministar ”zaboravio” obavijestiti što povezuje sve
te elemente sa suvremenim poimanjem (generičkih i strukovnih) kompetencija.

A ni neke generičke kompetencije mu ne idu od ruke, npr. zbrajanje i
oduzimanje. Da je drugačije, znao bi da razlika između 149 tisuća studenata
(koliko ih je preuzeo krajem 2003.g) i aktualnih 166 tisuća ne iznosi 34
tisuće, već nešto manje. Neka mu suradnici izračunaju koliko. Da je
drugačije, naš bi ministar znao da je dužan iznositi egzaktne podatke, a ne
licitirati brojevima te prilikom gotovo svakog javnog nastupa iznositi veće
brojeve o broju studenata i postotku visokoobrazovanih građana Hrvatske.

Mnogo je važnije da neko dobro bude (u)činjeno no isticati tko je to dobro<br />(u)činio. Usprkos tome načelu, barem je od najavljivača “remoralizacije” za
očekivati da se ne kiti tuđim perjem. Kada govori koliko je obnovljeno i
izgrađeno škola i fakulteta, ne bi štetilo spomenuti koliko ih je otpočeo
aktualni ministar a koliko je škologradnje naslijedio od Račanove vlade.

Istina je da je za Primorčeva mandata rasla količina sredstava za
obrazovanje, ali je jednako tako istina da je u istom razdoblju još brže
rastao državni proračun. Stalne oscilacije u financijskim prioritetima, što
se događalo i prilikom ovogodišnjeg rebalansa državnog proračuna, ukazuju na
to da ministar ne zna što bi s tim povećanjima.

Zabrinjava me da se sitne, pa i tehničke preinake konstantno prikazuju
strategijskima. Zabrinjava me i da umjesto o konkretnim planovima dubokih
promjena našeg obrazovnog sustava čitamo samo o velikim uspjesima i
vlastitoj nepogrešivosti. Zabrinjava me i da ministar piše novinske kolumne.
Ja stanje u obrazovanju vidim lošim: najveći broj europskih zemalja mijenja
svoje obrazovne sustave a mi, umjesto bitnih i strukturnih promjena,
provodimo površinske metodske (HNOS) ili formalne (Bolonjski proces)
preinake. Istini treba pogledati u oči, ma koliko gorka ona bila, a
apologije nas zadržavaju u postojećem. Njima se ne može naprijed.

Gvozden Flego