SDP-ova zastupnica Vesna Škulić u jutrošnjoj raspravi o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom upozorila je kako Konvenciju nije potrebno samo potpisati i ratificirati nego djelovati i osobe s invaliditetom maksimalno uključiti u procese odlučivanja. “Ova Konvencija ne bi trebala predstavljati minsko polje riječi i izraza koji će nam eksplodirati u lice,“ naglasila je Vesna Škulić.

Izlaganje zastupnice donosimo u cijelosti. </p>

“Nakon skoro pet godina pregovora, Generalna Skupština Ujedinjenih Naroda je na svojoj 61. sjednici, održanoj 13. prosinca 2006. godine, usvojila tekst Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja je pritom ponuđena za potpisivanje. Bivši Tajnih Ujedinjenih Naroda, Kofi Annan, pozdravio je ovaj sporazum kao “povijesno postignuće za preko 650 milijuna osoba s invaliditetom širom svijeta”, što ujedno predstavlja i prvi dokument o ljudskim pravima u 21. stoljeću.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom stupit će na snagu mjesec nakon što dvadeset zemalja potpiše i ratificira ovaj dokument.

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je sveobuhvatan dokument koji pokriva sva područja života i na adekvatan način održava povezanost i međuzavisnost svih prava: građanskih, političkih, socijalnih, ekonomskih i kulturnih.

Ovom Konvencijom se ne stvaraju nova prava, nego se ponovo potvrđuju i osiguravaju već postojeća prava ove populacije koja su predviđena ostalim Konvencijama o ljudskim pravima. Nadalje, ovim dokumentom se priznaje potreba da se osobe s invaliditetom prepoznaju kao punopravni članovi koji na osnovu jednakosti doprinose razvoju društva zajedno s drugim osobama.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom neophodna je zbog činjenice da osobe s invaliditetom predstavljaju jednu od grupa koja se najviše marginalizira, te čija su ljudska prava, nekada i rutinski, nepriznata ili neprovediva.

Iako Konvencija ne stvara nova, nego samo potvrđuje već postojeća prava, ovim dokumentom se posebno zabranjuje diskriminacija osoba s invaliditetom u svim područjima života, uključujući građanska prava, pristup pravdi, obrazovanju, zdravstvenim uslugama i dr.

Već sam naglasila da je to najveći milenijski dokument UN-a, inače po mnogočemu specifičan.

Osim što je i prvi UN-ov dokument koji se isključivo bavi zaštitom i promicanjem prava osoba s invaliditetom, specifičan je po tome što je u izradi Konvencije, osim predstavnika država članica, sudjelovao i veliki broj nevladinih organizacija (na zadnjoj sjednici oko 800 članova nevladinih organizacija). Na taj način, slala se poruka zemljama članicama UN-a i svijetu na koji način i na kojim sve razinama se mora poštivati načelo “O nama uvijek sa nama”.

To ne znači da osobe s invaliditetom trebaju biti nečiji paravan nego same moraju aktivno sudjelovati u kreiranju politike prema sebi samima.

Također je pred nama i prijedlog Zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom s konačnim prijedlogom zakona.

Mi u Klubu SDP-a snažno zagovaramo građanska, politička, socijalna i ekonomska i kulturna prava osoba s invaliditetom i kroz svoju politiku prema osobama s invaliditetom koju smo izrazili putem Deklaracije o pravima osoba s invaliditetom koju je na naš prijedlog Hrvatski sabor usvojio 2005. godine.

Moram naglasiti da nažalost nismo naišli na veliko razumijevanje Vlade koja je smatrala da je Deklaracija nepotrebna te su bili potrebni pregovori sa saborskom većinom da Vlada promijeni mišljenje i da se Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom usvoji i na taj način još jednom upozorimo na stanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

Dakle, već sam naglasila da uz snažno zagovaranje i podržavanje zakona koji štite područje osoba s invaliditetom, Klub SDP-a će podržati prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, međutim smatramo da predloženi tekst zakona, a također i prijevod Konvencije nije u skladu s obvezama koje je Hrvatska potpisala 30. ožujka 2007. i koji ne odgovara originalu teksta.

Klub SDP-a drži da je usvajanje ovog zakona po hitnom postupku nepotrebno i nepoželjno jer zbog brzine može donijeti više štete nego koristi.

U tekstu zakona koji je predložen nigdje se ne vidi da se moraju iskazivati socijalni učinci predviđenih promjena, a ono što je iskazano je vrlo ograničeno i postavlja se pitanje da li se u zakonu razmišlja o tome da će se morati intenzivnije smanjivati broj osoba koje žive u institucijama, da će neke strukture (Centri za socijalnu skrb, Obiteljski centri, specijalizirane udruge, privatne organizacije itd.) morati pružati razne vrste usluga u zajednicama i da bi u idealnom slučaju Ministarstvo trebalo imati nekakav plan djelovanja i nekakav vremenski okvir.

U zakonu su predviđeni troškovi samo na području obrazovanja, dogradnju sustava statistike, troškova za uvođenje instituta osobnog asistenta za osobe s najtežim invaliditetom, a potpuno je nejasno na koja se socijalna davanja odnose sredstva za djelokrug rada za poslove za koje je zaduženo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Osim financijskih učinaka potrebno je, sukladno Poslovniku o izmjenama i dopunama Poslovnika Vlade od 10. veljače 2005. iskazati procjenu socijalnih učinaka.

Iz ovog prijedloga zakona procjena socijalnih učinaka nije dovoljno precizno iskazana i iz tih razloga predlažemo upućivanje zakona na doradu predlagatelju.

Izdvajamo neka područja iz Konvencije u kojima će biti potrebne neke promjene i dorade:

Čl. 21

Pravo na informacije u obliku prikladnom za osobe s određenom vrstom invaliditeta. De facto, Konvencija upućuje države potpisnice da brajevo pismo i znakovni jezik koriste kako u obrazovnom sustavu, tako i u drugim javnim institucijama. Tako se stvaraju preduvjeti da ovi načini komuniciranja dobiju status manjinskih jezika.

Čl 12.

Pravo na potpomognuto odlučivanje za razliku od mehanizma oduzimanja poslovne sposobnosti. Konvencija otvara prostor za uvođenje instituta potpomognutog odlučivanja, što znači da se osobi s teškoćama ne oduzima poslovna sposobnost, već da ona u svakom trenutku može koristiti usluge profesionalnog savjetovanja koji će joj pomoći da donese odluku koja je u njenom najboljem interesu. Prema tome, potrebno je razmotriti usklađivanje Obiteljskog zakona.

Čl. 19

Pravo na neovisno življenje i uključenost u zajednicu. Naime, u tekstu Konvencije se institucije uopće ne spominju. Obitelj je za svaku osobu od velikog značaja, ali za osobe s invaliditetom ona ima još snažniju ulogu. Preambula Konvencije potvrđuje da je obitelj prirodna i osnovna jedinica društva, te da bi osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji trebali primati potrebnu podršku kako bi obitelji mogle doprinijeti potpunom i ravnopravnom ostvarivanju prava osoba s invaliditetom. Mreže podrške obiteljima kroz prijevoz, institut osobnog asistenta, povremene oblike skrbi za djecu i odrasle članove obitelji, pomoć u kući, pristup informacijama, tek se razvijaju, te ih je potrebno dodatno poticati, razvijati standarde kvalitete i sustavno financirati.

Čl. 23.

Konvencije, preuzeta je obveza zaštite osoba s invaliditetom u pitanjima braka, društvenih odnosa i obitelji. Također su se obvezale na osiguranje jednakih prava djeci s invaliditetom, poštujući obiteljski život, te na zalaganje da djeca s invaliditetom ne budu odvojena od svojih obitelji protiv svoje volje, osim kad je to u najboljem interesu djeteta. Osim u slučaju da neposredna obitelj nije u mogućnosti brinuti se za dijete s invaliditetom, vlade se slažu poduzeti svaki korak da bi se pružila skrb unutar šire obitelji, odnosno unutar zajednice u kojoj obitelj živi. Iz toga je jasno da država treba poduzeti konkretnije korake u smjeru transformacije institucija.

Čl. 24.

Kad se radi o obrazovanju cilj je potpuno uključivanje u Konvenciji se ne spominji niti posebni razredni odjeli niti tzv ”specijalne škole”. Naprotiv Konvencija se zalaže za potpunu integraciju u obrazovni sistem pod jednakim uvjetima kao i svi ostali učenici u zajednicama u kojima učenici žive, prema potrebi uz učinkovite, individualizirane mjere podrške.

Konvencija također nalaže da se usluge rehabilitacija, kako u zdravstvu, ali i socijalne usluge moraju osigurati što je bliže moguće mjestu stanovanja osoba s invaliditetom uključujući ruralna područja.

Čl. 27.

Pravo na rad i zaposlenje. U ovom dijelu Konvencija uopće ne spominje ”zaštitne radionice” već govori o pravu na zaposlenje pod jednakim uvjetima. Međutim, naglašava da se pristup radnom mjestu ne odnosi samo i jedino na otklanjanje arhitektonskih barijera, već i na uvođenje novih tehnologija u cilju prilagodbe sredstava rada, prilagodba radnog vremena i uvođenje radnog asistenta

Također, smatramo da zbog lošeg prijevoda il omaške prevoditelja, u članku 12. se navodi pravna sposobnost umjesto poslovne sposobnosti. Naime, članak glasi:

Jednakost pred zakonom

1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom.

2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu sposobnost (pravni položaj) na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.

3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne sposobnosti.

4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe.

5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva.

Mislimo da je sporan prijevod engleskog izraza legal capacity jer isti izraz u duhu hrvatskog jezika i prava zapravo podrazumijeva poslovnu sposobnost.

U hrvatskom pravu postoje tri vrste sposobnosti:

– pravna sposobnost, koju fizičke osobe stječu rođenjem, a pravne osobe upisom u registar, a podrazumijeva sposobnost biti nosilac prava; pravna sposobnost fizičke osobe se ne može ograničiti zakonom

– poslovna sposobnost, koju fizičke osobe stječu s punoljetnošću (navršenih 18 godina života), a podrazumijeva sposobnost biti nosilac prava i obveza, poduzimanja pravnih radnji u svoje ime i u svoju korist; poslovna sposobnost fizičke osobe može se ograničiti zakonom (Obiteljski zakon – lišenje poslovne sposobnosti)

radna sposobnost, koju fizičke osobe stječu u pravilu s punoljetnošću, a podrazumijeva sposobnost obavljanja određenih poslova i radnih zadataka (vezano za ostvarivanje prava iz radnog odnosa)

Za osobe s invaliditetom je najvažnije ostvarivanje poslovne sposobnosti, budući da se pojedine skupine osoba s invaliditetom, shodno zakonskim propisima, lišavaju poslovne sposobnost, a slijedom toga ostvarivanja mnogih zajamčenih ljudskih prava.

Obzirom da je i na samom zasjedanju UN-a u kolovozu 2006., dakle, posljednjeg dana zasjedanja Ad Hoc Odbora za izradu Konvencije, bilo dvojbi oko tog članka postignut je dogovor koji neće biti na štetu osobama s invaliditetom.

Naime, u kineskom, arapskom i španjolskom jeziku ne postoji izraz za poslovnu sposobnost tj. koristiti se u drugom značenju, zemljama članicama je predloženo da kod prevođenja koriste onu pravnu terminologiju koja daje najvišu razinu prava.

U ovom slučaju to bi kod nas po definiciji bila poslovna sposobnost.

Dakle, nadam se da se ovdje radi samo o omaški u prevođenju jer bi u protivnom Vlada morala uložiti rezervu na taj članak, a znamo kako su dugotrajni ti procesi i kolika bi to bila šteta i nepravda prema osobama s invaliditetom, posebice prema osobama s intelektualnim teškoćama.

A na kraju krajeva, ne bi bilo ni u duhu same Konvencije.

A sada smo na potezu mi.

Nije dovoljno samo potpisati i ratificirati, ovdje je potrebno djelovanje na svim razinama i maksimalno uključiti osobe s invaliditetom u procese odlučivanja.

I za kraj, izjava predstavnika delegacije Zimbabvea:

“Ova Konvencija ne bi trebala predstavljati minsko polje riječi i izraza koji će nam eksplodirati u lice.”

Dakle, treba djelovati!