Osvrnula se zatim na stanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj:
Osobe s invaliditetom su prikrivena i izolirana manjina koja je suočena s ograničenjima i neravnopravnom tretmanu te stavljena u položaj političke bespomoćnosti u našem društvu. Tretiraju se na stereotipnim pretpostavkama koje nisu odraz individualnih sposobnosti ni kako i koliko mogu sudjelovati u društvu i dati mu svoj doprinos. To je preraslo u jednu trajnu diskriminaciju i predrasude, oduzimajući im priliku na jednake mogućnosti. Što smo mi kao društvo poduzeli na tom području? Osobe s invaliditetom ne mogu ostvariti svoja prava na cijelom području Republike Hrvatske, nego samo poneko i ponegdje.
Postavila je u raspravi i niz pitanja pravobraniteljici poput onoga što će napraviti s člankom 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koji je krivo preveden i sada već više od godinu dana nije ispravljena pogreška jer bi se njenim ispravljanjem nešto trebalo početi i raditi. Time se u nejednakopravan položaj stavljaju osobe s inelektualnim teškoćama i mo zapravo, ratificiranjem konvencije nismo uveli nove standarde kada su u pitanju osobe s intelektualnim teškoćama. Što ćete napraviti da spriječite inflaciju humanitarnih akcija da bi se rješila egzistencijalna pitanja osoba s invaliditetom? Ne samo da na ovaj način ponižavamo osobe s invaliditetom izlažući ih javnosti, već podržavamo model državnog ignoriranja kada su u pitanju osnovne potrebe. Koje mehanizme ćete pokrenuti da bi osobe s invaliditetom mogle preživjeti nekoliko dana sa primanjima koje imaju iz sustava socijalne skrbi čiji se iznos nije mijenjao godinama, a inflacija raste iz dana u dan? Ne radi se o nikakvim posebnim potrebama već o pravu na hranu. Recite nam molim vas tko od nas može mjesečno preživjeti sa tisuću kuna, a da mora jesti, platiti režije, pomoć u kući i mnogo toga? Ne zaboravimo da od ukupnog broja prijavljenih na zavodu zapoščkavanje, preko sedamdeset posto ih se vodi kao nezaposleno u skupini osoba s invaliditetom. Ostali su ili pomoćna radna snaga ili na slabije plaćenim radnim mjestima. Kako objasniti da mlada djevojka s teškom cerebralnom paralizom, nepokretna, s intelektualnim teškoćama živi samo sa ocem i nema pravo na njegu u kući niti na medicinsku sestru koja bi pomogla njenom ocu u održavanju njene svakodnevne higijene? Kako ćete reagirati na nepravde korisnika Zakona o roditelju njegovatelju ako osoba s invaliditetom nema roditelja, a o njoj skrbi brat ili sestra? – zapitala je Škulić.
Također kroz niz pitanja iz djelokruga rada buduće pravobraniteljice iznijela primjere kako osobe s invaliditetom ne mogu ostvarivati svoja prava, zapitavši:
Kako ćete reagirati na slučajeve kada mladi s invaliditetom ne mogu pristupiti prijemnim ispitima na fakultetima jer vrijeme predviđeno za polaganje ispita nije prilagođeno njihovim mogućnostima i sposobnostima? Ili kada su stepenice i nepostojanje dizala razlozi koji onemogućavaju upise na fakultete ili redovno sudjelovanje na nastavi? A sve se to već trebalo prilagoditi tijekom prošle godine!
Kako ćete reagirati na situaciju kada se djetetu s teškoćama opetovano odbija nastava u kući zbog prebacivanja odgovornosti s jednog tijela na drugo, a dijete stoji kod kuće i nema pristup obrazovanju?
Da li ćete reagirati na slučajeve kada se o dvoje starih ljudi, oboje s mišićnom distrofijom, nema tko brinuti i kada jedan od njih premine, a ovaj drugi, ležeći pored njega jer se ne može ustati, čeka dva dana da netko s patologije dođe po tijelo jer ima hitnijih slučajeva?
Da li će se pod Vašim pritiskom komisije za vještačenje napokon raditi svoj posao pa se na utvrđivanje invaliditeta neće čekati mjesecima, a radi se o osobi koja od rođenja ima neki invaliditet? Isto se nadam da će se Vašim zalaganjem i pritiskom omogućiti ženama s invaliditetom ginekološke preglede, a ne da se novci za ginekološke stolove skupljaju putem humanitarnih akcija!
Svi ovi navedeni primjeri nažalost su samo kap u moru problema s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću. Naime, većina osoba s invaliditetom žive ispod granice siromaštva. Njihovi prihodi su zapravo socijalna davanja koja ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe. Često ih se proziva da su kreatori socijalnog klijentelizma jer žive od socijalnih davanja, ali od čega drugog da žive kad im je sustav obrazovanja nedostupan, kada ih se diskriminira na tržištu rada, kada uglavnom niti nemaju pristup otvorenom tržištu rada, a Fond kojem je svrha bila da to pokrene, ne funkcionira. Osobe s invaliditetom ne uživaju ni minimume standarda života dostojnog čovjeka i vrijeme je da se napokon na tome nešto napravi. Cijeli sustav koji bi ovu kategoriju trebao štititi treba pogurati. Imamo mehanizme, načine, zakone…no mi smo ti koji bi ga trebali pokrenuti, socijalno osjetljivom politikom.
Osvrnula se i na probleme iz civilnog sektora:
U Republici Hrvatskoj djeluje mnoštvo udruga koje se na različite načine bave zaštitom i promicanjem prava osoba s invaliditetom, svaka na svoj način. Ali nemaju sve udruge isti tretman i pristup kada govorimo o sredstvima koje država izdvaja za njihov rad. Vrijeme je da se sredstva za rad udruga daju u skladu s kvalitetama projekata koji se na te natječaje prijavljuju. Osobama s invaliditetom treba pružiti pravo na izbor, pravo na obrazovanje, zapošljavanje, rad, obitelj, slobodno vrijeme, sve u skladu s njihovim individualnim mogućnostima, sposobnostima, interesima i potrebama. Krajnje je vrijeme da se, uključivši i Ured pravobraniteljice, krene u ozbiljniju i kontinuiranu politiku prema osobama s invaliditetom – zaključila je Škulić. (Petar Kurečić)