Sabor je raspravio i prijedlog Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca. U ime Kluba SDP-a govorio je Davorko Vidović.
Zakon je pred pet godina trebalo donijeti i tada je donesen jednoglasno, jer je tada bila takva situacija da je 5 300 tvrtki bilo u stečaju, a 32 tisuće ljudi je radilo u tvrtkama u stečaju. Iznio je podatke o broju nezaposlenih zbog otvaranja stečajnih postupaka i sada je takvih osoba oko 10 tisuća. Stečaj je prije pet godina označen kao rješenje koje ne mora biti nužno štetno, kao što je stvarana fama da je stečaj potpuno neprihvatljivo rješenje, pa čak i onda kad se neka tvrtka godinama muči i mrcvari, zajedno sa svojim radnicima. Oko 20 tisuća tvrtki u Hrvatskoj u ovom trenutku imaju sve uvjete da se nad njima otvori stečjni postupak, a 70 takvih tvrtki je u vlasništvu države. U posljednjih pet godina, Vlada nije otvorila niti jedan stečajni postupak prvenstveno iz politikantskih razloga, podilaženja onom dijelu sindikalne scene koji smatra stečaj neprihvatljivim rješenjem. Stečaj je normalna stvar ako popravlja situaciju.
Država, tj. garancijsko tijelo Fond za razvoj i zapošljavanje, nije bilo sposobno naplatiti oko 65 milijuna kuna potraživanja, ali to znači da su radnici na dobitku. Pet godina se doduše čekalo da se ovoj praksi stane na kraj, a to sigurno nije situacija koja je nastala preko noći. Osnivanjem Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, stanje bi se sigurno popravilo.
No sigurni smo da su i postojeća institucionalna rješenja bila dostatna da se osigura kvalitetno ispunjavanje zakonskih obveza koje država ima prema radnicima. Ono što je trebalo napraviti je da se i Agenciji uvedu kaznene odredbe ako ne radi svoj posao. Ako će ona raditi svoj posao, onda tih milijun i 930 tisuća kuna u 2009. g. za njihov rad nije uzaludan trošak. Također, upozorio je da u Europi postoje zakonska rješenja gdje se rad ovakve agencije financira iz doprinosa poslodavaca.
Nada Čavlović-Smiljanec iznijela je koje se stvari uređuju ovim prijedlogom Zakona, posebno naglasivši da se želi osigurati da potraživanja radnika stvarno budu i isplaćena i to odmah. No nije dovoljno da stečajni upravitelj na ročištu prizna potraživanja, a bilo koji vjerovnik ih ne ospori. No što će se dogoditi ako neki vjerovnik ospori potraživanja, a postupci utvrđivanja su iznimno dugotrajni. Ovu odredbu treba brisati, jer se ionako pokušava isplatiti barem minimum radničkih potraživanja, a ne treba ni propisivati maksimume radničkih potraživanja. Osiguranje njihovih potraživanja treba vrijediti jednako svugdje za sve radnike. Ovakvim prijedlogom Zakona neće se postići veća razine zaštite radnika u tvrtkama u stečaju, ustvrdila je.
Nadica Jelaš smatra da ovaj prijedlog Zakona nije nov, jer su odredbe o zaštiti radničkih potraživanja donijete 2003. g. Ovdje se samo unosi element inozemnosti i usklađuje se sa europskom zakonodavnom praksom, pa i radnici kod inozemnih poslodavaca, ako su zaradili prihod u Hrvatskoj, mogu osigurati svoja potraživanja. Ovo je zakašnjela i potpuno nedostatna satisfakcija hrvatskom radništvu, koje je 90-ih godina patilo i nije moglo naplatiti svoja potraživanja. Bilo je to vrijeme poduzetničkog Eldorada i kriminalne privatizacije, kad su udareni temelji raslojavanja hrvatskog društva na bogate pojedince i siromašnu masu. Osnivane su masovno tvrtke s minimalnim kapitalom, a kapital je izvlačen i spreman na bankovne račune zaštićene bankarskom tajnom. Stečajevi se nisu provodili, a stečajnih masa nije ni bilo. Milijune kuna odštete plaćali su hrvatski porezni obveznici, a do privatne imovine poduzetnika koji su otuđili imovinu tvrtki, nije se moglo doći nikakvim zakonskim putem. A stečajni upravitelji postajali su najbogatiji građani Hrvatske. Sad kad je sve to iza nas i legalizirano, onda se ide normativno štititi radnike u tvrtkama u stečaju. Žalosno je da nas Europska unija mora tjerati da ovakvim mjerama štitimo naše radnike – zaključila je Jelaš. (Petar Kurečić)
